Ay, Carmela
Godina je 1938: vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, u kojem su republikanske snage, u čijim su se redovima borili dobrovoljci iz čitavoga svijeta poražene od fašističkih falangi generala Franka i njegovih saveznika, talijanskih i njemačkih fašista.
Radnja ove drame zbiva se u malom mestu Belchite, neposredno nakon što je mjesto palo u ruke fašista. Carmela i Paulino, popularni komičarski par putujućih glumaca, zbog nepažnje i nesnalaženja bivaju zarobljeni i prepušteni na milost i redateljskim zamislima talijanskog poručnika, koji je Musolinijev i Fraknov odani sluga, a uz to i veliki ljubitelj umjetnosti. Ali kako umjetnost shvaća jedan poručnik diktatorskog režima, koji je u svom garnizonu gospodar života i smrti? Onako kao i onaj koji je njemu gospodar: umjetnost je upregnuta u okrutnu pragmu režima, i postoji samo zato da na slikovit i zabavan način podrži i opravda nalogodavca, a sva njegova nedjela i zločine prešuti, i to joj je sav smisao i svrha.
Carmela i Paulino moraju moraju izvoditi svoje glazbene točke i glumačke burleske baš onako kako se to od njih zahtijeva: pristaju na svekako bi se održali i preživjeli. Komičar i zabavljačica tako, malo-pomalo, postaji i protiv svoje volje suradnici režima i fašista. Do jednog trenutka. Iznenada, Carmela odbija poslušnost potresena i zgrožena pred monstruoznim zahtjevom da igraju brutalnu komediju koju im je poručnik nadopisao, pred zarobljenicima, koji će nakon predstave biti streljani.
| Autor: | José Sanchis Sinisterra |
| Redatelj: | Robert Raponja |
| Glume: | Gordana Gadžić - Carmela |
| Ivica Vodović - Paulino | |
| Glazba: | Darko Rundek |
| Kostimograf: | Margita Gavrilović |
| Koreograf: | Maja Đurinović |
| Dramaturg: | Tatjana Šuput Raponja |
| Oblikovatelj svjetla: | Aleksandar Mondecar |
| Prijevod: | Filip Fruk |
| Jezična savjetnica: | Đurđa Škavić |
| Izvršni producent: | Dejan Aćimović |
| Ton i rasvjeta: | Dragan Miladinović |
| Šminka i frizure: | Marija Bingula |
| Fotografije: | Radomir Sarađen |
| Glume: | Gordana Gadžić i Ivica Vodović |
| Glazba snimljena u Putujućem studuji Darka Rundeka: | |
| Truba: | Igor Pavlica |
| Zbor: | Jakša, Santro i Igor |
| Svi ostali instrumenti: | Darko Rundek |
| Premijerna izvedba je održana 14. 1. 1998. | |
Bilješka o piscu
José Sanchis Sinisterra je jedan od najcjenjenijih španjolskih pisaca srednje generacije. Rodio se u Valenciji 1940. Sa teatrom je povezan već od mladih dana. Na Sveučilištu u Valenciji osniva teatar El Aula. Godine 1977. osniva teatar Fronterizo u kojem i režira. Legenda o Gilgamešu u njegovoj obradi i režiji je prvo delo koje je ova grupa izvela. Značajan element njegove dramaturgije predstavlja kontraast između teatralnosti i naracije, humora i emocija, između epskog i teatarskog. U nekim od svojih tekstova vili istraživati povijesne teme. Ay, Carmela, njegovo najpopularnije delo, proizvedena je 1987. godine u Teatru Principal u Zaragozi, gdje doživljava nezapamćen uspjeh i otuda kreće u pohod na svjetske pozornice koji traje i danas.
Kritički osvrti na predstavu
Savjest umjetnika
Slobodna Dalmacija, sječanj 1998. - Piše: Hrvoje Ivanković
Hrvatska praizvedba Sinisterrina komada, što ju je privatno kazalište Rugantino upriličilo u Vidri, jedan je od rijetkih ovdašnjih scenskih susreta sa savremenom španjolskom dramom, pa otuda, zacijelo i specifična kulturološka težina toga događaja.
Za Josea Sanchiza Sinisterru kažu da je jedan od cjenjenijih španjolskih dramatičara srednje generacije, a za dramy Ay, Carmela, praizvedenu 1987., da je njegovo najpopularnije djelo, uprizoreno na mnogim svjetskim pozornicama.
Radnja Sinisterrina komada događa se u malom mjestu Belchite, nedugo nakon što su ga zauzeli vojnici generala Franka. Putujući glumci i zabavljači Carmela i Paulino greškom su prešli crtu razgranišenja i prisiljeni su, kako bi se spasili, igrati pred vojskom kojoj je na čelu nevidljivi poručnik, i sam prepun redateljskih zamisli. Umjetnost se, dakako, mora staviti u službu ideologije i Paulino je spreman na još jedan kompromis, no Carmelina savjest ovaj će put nadvladati želju za pukim preživljavanjem.
