• Naslovnica
• Raspored
• Naše Predstave
  • 
  • 
  • 
  • 
  • 
  • 
  • 
  • Bog Masakra
  • Antigona u New Yorku
  • U sjeni Green Hilla
  • Ay Carmela
  • Sa'će Božo, svaki čas
  • Uho, grlo, nož
  • Hrvatski emigranti
  • Starci -
  • Bit će sve u redu
  • Božićna bajka
• O nama
  • O Rugantinu
  • Kontakt
  • O Ivici
  • O Gordani
  • Partneri Rugantina
• MMC Interkultura
• In memoriam
  • Ivica Vidović - In memoriam
  • Biografija
  • Intervjui
  • Foto galerija

2012. 15. 10. 2012. - piše: Goran Cvetković - Radio Beograd 2

TUŽNA-NUŽNA TERAPIJA

Ne sećam se da je pre prvih psihoanalitičarskih seansi kod profesora Frojda, bilo uopšte moguće lečiti se od psihičkih bolesti izvan odavno ustanovljenih azila za umobolne. O tim ustanovama postoje svakojaka svedočanstva – i spolja i iznutra, ali svi se slažu da su to bile mučne bolnice sa onim poznatim sobama mekanih zidova, sa takozvanim ludačkim košuljama, koje se vezuju lancima i kaiševima preko ledja pacijenata, tako da su mu ruke prekrštene i potpuno sputane. Još se tu govorilo o raznim eksperimentima sa medikamentima, ili čak, kasnije i sa raznim strujnim udarima, koji se zovu elektrošokovi, pa sve do lobotomije – odstranjenja dela kore velikog mozga – slika koja podseća odmah na tragični kraj filma LET IZNAD KUKAVIČJEG GNEZDA Miloša Formana sa Džekom Nikolsonom. Ali XX vek je doneo praksu ambulantskog tretmana raznih lakših psihičkih poremećaja – neuroza, pre svega, da bi se do kraja prošlog i sada već u XXI veku, namnožilo tih privatnih ordinacija psihijatara i psihologa, a sama poseta stalnom psihoterapeutu – postala je čak i moda i neka vrsta obeležja statusa. Ima mnogo filmova o psihijatrima i njihovim pacijentima, a Amerikanci već više skoro da i ne prave filmove bez makar jedne scene sa poznatim i tipičnim psihoanalitičarskim kaučem i pikantnim pričama ispričanim sa njega, dobrom prijatelju psihjatru. U stvaranosti, mnogi usamljeni ljudi sa dosta novca, skoro da i nemaju drugih sagovornika sem terapeuta.

Takvu jednu ordinaciju opisao je Jordan Cvetanović i poslao desetak pacijenata, da se tu u tišini lekarske sobe i diskrecije – ispovedi...da kažu nekoliko svojih pričica, a publici treba da se dopusti da se priseća svojih zgoda i nezgoda u životu, pa da se i sama nadje na nekom imaginarnom kauču. Takav jedan kauč bio je postavljen na sceni i na njega su sedale razmažene ili rzdražene žene, usamljeni muškarci i homoseksualci, dečaci i starci. Sve te likove odigralo je troje raspoloženih glumaca TEATRA RUGANTINO - Gordana Gadžić, Siniša Popović i mladi Luka Dragić. Rediteljka Maja Šimić insisitirala je na glumi iz karaktera, na skiciranju drastično različitih likova, tako da je svaki ulazak glumca u scenu, bio kroki nekog novog života, ali su svi ti ljudi, koji su se redjali pred nama, bili nekako tužno izbačeni iz svog sveta – ili zbog neke povrede, ili zbog nerazumevanja najbližih, ili zbog stida što su drugačiji, ili su prosto nesrećni zbog svog izgleda. I tu počinje pravi glumački rudnik zlata. Redjaju se laka i teška sredstva izraza – smešno-tužne, ili sentimentalne pričice likova, smenjuju se sa komičnim doskočicama veselih i bleskastih lica, koja razgaljuju svojim sitnim izvitoperenjima. Ali sama ideja da se svet posmatra iz ugla sobe za ispovesti, svedoči da je teško naći nekoga oko nas kome ne bi koristila pomoć psihoanalitičara terapeuta. Sama ta činjenica, ma kako se i tekst i predstava formirali po principima pozorišnih zakonitosti – ritma, kiompoozicije karaktera i slaganja tema – neumitno nas vraća u stvarnost i na nas same u toj stvarnosti – spontano tražimo uzroke poremećaja u svakodnevnim jadima, koje smo svi zajedno, prertrpeli, koje trpimo i – bojim se, tek ćemo ih i nadalje trpeti i još više. U tihoj i koncentrisanoj igri glumaca, pojavljuju se slike raspada sisitema vrednosti i pojavljuje se ruševina morala, ljubavi, braka, roditeljstva, porodice, posla, razumevanja za tudje slabosti...I bolest postaje oblak koji nas sve – i glumce i likove, i scenu i gledalište, publiku i gradove – onaj iz koga je predstava došla, do onog u kome je napisan tekst, do grada u kome se predstava igra. Kao da se uskovitla neka gusta magla bolesne zapare, koja guši i oslepljuje.

