• Naslovnica
• Raspored
• Naše Predstave
  • 
  • 
  • 
  • 
  • 
  • 
  • 
  • Bog Masakra
  • Antigona u New Yorku
  • U sjeni Green Hilla
  • Ay Carmela
  • Sa'će Božo, svaki čas
  • Uho, grlo, nož
  • Hrvatski emigranti
  • Starci -
  • Bit će sve u redu
  • Božićna bajka
• O nama
  • O Rugantinu
  • Kontakt
  • O Ivici
  • O Gordani
  • Partneri Rugantina
• MMC Interkultura
• In memoriam
  • Ivica Vidović - In memoriam
  • Biografija
  • Intervjui
  • Foto galerija

Premijera: 2009.

Premijerna izvedba je održana: 7. veljače 2009, HISTRIONSKI DOM, Zagreb, Ilica 90

HRT, 09. veljače 2009.

Što se događa kad civilizirani pripadnici klase građanskih intelektualaca pokažu gotovo životinjske instinkte opisuje nova predstava Teatra Rugantino Bog masakra, čija je premijera izvedena sinoć u zagrebačkome Histrionskom domu. Iako naziv ovoga komada Bog masakra upućuje na drukčiji zaključak, nasilje i pokolj nisu njegova tema.

Ova uspješnica proslavljene francuske dramaturginje Yasmine Reze na slojevit i nadasve duhovit način želi razotkriti licemjerje naizgled uljuđenih pripadnika građanske klase koji u trenutku svađe zaboravljaju na, primjerice, politički korektno ponašanje ili solidarnost među spolovima.

Fascinantna je ta činjenica koliko smo mi naoko civilizirani i uljuđeni, naoko samo prikrili neki svoj bijes, neku svoju frustraciju, neku svoju divljinu koja je itekako živa u nama, rekla je redateljica predstave Franka Perković.

Drama jakih dijaloga s naglaskom na bogatstvo neizrečenoga pravi je glumački izazov, a uspješnost teksta u svijetu, čini se, i dodatna motivacija. Predstava Bog masakra praizvedena je 2007. u Zürichu.

Jednostavno i pametno za široku publiku

Jutarnji list, 09. veljače 2009. - Piše: Iva Gruić

ZAGREB - U najboljoj tradiciji legendarnog Teatra u gostima, Teatar Rugantino predstavio je publici novu premijeru - malu, pokretnu, jednostavnu predstavu koja se može svidjeti i najširoj publici a da pritom nije plitka niti podilazi lošem ukusu.

Prvi ‘adut’ predstave je dobro odabran tekst - ‘Bog masakra’ popularne francuske spisateljice Yasmine Reza. Riječ je o novom tekstu, napisanom 2006. godine, pa je osobita radost vidjeti ga na domaćoj pozornici do koje svjetske uspješnice relativno rijetko stižu. Upravo zato činjenica da je isti tekst prije par mjeseci postavljen u Splitu doima se kao šala nekog ironičnog boga.

Yasmina Reza piše lepršavo i duhovito, držeći se klasične komediografske forme i ne oklijevajući kad treba ismijati način kako živi bogata i samozadovoljna srednja klasa. U ‘Bogu masakra’ dva roditeljska para nalaze se da bi civilizirano raspravili sukob između njihovih dječaka koji je završio s dva izbijena zuba. Ali, sloj uljuđenosti je tanušan, razumijevanje i tolerancija ubrzo ustupaju mjesto najtrajnijem od svih bogova, kako to jedan od očeva kaže, bogu masakra.

Dovoljna i čašica alkohola

Komični potencijal izravno proizlazi iz razotkrivanja, jer nitko tu nije onakav kakvim bi se htio predstaviti. Ljubiteljica umjetnosti i zastupnica obespravljenih fizički napada muža, zainteresirani otac zapravo brine samo za karijeru... Duhovit i ironičan dijalog razotkriva ružna podmetanja u brakovima, ali i u odnosima među ljudima općenito, glasno tvrdeći da ma kako nam dnevna soba bila ukusno dotjerana i nokti manikirani, tek mali incident i čašica alkohola dovoljni su da se tulipani pretvore u oružje a nokti u pandže.

