U sjeni Green Hilla
 |
Autor: Joško Božanić Redatelj: Marin Carić Igraju:
Scenograf: Vjekoslav Vojo Radoičić |
Radnja predstave smještena je u San Pedro, jednu od hrvatskih kolonija na američkom Pacifiku. Dva vremešna našijenca, emigranti s početka pedesetih godina, Jakomo i Bepo prepričavaju svoje zgode i nezgode u uvjetima šuštavih zelenih novčanica. Njih dvojica su kao jedan čovjek – jedan slabo čuje (Jakomo), drugi slabo vidi (Bepo). I tako oni uzmu jedan drugoga pod ruku pa 'voke i toke po Pacifiku'. Ožive tada, uz dobar ručak i vino, stare uspomene sa sve češćim primislima na smrt i povratak u zavičaj...
Audio: 
Ptuj Barba Jakomo
Premijera: 03. 12. 2000. u Komiži
Joško Božanić
Premijera ove drame izvedena je na daskama komiškog Spomen-doma 3. prosinca 2000. godine. O njoj Ivica Vidović kazuje novinarki Jagodi Zamodi: „Kako ne bih bio uzbuđen? Ovo je prva premijera Teatra Rugantino u mojoj rodnoj Komiži. Mirise ovoga podneblja nosim u sebi, uspomene naviru, doista je bilo dirljivo i sjetno… I autor teksta je Komižanin, lica su također komiška, ja glumim Jakoma koji je radio u tvornici ribljih konzervi u San Pedru, a Bepo, kojega glumi Ljubomir Kapor, inače rođeni Korčulanin, komiški je ribar na Pacifiku. Ništa nije izmišljeno, sve su to istiniti događaji. I moj je nono dvadesetak godina živio u Americi. Zadesila ga je slična sudbina koju ja proživljavam na sceni…“ Tako govori Vidović poslije praizvedbe drame U sjeni Green Hilla.
Ljubo Kapor koji na sceni u trenutku smrti Jakoma Gundule, izgovara nad mrtvim prijateljem ove riječi: „E moj Jakomo… Oto kurent! Okrenil je kurent na drugu bondu. Voltol je tvoju gundulu dreto pul Komiže. Posli cetardeset i sedan godišć tvoja se gundula vroćo u Komizu. Tebi je okrenil kurent, nosi te kurent iz pulenta u Komizu, a mene varti, varti me okolo ovega muga sćopa i vartin se tako kako papagalo na fumor. Ti ćes Gundula poletit danas kako gardelin, a nikal u zivotu nisi bil u reoplan. Je te stroh, Jakomo, reoplana? Parvi put letit ćes u ariju kako gardelin. Napit ćes se vode na Kamenice, vidit ćes svoje loze koje su obresle kupine, svoju smokvu kojo je usahla, ti ćes vidit rivu, stinu, gomilu, kupinu, Bisovo… a jo, muj Gundula, jo bez tebe neću vidit nista.
Kritički osvrti na predstavu
Jutarnji list, 23.2.2001.- Piše: Hrvoje Ivankovič
Posljednja predstava Marina Carića odličan je pučki teatar
Početkom devedesetih u kazakštu Kerempuh Marin Carić postavio je ditodramu Mate Matišića "Cinco i Marinko". Smrt i daleki zavičaj naponske su silnice iz kojih izvire sentimentalno-tragički i crnohumorni naboj te Matišićeve tragigroteske. Cinca i Marinka, dvojicu hrvatskih emigranata u Njemačkoj, igrali su tada Ivica Vidović i Ljubomir Kapor.
Desetak godina poslije Kapor, Vidović i Carić ponovno su se našli pred jednom "komedijom groba" i čežnje za starim krajem, pred komadom "U sjeni Green Hilla" komiškog pisca i znanstvenika Joška Božanića. U središtu Božanićeve komedije dva su stara komiška emigranta u Americi, Jakomo i Bepo, a njihov posljednji susret ispunjen je sjećanjima na mladost, zavičaj, teške emigrantske dane i jednu zajedničku ljubav. Božanićev tekst, doduše, nema političke konotacije, suspense i razvedenost priče koje je sa sobom nosio Matišićev komad o "lipoj smrti.", no blizak mu je i po osnovnoj situaciji i po registru u kojem je ispisan: u maniru pučkog teatra, s mnogo verbalnih doskočica te balanisrajući innedu komičnog i sjetnog, pri čemu komika u velikoj mjeri izvire iz izvrsnog baratanja dijalektom; u ovom slučaju to je viška čakavica prožeta ponekim anglizmom.