Gledali smno vrlo poučnu tihu žalopojku za izgubljenim samopouzdanjem i za zaboravljenim zdravim rasudjivanjem. Ovo je bilo podsećanje, ali i pretnja koja nas je opominjala. Zahvaljujemo na brizi i tačnoj dijagnozi. (JOAKIM-INTERFEST - 2012.)

28. 04. 2012. - piše: Z. Šakotić - Dan

Smiješna terapija

Zagrebački teatar „Rugantino” prilikom gostovanja u Boki svoj prvi nastup u Crnoj Gori imao je preksinoć na HAPS-u u hercegnovskoj Dvorani „Park”. „Rugantino” je izveo prestavu „Terapija” u režiji Maje Šimić a po tekstu mladog srpskog pisca Jordana Cvetanovića koji je rođen u Nikšiću.

Ova satirična predstava nasmijala je ali i pokazala brojnoj publici u kom i kakvom vremenu živimo. Dobro uigrana ekipa pozorišnog društva iz Zagreba ostvarila je zaista lijep uspjeh i ostavila lijep utisak na prisutne. U glavnoj ulozi zablistao je Siniša Popović (Gay, Direktor, Slijepac), a sa ništa manje ljepote igrali su Gordana Gadžić (Žena, Kučka) i Luka Dragić (Gay, Psihoterapeut, Sin Koji šuti). Popović fino nijansirajući svaku od navedenih vrlo različitih uloga gostujući prvi put u Herceg Novom i na njegovoj prestižnoj pozorišnoj manifestaciji još jednome potvrdio kao jedan od prvaka savremenog hrvatskog glumišta. Poslije predstave nije krio zadovoljstvo.

- Nijesam puno puta do sada bio u Crnoj Gori, a kao glumac sam prvi put pred ovom publikom. Bilo je zaista lijepo i ugodno igrati pred ovakvim gledalištem. Znate, teško je naći dozu da ova terapija bude ugodna i nama i publici. Trudili smo se svi zajedno da budemo što bolji po tekstu koji je dosta mračan. Ovo je priča svakodnevice i možda nam je ovakva vrsta terapije svakodnevno potrebna. Predstavu ne čini jaka dramska situacija. To su obični ljudi, iz svakodnevnog života i zbog toga ih je bilo teže. U ovoj monološkoj formi bliskog kontakta kakav postoji u ordinaciji trebalo je pokazati jednostavnost i neposrednost i zapravo je publika bila naš partner. I u ovoj predstavi njena uloga je još više izražena, jer kao što na sceni imamo boljih i loših partnera tako imamo pasivne i sjane posmatrače. Hercegnovska publika me je oduševila. Istina ja sam se plašio kako će me ova sredina shvatiti i prihvatiti. Znate nije lako u jednom komadu mijenjati tri akcenta. Ja sam rođen u Dalmaciji. Znači u sebi nosim taj jezik, prelazim na onaj iz Sarajeva, pa na jezik gdje je Jordan rođen. Zebao sam kako ću taj problem premostitim, ali na kraju je sve bilo sjajno - rekao je za „Dan” Siniša Popović .