Glumačko nadopunjavanje

Drugi razlog uspješnosti predstave je vrlo solidan glumački posao. Redateljica Franka Perković se koncentrirala na rad s glumcima, izostavljajući vidljiva režijska rješenja. Jedan roditeljski par igraju Gordana Gadžić i Ivica Vidović (‘mama i tata’ Teatra Rugantino), a drugi Urša Raukar i Boris Svrtan. Žene su ekstrovertiranije, sklone ispadima bijesa i pobune (čak na mjestima i pretjerano), muškarci su suzdržaniji. No, svo četvero dobro se nadopunjavaju na sceni - dok je majka Gordane Gadžić blago erotizirana i elegantno sigurna u sebe, majka Urše Raukar zatvorena je i pristojna, a otac kojeg Vidović igra s lakoćom nonšalantnosti prema svemu prava je suprotnost Svrtanu koncentriranom samo na jedno - hladnu osobnu ambiciju.

Lica i sjene

Hrvatski radio, Lica i sjene, 10. veljače 2009. - Bojan Munjin

Formula za svaki dobar salonski komad temelji se na kombinaciji kritičnosti prema društvenoj situaciji koju kreiraju junaci jednog građanskog miljea i na blagoj ironiji prema protagonistima te iste klase. Tako se dobiva ironijska, crno humorna komedija koja s jedne strane upire prstom a s druge dobrostivo oprašta. Upravo takva formula primjenjena je u komadu renomirane evropske dramatičarke Jasmine Reze «Bog masakra» koji je teatar Rugantino ponudio zagrebačkoj publici. Dva bračna para srednjih godina sastala su se da riješe spor između njihove malodobne djece – od kojih je jednom od njih izbijeno dva zuba – i to nevino dječje nasilje biti će povod za zaplet u kojem će na vidjelo izaći i bračni odnosi i karakterni gafovi, predrasude i životne iluzije svakog od junaka. Ovakav tip komada zahvalan je za publiku jer se u njemu prepoznaju i ljudi i situacije i životni problemi, kako to već izgleda u svakodnevnoj kolotečini, ali priča ne traži demonske uzroke, ne pronalazi leševe u ormaru, ne najavljuje tragičan kraj, već inteligentnim zapletom nudi gledaocima tek ogledalo da se osmijehnu i da – razmisle. A Jasmina Reza je zaista pronicav promatrač tipičnih prilika jednog građanskog prosjeka (sjećamo se nezinih komada Razgovori nakon pogreba, Život puta 3 i Slučajni čovjek) pa je Bog masakra živopisna slika te srednje klase u akciji, koja krije bezbrojne mane ali bez naročitog dramatiziranja. Naravno svaka ironijska komedija može se pomaknuti malo lijevo, malo desno, može se pogledati s tamnije ili duhovitije strane, pa takav stav - nikad se ne zna – zahvalan je i za glumačku igru. Četvoro glumaca, Ivica Vidović, Urša Raukar, Boris Svrtan i Gordana Gadžić, stoga su trebali izbalansirati svoje nesumnjivo glumačko umijeće i upute redateljice Franke Perković da je u slučaju Jasmine Reze najvažnije da priča ispriča samu sebe. Scenograf Ivo Knezović i kostimografkinja Barbara Bourek nisu imali težak zadatak: s tek stiliziranim detaljima jedne dnevne sobe i građanske garderobe omogućili su prostor za živu igru u četvoro u kojoj publika svo vrijeme uživa. Savjet: svakako pogledati – bez zadnjih misli.

Predstava za preporuku

Vjesnik, 11. veljače 2009. - Helena Braut

»Bog masakra« Yasmine Reze u režiji Franke Perković Gamulin i izvedbi Teatra Rugantino je maštovita, inteligentna i djelomice komična predstava.

Proslavljena francuska spisateljica Yasmina Reze (1959.), dobitnica uglednih kazališnih nagrada »Moliere«, »Olivier« i »Tony«, poznata je hrvatskoj publici po tekstovima »Art«, »Život x 3« ili »Razgovorima nakon pogreba«, a nedavno je u splitskom HNK, u režiji Nenni Delmestre, izveden njezin »Bog masakra«.

U produkciji Teatra Rugantino i u prijevodu Ksenije Jančin, ta ironijska komedija koja je, od praizvedbe 2007. godine, neprekidno na repertoaru brojnih svjetskih teatara, premijerno je, pak, izvedena protekloga tjedna u Histrionskome domu u Zagrebu.