Ima, međutim, neke čudne simbolike u činjenici da je taj čakavski memento posljednja predstava Marina Carića, čovjeka koji je svoj redateljski opus u velikoj mjeii obilježio posezanjima za duhovnim vrednotama koje je baštinio iz ozračja ijezika svog hvarskog djetinjstva. Carić nije vidio posljednje pokuse ni cjelovitu izvedbu predstave koju je režirao; umro je iste one večeri (3. prosinca 2000.) kada je predstava "U sjeni Green Hilla" praizvedena u Komiži Dva mjeseca poslije ta predstava, nastala u produkciji Teatra Rugantino, prikazana je konačno i u Zagrebu, na Komornoj sceni "Miško Polanec" Zagrebačkog kazališta mladih. Salve smijeha i burrni pljesak kojim je na kraju ispraćena govore kako, unatoč "jezičnoj barijeri", ta postava Božanićeva teksta uspijeva uspostaviti komunikaciju i s onim dijelom publike koji u viškoj čakavici baš i nije "doma". Linearnost priče te povremena Božanićeva ponavljanja i zastajkivanja na vicu i doskočici Carić je posve neutralizirao namećući ih kao logičan refleks jednostavnosti, pa i simpatične naivnosti likova i njihove jednolične penzionerske svakodnevice, razapete inneđu televizora, instant hrane i sjećanja na stari kraj, otjelovljenih u ponekoj sličici, pismu i boci korniške rakije. U tim duhovitim oprekama Jakoma i Bepa "zaskočili" su i scenograf Vojo Radoićić i kostimografkinja Vjera Ivanković. Jakomova infantilnost i nostalgija progovaraju iz scenografije, svedene na krletku, televizor, nekoliko komada, pokućstva i pozadinski, ''spomenarski" zid oslikan u prepoznatijivu Radoičićevu stilu, dok kostimi efektno podražavaju stereotip odijevanja vremešnog američkog Dalmatinca - prozračno, ležerno kičasto, rekli bi modni kritičari.
U temperamentnoj, zanesenoj igri Ivice Vidovića (Jakomo Gundula) i Ljubomira Kapora (Bepo Malatija) bilo je dosta promjena u raspoloženju, dosta "snizilica" i "povisilica", preskakivanja iz sjete i napadaja nostalgije u veselje i razuzdani smijeh, no sve su te amplitude bile posve izbalansirane i vješto upisane u kod pučkog teatra kroz koji ova predstava nedvosmisleno progova,ra. Bilo je u njihovoj igri neke autentičnosti, gotovo bi se reklo dokumentarnosti, kojom su svoje likove uspjeli uzdići iznad puke tipološke determiniranosti, dajući im osobnost, karaktere i životnost. Otuda ni shematizirane komičke varijante ili znane anegdote (poput one o pepelu tete Mandine) nisu djelovale potrošeno, baš kao što ni prisjećanja na mladost i tužaljke za starim krajem nisu odlazile u pateliku nego su, štoviše, predstavi dale neku oporu, tugaljivu poetičnost.
Ukratko rečeno, predstava "U sjeni Green Hilla" odličan je pučki teatar, satkan od smijeha i tuge, od melankolije i proplamsaja burnog, mediteranskog tempetamenta; teatar bez velikih pretenzija, no teatar koji, čak i kada se u njemu prepoznaju shema i manir, progovara o jednom, možda infantilnom i prejednostavnom, ali ipak istinskom i u biti tragičnom doživljaju svijeta.
Novi list 27.2.2001.- Piše: Nataša Govedić
Komorna posveta Visu
Htijući nas po posljednji put vratiti u prošlost, Carić je, eto, još jednom izborio repertoarnu budućnost svoga scenskog stvaralaštva
Svoju je posljednju režiju Marin Carić posvetio likovima i sredini koji su ostali karakterističnima i za Carićev opus u cjelini: južnodalmatinskim otocima i Višanima, ovaj put pronađenima u američkom egzilu. Važno je reći kako drama »U sjeni Green Hilla« autora Joška Božanića puko prikupljanje etnografske građe: premda tekst vrvi spomninjanjern autentičnih komiških lokacija i historijskih okolnosti, premda je napisan na (lingvistički iznimno zanimljivom i eklektičkom) viškom sociolektu, njegova je dramaturgija neusposredivo vještija od »spajanja sličica iz otočkog života«. Rekla bih da je Božanić dramatičar koji vješto, ali pomalo i epigonski oponaša kolegu Matu Matišića, posebno uzmemo li u obzir da se Green Hill iz naslova drame odnosi na groblje, inače mjesto oko kojeg se obično vrte i Matišićevi komadi, kao što je Matišiću srodan i po tematiziranju sudbine hrvatskih emigranata. Matišićeva drama »Cinco i Marinko« (1994.) također broji svega dva muška lika koji sanjare o povratku u domovinu. No, i bez obzira na iskazane kazališne uzore, svojom prvom dramom Božanić u svakom slučaju daleko nadmašuje linearne sižeje sentimentalnog Mire Gavrana te niza drugih, često i socijalno afirmiranih domaćih melodramatičara.