U svojim monolozima, na rubu histerije, sjajna je bila i Gordana Gadžić. Iako umorna iskazala je zadovoljstvo što je ponovo u Herceg Novom i na HAPS-u.

- Ovaj komad nije nimalo jednostavno igrati. Jedan od razloga je taj što je kontak sa publikom izuzetno važan praktično nam je publika partner. Predstava je sa dosta različitosti i dosta zavisi od publike. Smatram da takav utisak imaju i moje kolege. Ja sam osjetila da nas je publika intelegentno primila. Reagovala je na ono što smo mi željeli da istaknemo. Mislim da je publika to osjetila i zato kao glumci zadovoljni – kazala je ona. Jordan Cvetanović kao pisac je je dosta surov. Raskrinkava našu gorku svakodnevicu i postavlja to pitanje kuda mi to kao pojedinci i društvo srljamo? To pitanje postaje pitanje svih pitanja. Kud smo to mi pošli? Kud se žurimo?. Nemamo vremena za one osnovne ljudske porive. U svima nama postoje elementi nesreće užasa. Ali i pored svih tih problema njegovi junaci znaju da budu i duhoviti.

- Znači to smo mi, ljudu ovog podneblja. Jordan je rođen ovdje u Nikšiću. Živio je u Sarajevu, školovao se u Beogradu. Saopštava priče sa svih strana. Kada se sve pogleda i shvati, izgleda nema te terapije koja nam može pomoći. Čovjek stvarno govori danas ću, sutra ću, ima vremena i život prođe a terapije nema - zaknjučila je Gordana Gadžić.

Najmlađi dio ansambla Luka Dragić, glumac Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, još je jednom osjetio bilo hercegnovske publike.

-Bio sam i prije na ovim pozorišnim svečanostima a sad sam se uvjerio da u Herceg Novom teatar ima tradiciju. Igrao sam svuda na prostorima bivše zemlje i tačno se da vidjeti gdje je publika onako teatarski obrazovana i gdje postoji tradicija odlazaka u pozorište. To je upravo Herceg Novi – kazao je on. „Terapija” govori o likovima na ivici. Ovo je predstava sa puno smijeha, a smijeh na neki način opušta ljude. Da ima više smijeha vjerovatno bi nam trebalo manje terapije, kaže Dragić.

- Smijeh bi trebalo da bude ventil. Jordan kao talentovamn momak to je osjetio pišući ovaj tekst. Razgovarali smo sa njim dok smo pripremali komad. Nadam se da će ovaj komad i dalje živjeti dobrim tempom, a to je najbitnije i za glumca a iza publiku. Drago mi je što smi učesnici HAPS-a i da smo odigrali komad koji će publika dugo pamtiti.A to je najbitnije – zaključio je Luka Dragić.

Hronika 10. TKT Festa

2.4.2012

Publika u ulozi psihoterapeuta

16. studenoga 2011. - piše: Anđela Trampus - Port.hr

"Terapija", nova predstava Teatra Rugantino, premijerno je izvedena na pozornici Kazališta Mala scena. Nastala prema tekstu mladog autora Jordana Cvetanovića, i u režiji jednako mlade Maje Šimić, predstava progovara o samoći unutar i oko nas.