Predložak »Bog masakra« je poticajan, sjajno napisanih dijaloga, naizgled vrlo jednostavno, no vrlo znakovito usmjerenih. Kompozicija drame je osmišljena tako da ulazi »u sredinu stvari«, odmah započinje rasprava dvaju bračnih parova, okupljenih zbog dječjeg sukoba, da bi završili u supružničkom paklu koji nalikuje na prizore iz klasičnoga dramskog komada »Tko se boji Virginije Woolf?«.

Niz obrata u dramskom tkivu djeluju uvjerljivo i unose nemir dinamičnosti u izvedbu, supružnici se u svađi otkrivaju, sklapaju neočekivane muško-muške i žensko-ženske klanove, približavaju se grupno i pojedinačno te razdvajaju.

»Bog masakra« nudi prilično detaljnu analizu svjetonazora srednje klase, njihovih razmišljanja i preokupacija u vremenu brzog protoka informacija i globalizacije.

Redateljica Franka Perković Gamulin pomno je, precizno i studiozno radila s glumcima, u produkciji koncentriranoj oko jednog trosjeda (scenograf je Ivo Knezović), maksimalno prilagođenoj za česta gostovanja takva tipa kazališta. Na žalost, to je uz kostime Barbare Bourek najslabiji dio predstave.

U verbalnome realističnom teatru »dobro skrojenog komada« glumačka performativnost je presudan faktor. Dobra je podjela uloga, pa tako jedan par domaćina glume Ivica Vidović i Gordana Gadžić, dok su gosti Urša Raukar i Boris Svrtan. Naš doajen dramskoga teatra Ivica Vidović majstorski je, krajnje ležerno i uvjerljivo dočarao supruga izluđena životnim metodama svoje pravovjerne supruge, u vječnom srazu s njezinim temperamentom, pa tako podnosi i njezine čak i fizičke udarce. Njihovi su bračni pogledi sasvim drukčiji, no veže ih ona sado-mazo centripetalna sila koja i inače drži parove, unatoč svemu - zajedno.

Gordana Gadžić je njegovu suprugu s problemima s alkoholom tumačila vrlo dojmljivo, u upornoj potrazi za pravdom, ispravnim rješenjem, autorice povijesnih tema ( zanima je genocid u Darufu) koja još nije prihvatila da svijetom vlada samo »bog masakra«.

Urša Raukar kao druga majka i supruga krenula je od suzdržanosti, pristojnosti, pomalo i prekarikirane, prema totalnoj opuštenosti i gubljenju živaca, kad u dobro izrežiranoj sceni gazi tulipane, pokušavajući izrelativizirati počinjeni grijeh svoga sina.

Odličan Boris Svrtan kao njezin suprug besprijekorno je tumačio poslovnog čovjeka koji se premalo brine za obitelj i kojem je ovaj susret strašna gnjavaža, kojeg stalno prekida zvonjava mobitela.

»Bog masakra« je maštovita, inteligentna i, dijelom, komična predstava koja se može lako preporučiti.

Roditelj ili tempirana bomba

Novi list, 14. veljače 2009. -Nataša Govedić

David Ives, američki prevoditelj nekadašnje nezapažene francuske glumice, danas slavne spisateljice Yasmine Reza, u svojem je predgovoru napisao kako je glavni razlog popularnosti Rezinih komada autoričino iznimno veliko poznavanje „onoga što glumci vole igrati“: sočnih i surovo duhovitih dijaloga, sračunatih na uznemiravajuće podudaranje sa svakodnevljem. Činjenica je da igrati Yasminu Rezu doista uglavnom biraju igrati sami glumci, posebno u vremenu u kojem teatar navodno više ne smije ni pomisliti da bi se „umjetnički eksperiment“ mogao sastojati od toga ŠTO neka priča govori, a ne samo od pokušaja da se ukine, preskoči, rasprši ili ismije samo umijeće pripovijedanja. Govorimo, dakle, o dramatičarki za koju klasična „drama“ nije ni mrtva ni potrošena kao forma, s čime je vjerojatno u neposrednoj vezi i komercijalni uspjeh Rezinih glumačkih komada. Posljednja činjenica ne ide joj na ruku u matičnoj Francuskoj (Yasmina Reza nije miljenica kritike), ali zato puni gledališta diljem Europe i SAD-a.