Sinisterrin komad imponira jednostavnošću svoje dramaturške kompozicije. Kombinacija flash/beckova u kojima se odvija tragični događaj iz Belchita i realnosti u kojoj Paulino svoje dvojbe bezustešno pokušava razrješiti kroz susrete sa prikazom ubijene Carmele, protkana je finim poetskim nabojem i spretno doziranim tugaljivo-komičnim okolnostima. Narativnim djelovima teksta kontrapunktirana ja, pri tome, igra (unutar igre) kao oslobađajući i pročišćavajući element.
Režija Roberta Raponje pribegla je blagoj silizaciji, razdvajajući vremenski odijeljene planove igre tek osnovnim naznakama (satkanim uglavnom od odličnih rasvjetnih rješenja Aleksandra Mondecara) i fokusirajući i fokusirajući se u potpunosti na snagu glumačkog iskaza. Melankolično ozračje i poprilična usporenost većeg dijela predstave nametnuti su kao neka vrsta odraza Paulinove svjesti iz koje su izvirali nizovi slika i otjelovljenih sjećanja. Pri tome su čak i poneki scenski geg ili zabavljačka točka (uz izvrsnu, iberijskim šarmom obojenu glazbu Darka Rundeka, te primjerenu koreografiju Maje Durinović) nosili prizvuk sjete i tugaljivosti utapajući se u projeciranu sliku svjetla u ratu i usponu ideološkog fundamentalizma, kada umjetnost može tek pokunjiti glavu i pristati biti dvorskom ludom ili, moralno i etički osvješćena, ipak progovoriti, ne pitajući za cijenu.
Ivica Vidović kao Paulino maestralno je odigrao još jedan od svojih karakterističnih gubitničkih likova. Odajući se prokušanoj, ali potpuno svrsishodnoj glumačkoj maniri, on je Paulina dočarao kao čovjeka umorna od života i od osobnosti, kao čovjeka koji i emocije i svoje scenske točke troši po inerciji, živnuvši, uz primjerenu dozu komičnosti, jedino prilikom stišavanja ponekog od iznenadnih Carmelinih «zastranjenja».
Gordana Gadžić je, pak, kao Carmela pokazala svu raaskoš svog «umjetečenstva». Očaravajuće glumstvana i zavodljiva u prizorima «igre unutar igre», izuzetnom se lakoćom vraćala u psihološki minuciozno prostudirani dramski diskurs, vodeći svoju junakinju, bez imalo patetike ili plakalskog heroizma, prema onom završnom akordu njezine karijere, prema scenskoj hrabrosti što će je odvesti ravno u smrt. Bila je to profinjena, do najmanje pojedinosti prostudirana kreacija, sva satkana od moćnih unutarnjih sukobljavanja što se čak niti u liku Carmeline prikaze neće sasvim primiriti.
Ukratko, hrvatskom je kazalištu ova predstava donijela intrigantno repertoarsko osvježenje.
Petominutni aplauz Vidoviću u Beogradu
Jutarnji List, 14. 04. 2000. - Piše: Albert Ožić Bebek
Više od dvateset biseva u dvije izvedbe, u ozračju nabijenom emocijama do usijanja, beogradska kazališna publika i glumački velikani u poklonu punom poštovanja pred prvom hrvatskom predstavom u Beogradu nakon deset godina – to je rezultat gostovanja zagrebačkog Teatra Rugantino s predstavom "Ay, Carmela".
Teatar Rugantino, projekat i vlasništvo bračnoga i glumačkoga dvojca Gordane Gadžić i Ivice Vidovića, u desetak dana jugoslavenske turneje punio je do posljednjeg mjesta dvorane u Kragujevcu, Novom Sadu, Zrenjeninu, Subotici, Somboru, Kruševcu, a dvije izvedbe 10. travnja u beogradskom Ateljeu 212 bile su rasprodane tjednima unaprijed. Sudeći prema najavama medija, gostovanje hrvatskih umjetnika bilo je događaj dana u Beogradu i uvod kako su novine pisale, "u tjedan hrvatske kulture u Beogradu i Srbiji", jer je u utorak i srijedu trebala početi jugoslavenska turneja Dine Dvornika, a za danas je u Sava centru zakazana premijera Brešanova filma "Maršal".
Na konferenciji za novinare održanoj u Ateljeu 212 uoči predstave okupilo se više od pedeset novinara, a publika je Ivicu Vidovića već u prvoj sceni predstave dočekala frenetičnim aplauzom duljim od pet minuta. Upravitelj Ateljea 212, glumac Svetozar Cvetković, zahvalio je publici i gostima na iznimnom kulturnom događaju, dodajući kako je gluma koju su prikazali gosti iz Zagreba velika kazališna lekcija svim kolegama. Dragan Nikolić, Ljuba Tadić, Tanja Bošković, predsjednik Saveza dramskih umjetnika Srbije Tihomir Stanić i mnogi drugi uglednici beogradskog kulturnog i javnog života dugo su na koktelu poslije predstave razgovarali o tom nesvakidašnjem kulturnom događaju, a zanimljivo je da je jugoslavenska publika na svim izvedbama predstavu ispratila bez ikakve averzije prema hrvatskom jeziku ili negativnih političkih konotacija spram Hrvatske.