Siniša Popović, Gordana Gadžić i Luka Dragić igraju osmero likova, koji na kauču u ordinaciji psihoterapeuta pripovijedaju svoje priče u obliku monologa, obraćajući se terapeutu kojeg nema, odnosno kojeg igra sama publika. Različiti likovi koje igraju međusobno su povezani, što postane jasnije tijekom izvedbe, a priča započinje ispoviješću dvojice gay muškaraca, čija se veza raspada. Jedan od te dvojice ima problema s majkom, koja nikada nije mogla prihvatiti sinovljevu seksualnu orijentaciju, dovodeći ga u neugodne situacije i zagorčavajući mu život pokušajima kontrole. Ta ista majka također odlazi terapeutu, ali samo zato što seanse plaća drugi sin, koji mnogo radi, ali i mnogo šuti, držeći frustracije i strahove u sebi. Druga priča pripada slijepom muškarcu iz Bosne, kojem je vid oduzeo geler, a koji diskretno pati za prošlim, lijepim vremenima, i mirno živi sa svojim hendikepom, svjestan da ga žena vara. U trećoj priči Dalmatinac, direktor neke tvrtke, otkriva brutalnost poslovnog svijeta, koji ga je posve preuzeo i nametnuo mu bezosjećajnost i hladno promišljeno kalkuliranje svega u njegovom životu, pa čak i emotivnih odnosa. Kolegica iz njegove tvrtke, koja ga seksualno privlači, neurotična je i frustrirana "gadura", koja svoje nedostatke liječi urlanjem na svoje kolege, a ne može shvatiti zašto privlači pažnju direktora, koji joj redom nude nemoralne interakcije.

Tekst započinje razgovorom gay para, a pitanje seksualnosti proteže se kroz cijelu predstavu – i to ne samo homoseksualnosti, već seksa općenito... njegovog nedostatka, njegove uloge kao kompenzatora ljubavi i popunjavanja praznine koju nam druga osoba ne može nadoknaditi, pa čak i pitanje seksualnog odgoja u smislu prihvaćanja nas samih takvima kakvi jesmo, što uvelike ovisi o onome što naučimo u roditeljskom domu, i o slici kakvu steknemo o nama samima gledajući njih. Baš poput terapeuta, svaki je gledatelj, primoran biti upućen u (ponekad vrlo) intimne tajne likova koje promatra na sceni, sposoban pohvatati srž problema svakog pojedinog pacijenta – sposobnost često obrnuto proporcionalna rješavanju i shvaćanju vlastitih problema... Autor od samog početka ne zauzima stav, i ni na koji način ne sudi svoje likove, unatoč njihovim ružnim navikama i sklonostima, što dodatno naglašava i režija te izrsna gluma svih troje izvođača.

Gordana Gadžić našla se u dvjema ulogama – nervozne i agresivne majke, sklone histeriji i pretjeranoj kontroli svojih sinova, koja u silnom strahu da ne izgubi to što ima, upravo to i čini; te neurotične i frustrirane poslovne žene, koja žudi za dodirom, ali ga istovremeno odbija, i žudi za mirom, ali samu sebe baca u najgori mogući nemir, nesvjesna čak činjenice doživljava li upravo u danom trenutku živčani slom. U objema ulogama snašla se i više nego vrhunski, štoviše, s tim je likovima potpuno srasla, i odigrala ih cijelim svojim tijelom, treperenjem glasa, drhtajima lica, kosom... Gordana Gadžić je ovim ulogama pokazala svoje predivno umijeće i neizmjernu ljubav prema svom poslu.

Luka Dragić je jednako fascinantno odigrao gay muškarca proganjanog majčinom posesivnošću, koji na kraju sebi oduzme život, šutljivog brata već spomenutog lika, i psihijatra koji odaje kako ima seksualne primisli prema svojoj nestabilnoj pacijentici. Njegova transformacija iz jedne glumačke krajnosti u drugu je nevjerojatna, a njegova izvedba šutljivog šmokljana istovremeno duhovita, žalosna i dirljiva.

Siniša Popović također igra tri sasvim različite uloge: gay muškarca zaljubljenog u osobu koja mu ljubav ne uzvraća, hladnog i proračunatog direktora tvrtke, te slijepca koji je bez vida ostao u Domovinskom ratu. Čak i u trenucima kada njegova izvedba okrutnog biznismena kulminira, on ostaje simpatičan, naročito zahvaljujući već spomenutom obilježju teksta da sasvim objektivno sagledava sve aspekte života likova u predstavi, i njihove mane predstavlja kao posljedice nesretnih okolnosti i neriješene patnje.