Galerija likova

Za svoju dramu „Bog masakra“ (2006), Reza je odabrala temu potpune nesposobnosti odraslih ljudi za podizanje vlastita podmlatka, s naglaskom na eksplozivno nasilje koje tinja u svakome od četiri ravnopravne roditeljske uloge. Jedan par roditelja raspravlja odgovornost svog djeteta nasilnika, drugi par raspravlja odgovornost svog djeteta kao žrtve. Iako je povod njihova susreta dječji incident u parku, veoma brzo oba para počinju se međusobno svađati i proždirati nevezano za probleme koje imaju s djecom, iz čega publika izvodi logičan zaključak da nije nikakvo čudo što su jedanaestogodišnjaci nasilni, kad su im roditelji prepuni destruktivnog gnjeva. I dovde je dijagnoza nesumnjivo točna. Problem je kad se „Bog masakra“ pogleda kao politički tekst, u kojem susrećemo četiri socijalna stereotipa. Muškarci su ili „mamini sinovi“ (poltroni, kukavice, ulizice itd.) ili beskrupulozne „pirane“ (lažljivci, verbalni nasilnici, tehnokrati itd.). Žene su ili „docilne domaćice“ osuđene da povraćaju od muke u zahtjevnim socijalnim situacijama, ili pak arogantne i surove „spašavateljice svijeta“, da ne velimo feministice, koje mlate vlastite muževe. Svi zajedno govore istinu samo ukoliko im je pri ruci veća količina alkohola, a istina koju tada istresaju iz sebe zapravo je necenzurirani prezir ili čak otvorena mržnja jednih prema drugima. Nema vedrih tonova, iako smijeh „lijepi“ prizore neprekidnih komnikacijskih poraza. Djeca su u čitavoj konstelaciji agresije odraslih posve nebitna: mamice i tatice bave se samima sobom, samo prividno raspravljajući o nasilju među djecom.

Mala tvornica ratova

Gordana Gadžić (moralizatorska Veronique), Urša Raukar (tjeskobna Annette), Boris Svrtan (bahati Alain) i Ivica Vidović (skrušeni Michel) igraju Rezine likove sa svjesno odabranom nasladom u „divljanju“: najbolji su upravo oni prizori u kojima se mobiteli guraju u vaze, hrčci završavaju bez ikakve grižnje savjesti brutalno izbačeni na ulicu, žene tresu ramena svojih muževa ili pak koloraturno povraćanje pada po dragocjenim izdanjima starih knjiga. Mislim da je veoma važno što zagrebački glumci u režiji Franke Perković usuđuju igrati istinitu stranu emocionalnog oduška i svađe, odnosno ne igraju ispade bijesa kao puki barbarizam, već svjedoče o važnosti izbacivanja iz sebe „negativnih osjećaja“, čija poruka zbilja zahtijeva hitne promjene i još hitnije uvažavanje.

Iako u početku ponešto ukočena, predstava se postepeno pretvara u glumački precizan meč. Publika ga je netremice pratila, povremeno čak i naglas ponavljajući naročito drastične replike. Unatoč tome što je „Bog masakra“ veoma popularna drama (takozvani „hit“), ne bih podcijenila njezinu kritičku oštricu. Po mom mišljenju, Yasmina Reza govori o patološkom narcizmu odraslih ljudi, čije posljedice doista uništavaju sve odnose u koje stupe.

Slavija FEST 2010.

Radio Beograd 2, 10. ožujak 2010. - Goran Cvetković

…Na otvaranju ovog, Devetog Slavija Festa, videli smo – opet jedan neobičan paradoks – jednu zagrebačku komercijalnu trupu – znači poluprivatno pozorište malog gabarita, putujuće, gostujuće – pozorište koje bi trebalo da se bavi – po svim pravilima – isključivo lakim koamdima za zabavu, jer bi – prirodno – tako jedino moglo da puni kasu i da se izdržava! …Ali paradoks i jeste u tome što ovo pozorište – RUGANTINO, osnivača i umetničkog direktora i čoveka – kriterijuma ovog pozorišta – Ivice Vidovića, glumca sa ogromnim iskustvom i znanjem – ovo pozorište igra SAMO jako društveno angažovane komade! Reperoar ovog pozorišta se i tako RUGA svim onim kukavičkim, komercijalnim projektima repertoara pozorišta, koja se pravdaju za svoje bekstvo u banalnost – nemogućnošću da se IZDRŽAVAJU, ako igraju OZBILJNE komade!