U svom razotkrivanju likovi se kroz svakodnevne (i manje svakodnevne) situacije dotiču teških pitanja ljudske samoće, usamljenosti i nedostatka ljubavi, što sve dovodi i do nedostatka duševnog mira. A sve što junaci ove predstave čine, odnosno pokušavaju činiti jest – biti sretni. Ako sreća znači unutarnji mir. Svatko od njih nezadovoljan je svojim životom do te mjere da bi mogao iskočiti iz vlastite kože, a u terapeutskoj sobi pronalazi odušak, no nikako ne i potencijalno rješenje svojih problema. To je zapravo odlična poruka autora, a generalna istina, da nam nitko ne može pomoći osim nas samih. Ponekad je, kao u predstavi, dovoljno da nas netko samo sasluša, no konkretne promjene činimo samo i izričito mi sami. Svejedno, posljednja scena ipak sadržava olakšanje muka naših junaka, i u nekom paralelnom svemiru njihove priče završavaju onako kako bi oni uistinu voljeli, praćene nježnom glazbom, i najvažnije od svega, njihovim unutarnjim mirom.

16. studenoga 2011. - piše: jpz/VLM - Vecernji.hr

Usamljeni i nevoljeni nisu pronašli spas

Pred istim terapeutom ispovijedaju se gej par (jedan je zaljubljen, dok je drugom bitan seks), usamljeni slijepac, oholi direktor, bulimična žena opsjednuta izgledom, histerična i autoritativna majka, sin koji šuti

Gordana Gadžić, Siniša Popović i Luka Dragić (Teatar Rugantino) u utorak u kazalištu Mala scena premijerno su odigrali osam uloga, likova koji utjehu i pomoć traže u psihoterapeutskim seansama, u crnohumornoj drami “Terapija”. Iako su oni naizgled posve obični, normalni ljudi, njihove su psihe duboko načete suvremenim životom čije je osnovno obilježje stres. Izlaz traže u terapiji razgovorom (predstava je koncipirana kao serija monologa). Tako se pred istim terapeutom ispovijedaju gej par (jedan je zaljubljen, dok je drugom bitan seks), usamljeni slijepac, oholi direktor, bulimična žena opsjednuta izgledom, histerična i opsesivna majka, sin koji šuti.

Neki likovi povremeno izazivaju smijeh publike, i to onda kad je očita diskrepancija između realne i subjektivne slike koju oni imaju o sebi – kad se direktor pravda zašto je zao prema podređenima, a to je zato što oni očekuju da šef bude zao, ili kad žena govori o dijeti, o danu kad ništa ne jede i pije samo vodu, no unatoč sjajnom izgledu, u svojoj se koži ne osjeća dobro. Terapija se na kraju ne pokazuje uspješnom jer ti ljudi ostaju isti kakvi su bili i prije – usamljeni, nedovoljno voljeni, otuđeni. Tekst je napisao mladi dramski pisac Jordan Cvetanović, a redateljica je Maja Šimić.

17. studenoga 2011. - piše: N.Bo. - Glas Slavonije

...na neuobičajen, brutalno crnohumoran i inspirativan način predstava razotkriva čitav jedan svijet ljudi s njihovim strahovima, čežnjama, radostima, nesigurnostima...

18. studenoga 2011. - piše: Tomislav Kurelec - Kazaliste.hr

Povratak počecima kazališta

Jordan Cvetanović rođen je u Nikšiću 1982., a još u srednjoj školi došao je u središte pozornosti kao autor zapaženih emisija na Radio Baru. Potom se upisao na dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a već 2003. objavio je uspješne Priče za tešku noć (Uspavanka za odrasle), objavljene i u Ljubljani u slovenskom prijevodu 2007. Iste 2003. godine njegov je dramski prvijenac Pretis lonac izveden u gradskom kazalištu u Nikšiću, a godinu dana kasnije i na talijanskom u rimskom Quirino teatru u sklopu festivala Glumci traže autore. Unatoč tom spisateljskom startu iz snova Cvetanović živi od novinarstva i marketinga pa oteže studij, a čak četiri godine ne piše ništa za scenu. U jednom je trenutku čak i sam išao na psihoterpiju da bi razriješio svoje probleme, a onda je napisao Terapiju i diplomirao dramaturgiju 2008.

Njegov tekst precizno prikazuje funkcioniranje jedne vrste liječenja u kojoj psihoterapeut samo navodi pacijenta da priča o svojim problemima da bi se tako suočio s njima i pokušao naći rješenje za njih (zlobnici bi rekli da ti današnji pacijenti plaćaju za istu terapiju koju su vjernici od davnina dobivali besplatno u ispovjedaonicama). Tu formu ispovjedaonice (kako glasi jedan od naziva predstave Teatra Rugantino) autor vješto upotrebljava da bi prikazao neke od tipičnih stresova suvremenog čovjeka koji ne uspijeva doseći ni sreću ni unutrašnji mir dijelom zbog okolnosti u kojima živi, a dijelom i zbog vlastitog karaktera i predrasuda kojima robuje.

Troje glumaca igra sedmero pacijenata i psihoterapeuta kojeg privlači jedna od pacijentica, a tek na kraju se otkriva da su i međusobno povezani. To pruža mogućnost za dojmljive, ali i vrlo zahtjevne interpretatorske transformacije, jer treba održati pozornost gledatelja tekstom koji je zapravo skup vješto izmontiranih monologa u kojima gotovo da i nema bitne sastavnice dramske predstave – sukoba među likovim – nego se sukobi zbivaju u nutrini svakog protagonista, što ponekad prelazi i u verbalni sukob s uglavnom odsutnim antagonistom. Tako se kazalište vraća na svoj prapočetak – odnos predstavljača i gledatelja koji je ovdje zaogrnut suvremenijim ruhom tako što se pacijenti obraćaju publici kao da je ona psihoterapeut. 

Cvetanović uspjelo kombinira neka gotovo opća mjesta (majka koja se ne miri s homoseksualizmom sina, bezosjećajnost novopečenog bogataša) s efektnim crnim humorom i neočekivanim obratima da bi ocrtao kompleksne karaktere, ali ipak nije nimalo lagan zadatak podariti pun scenski život takvoj vrsti teatra i pretvoriti skup monologa (koliko god oni bili dobro napisani) u jedinstvenu cjelinu dramske predstave. Tom se izazovu može odgovoriti samo iznimnim glumačkim interpretacijama koje će iz takvog teksta upjeti oblikovati životno uvjerljive osobe, a upravo takve je ostvario ansambl Rugantina.

Gordana Gadžić je ne samo glasom nego i mimikom i govorom tijela i njihovim mijenama ostvarila izvanrednu uvjerljivost i dojmljivost dvije potpuno različite žene. Jedna je majka koja strahovito pati jer je jedan od sinova ne želi vidjeti (tek na kraju će se saznati da je to onaj mladi homoseksualac koji i sam dolazi na terapiju), a druga tajnica u nekom poduzeću koja djeluje provokativno na direktore, a maltretira ostale (ali i sebe dijetama i krivim procjenama). I ostali glumci dobili su mogućnost iskazivanja virtuoznih promjena pa Siniša Popović isto tako potpuno i jednako vjerodostojno mijenja svoju scensku pojavu, a i način govora (mijenjajući i dijalekte) u tumačenju starijeg gay partnera koji vjeruje u ljubav (za razliku od mlađeg koji tvrdi da je to samo seks), pa tajkuna koji je zao pretvarajući se da to nije zato što bi on to želio nego zbog toga što se od njega očekuje takvo ponašanje te čovjeka koji je oslijepio od gelera tijekom opsade Sarajeva pa se sada rezignirano pomirio sa siromaškim preživljavanjem na račun supruge za koju je uvjeren da ga vara. Luka Dragić efektno je dočarao dvije strane osobnosti mlađeg homoseksualca, a možda je za nijansu bljeđi bio kao psihoterapeut, no jedan od vrhunaca predstave bila je baš njegova scena u kojoj on kao sin koji šuti prilično dugo samo gleda u publiku te gotovo bez mimike, prvenstveno svojom glumačkom energijom održava napetost predstave koja je tu bez tog čudesnog glumačkog pothvata mogla i izgubiti kontakt s publikom.