Tri predstave sam gledao u izvodjenju ovog malog pozorišnog tima i sve tri su bile UBITAČNE – društveno provokativne i poštene!

BOG MASAKRA Jasmine Reze igra se u Beogradu, u Ateljeu 212 i po mojoj oceni premijere, nije dobro postavljen. Likovi su pobegli od ozbiljnosti u preteterani samopodsmeh i privlačnu komiku, što olakšava težak kritički sadržaj komada. Jasmina Reza se zaista potrudila, da taj mučni sadržaj kritike onog bestijalnog u, naizgled civilizovanom čoveku iz Zapadne Civilizacije danas – potrudila se da taj odbojni sadržaj maksimalno PRIBLIŽI gledaocu… Naravno – to je uspela – što se videlo i iz sinoćne predstave Teatra Rugantino – uspela je KOMIČNIM elemntima – igre i karakterizacije! Ali taj smeh nije bio smeh oslobadjanja od odgovornosti likova i smeh podilaženja ukusu publike – nego je to bio smeh DUBLJEG uranjanja u tumačenje odnosa na sceni, uranjanja koje Čehovljevski osvetljava dogadjaje, smeh koji omogućuje taj kritički pogled na stvari o kojima se govori.

Da podsetim – komad predstavlja pomiriteljski sastanak dva para civilizovanih roditelja, sa ciljem da razjasne nemili dogadjaj – sin jednih je u parku za vreme školskog odmora – krvnički, štapom udario sina drugih roditelja, svog školskog druga, ali tako jako, da mu je izbio dva prednja zuba – praktično ga unakazio sa jedanest godina! …Dva bračna para diskutiju, analiziraju, razmatraju, shvataju postupke svojih sinova, ali i projektuju svoje lične i društvene stavove o razim pojmovima života – o nasilju, o braku, o ženama, o poslu, o poštenju, o nadmoći, o muškosti, o borbenosti, o toleranciji, o alkoholu, o ljubavi, o slobodi… Sve što su ODLIČNI glumci – Ivica Vidović, Gordana Gadžić, Urša Raukar i Boris Svrtan, igrajući ovaj komad u režiji Frankle Perković – sve što su radili – bilo je PREISPITIVANJE svih tih pojmova – tu pred nama i ZA NAS! Psihološke nijanse karaktera, odrednice društvene pripadnosti različitim slojevima, suprotstavljanje stila života i povezivanje stila iskustva i stava o - moralu i ciljevima i smislu života. Sve je to bilo izvedeno sa takvim suptilnim poznavanjem svih tih oblasti o kojima su likovi raspredali svoje priče i rasprave, svoje susrete i rastajanja, ali tako da je bilo skoro OBJEKTIVIZOVANO – smehom, ironijom, podsećanjem na konkretne ljude koje znamo i koji smo – zapravo i mi sami!

Ta spontana samoanaliza, koju nam tupa RUGANTINO nametne – to je ono što je MODERNO u ovom komadu i to je ono što ga približava svakom gledaocu, na svim meridijanima. Glumci nisu gubili vreme na razigravanje psiholoških datosti karaktera, nego su jasno i brzo okretali sve razne džepove karaktera i psiholoških nijansi, vezanih za društvene pozicije tih karaktera, i to tako da se mi SUOČIMO sa pitanjima, odlukama i odgovorima – sveži, direktni i spremni, da se sa zadovoljstvom sretnemo sa SVOJIM problematičnim primitivizmom, koji nas opasno vraća u svet vukova koji se ubijaju, jer je nasilje sve što razumeju…

Prisusutvovali smo ozbiljnom pozorišnom činu u kome je trijumfovala intreligencija i kritičnost, talenat i istrajnost, poštena samoanaliza i nadahnuta profesionalnost. Ostvaren je onaj pravi pozorišni doživljaj ubedljivih, ali preispitujućih situacija, koje postoje samo u nužnoj komuunikaciji sva tri AKTIVNA elemnta pozorišta – Dramskog Dela, Izvodjača i Publike. Tako se pravi POZORIŠTE! Bravo za Teatar Rugantino i Bravo za Slavija Fest!