Vjerojatno je Dragiću u osmišljavanju te osjetljive scene bitno pomogla mlada redateljica Maja Šimić koja nije inzistirala na uočljivijim redateljskim rješenjima, osim možda diskretne naznake kako svojevrstan happy end u kojem protagonisti uspostavljaju neku međusobnu bliskost i nalaze bar naznake sreće i zadovoljstva ipak nije posve realističan. No njezina je zasluga za uspjeh ove prvenstveno glumačke predstave prije svega u pronalaženju pravog ritma izvedbe i precizno odvagnutih intenziteta u odnosima interpretacija koje najčešće teku paralelno, ali je način njihova ispreplitanja vrlo bitan u konačnom emocionalnom dodiru s gledateljima.

1. prosinca 2011. - piše: Boris B. Hrovat - Vijenac

Aktualno i provokativno

Psihoterapija je, čini se, naša realnost: ako već ne kolektivna (tu ponešto pomaže trenutni surogat u obliku grube in-yer-face predizborne kampanje), ono barem individualna. Od vremena sveopćeg prihvaćanja teorija dr. Freuda, njegovih sljedbenika i korektora, silno su se namnožile drame (potom i filmovi) u kojima je notorni kauč jedan od glavnih rekvizita, a odnos između pacijenta i uvažena terapeuta, ili pak između pacijenata međusobno – jedan od glavnih movensa ili katalizatora dramske napetosti i radnje. Otuđeni zapadni svijet (koji je samo sporadično upoznao svevideće oko Velikog Brata) ta je moda zahvatila ranije: sjećamo se drama i filmova još iz četrdesetih, ako se ne varam, ili zasigurno pedesetih godina 20. stoljeća. Razmjerno diskretno, oni su formulirali jednu i ne toliko heretičku misao: iza svakog (prividno?) uspješna čovjeka – stoji sposoban psihoterapeut. Potom, bilo je nužno da taj fenomen zahvati i nekadašnji politički Istok: u današnjem globaliziranom i kompjuteriziranom svijetu sve se standardizira i ujednačava – pa čak i kriza ljudskog identiteta, što je i osnovna tema Cvetanovićeva komada.

Tri izmučene duše, u svijetu koji su – možda nepovratno – opustošili rat i geslo neoliberalne ekonomije homo homini lupus, traže smirenje i spas, makar trenutno i varljivo utočište od nedaća novokomponirana života: takva, u kojemu ne možemo prihvatiti ni same sebe ukoliko izlazimo izvan konvencijama zadanih gabarita.

Čvrste obiteljske sveze, i prijateljstvo bez zadrške, nekoć su bili siguran oslonac i pomoć za one pojedince koje bi svladala povremena nepodnošljiva težina života – kako je ljudska potreba za olakšavanjem duše ostala, usprkos svemu, manje-više jednaka, tu je ulogu preuzeo profesionalac – psihoterapeut, čovjek koji sluša (i gleda), a tek rijetko intervenira, upravo poput konvencionalne, fine kazališne publike.

Jordan Cvetanović odlučio je tako lik psihoanalitičara odstraniti, i zamijeniti ga upravo tom – najčešće nijemom – publikom koja anonimna ispunjava polutamu kazališne dvorane. Njegovi likovi (osam ukupno) dolaze na scenu kao u ordinaciju, sjedaju na notorni kauč i izravno se ispovijedaju gledateljstvu. Iznose običnim, uznemirenim riječima, svoje životne priče – u kojima se nalazi, implicitno, dijagnoza i fragment anamneze današnjega društva. Iako je, za izvanjske promatrače, tragedija često ublažena komikom, nema nikakve sumnje u njihovo duboko i mučno proživljavanje vlastitih nedaća – s kojima ne znaju kako se nositi, a pomoći se u alijeniranom i kompetitivnom svijetu, u kojem vlada pravo jačega, baš i ne mogu nadati. Neke su od tih ispovijedi međusobno isprepletene (kao što su i neki likovi), neke stoje kao apartna svjedočanstva, no sve ih povezuje temeljni iskaz ljudske osamljenosti i nesnalaženja te potreba za smirenjem, ljubavlju i razumijevanjem, inherentna svakom ljudskom biću. Drugi je bitan element korjenita nemoć likova da se dokraja afirmiraju i slobodno iskažu, da i druge uvjere u vlastito pravo na životni, egzistencijalni prostor, koji će biti samo po njihovoj (a ne po tuđoj, nametnutoj) mjeri. Ne može se afirmirati vlastita osobnost bezobzirnim gaženjem osobnosti drugih.

Redateljica Maja Šimić s pravom je odličnim glumcima prepustila scenu, ograničavajući se tek na postavljanje temeljnjih obilježja predstave, među kojima su glavna jednostavnost i neposrednost, realizacija bliskog kontakta kakav postoji u ordinaciji iole sposobnijega psihoterapeuta. Predstavu je iznio, u prvome redu, magistralni Siniša Popović (Gay, Direktor, Slijepac), fino nijansirajući svaku od navedenih vrlo različitih uloga, i potvrdivši se još jednom kao jedan od prvaka suvremenoga hrvatskog glumišta. U svojim logoreičnim monolozima, na rubu histerije, sjajna je bila i Gordana Gadžić, tumačeći svoje likove (Žena, Kučka) vrlo uvjerljivo i prisno, takoreći poput sjajnih minijatura-studija karaktera. Likovi koje je interpretirao Luka Dragić (Gay, Psihoterapeut, Sin Koji Šuti) nisu, istini za volju, toliko dobro koncipirani poput ostalih, pa je mladomu glumcu ostalo nešto manje prostora za kreativnu igru – no i njegova kreacija usuglašena je s ostalima.

Jordan Cvetanović, mladi srpski pisac (Nikšić, 1982) napisao je aktualnu, provokativnu, zanimljivu urbanu dramu te se nikako ne treba čuditi što je ona još od 2009. na repertoaru glasovitoga beogradskog Ateljea 212 u režiji renomiranoga Gorana Markovića, a autor je 2010. za nju primio i Nagradu Borislav Mihajlović Mihiz.

Svijet kulture

...drama o ljudima pored kojih prolazite svakog dana, a i ne znate što se krije iza njihovih lica, pogleda, odjeće. Junaci ove duboko uznemirujuće drame mladog, talentiranog i višestruko nagrađivanog beogradskog pisca Jordana Cvetanovića, očajnički traže nečiju pažnju. Iz nemoći pričaju bez prestanka, jer šutnja je za njih znak da im se život ruši. Zato se sadistički guše u svojim nepresušnim monolozima, prepuštajući se moru razočaranja, neuspjeha, frustracija i tuge. Međutim, oni na prvi pogled djeluju kao sav normalan svijet, a zapravo ništa nije onako kao što izgleda.

Osam uzbudljivih života tumači glumački trio: Gordana Gadžić, Siniša Popović i Luka Dragić koristeći sva raspoloživa sredstva da nam približe potpuno ogoljenu stvarnost na što ljudskiji način

Teatar.hr

Osam likova traži svog psihoterapeuta u gledalištu...

...Riječ o seriji monologa u kojima troje glumaca igra osmero likova obraćajujući se psihoterapeutu, točnije gledalištu, s pričama o bezglavoj trci za profitom, stresu na poslu, ratnim traumama devedesetih, neprihvaćanju homoseksualnosti unutar obitelji...