Preko mora
Božanićeve viške protagoniste, umirovljenike Jakoma (Ivica Vidovič) i Bepa (Ljubomir Kapor), zatječemo u kalifornijskom San Pedru. Njihove su priče trostruko isprepletene: ne samo zato što su godinama najbohi prijatelji, nego i zato što ih spaja ljubav prema istoj ženi i prema istom zavičaju. Redatelj koji bi se želio poigrati motivikom nadopunjavajućeg dvoiništva Jakoma i Bepa (u drami naglašenog i time što je Bepo čitav život proveo na Pacifiku loveći ribe koje je onda Jakomo tvornički konzervirao u hranu za domaće životinje) imao bi u Božanićevu tekstu materijala za svakojake pos tmodernističke zamjene identiteta, ali Marin Carić ostao je i u svojoj posljednjoj režiji tradicionalni »ambijentalist« kojeg nisu zanimale suvremenije redateliske metode tumačenja dramskog teksta. Zato predstavu u obilježava diskretni eskapizam — čak i scenografija Vjekoslava Voje Radoičića (s tipično »ljetnim« koloritom te dječje stiliziranim crtežom) signalizira vizualnu utopiju. ZanimIjivo je da posljednji prizori drame dovode do tragičnog događaja, do Jakomove smrti, ali i ta je smrt odigrana kao jedan posebni, lijepi »san« u naručju prijatelja, odnosno kao prilika da se oslobode nostalgični stihovi pjesme o Jakomovu kanarincu: ptičici/dušici koja će se sada možda konačno napiti vodice na viškoj grudi.
Na pučini (glume)
Ivica Vidović i Ljubomir Kapor u Božanićevu se tekstu doista snalaze kao ribe u vodi — ni u jednom trenutku ne pretjeruju s glumačkim dosjetkama, ali uvjerljivo izvode kićen emocionalni registar medusobnih odnosa: od svakidašnje prijateljske jadikovke, nekontroliranog smijeha, sarkazma, zabrinutosti, ljubomore, podrške, zadirkivanja, svađe, žalosti, čežnje — sve do antiklimaksa Jakomove smrti. Tamo gdje je Vidovićev lik strpljiv i melankoličan, Kaporov je netolerantan i eruptivan. Njihovo je nadopunjavanje ritmički točno »naštimano« i dirljivo, posebno zato što obojica pokazuju glumačko umijeće vladanja scenskim prostorom i pozornošću gledatelja minimalnim izvedbenim sredstvima. Premda mi je praćenje viškog govora mjestimično zadavalo probleme, Kaporova i Vidovićeva gluma razjasnila bi nerijetko samom intonacijom ili gestom pojedinu neobičnu riječ. U sjeni Green Hilla značajna je predstava i zato što na pozornicu vraća zrelo glumačko umijeće Vidovića i Kapora, potvrđujući da teatar ne smije biti stjecište samo jedne (obično mlađe) generacije: u ovim »starcima« žive djeca koja se katkad znaju igrati kreativnije i smjelije čak i od generacije današnjih studenata. Treba reći da im je mnogo puta uspjelo i nasmijati publiku; naročito u prizorima iz kojih proizlazi da kućni ljubimci u današnjem svijetu imaju veće privilegije od ljudi — barem ako je suditi po raskošnim pogrebima i industrijski proizvedenoj hrani za koju plaćaju njihovi američki gospodati. Svaki put kada se dotakne američkog načina života, predstava prelazi u burlesknu kritiku tehnicizma, konzumerizma, otuđenosti.
Slani okus žalovanja
Za Carićem i njegovim glumcima i ovaj je put ostala romantična poruka o Boljem Svijetu zavičaja i mladosti, podjednako idealiziranima, željenima i nedostižnima. Mjesto bračnih družica Bepa i Jakoma u predstavi je zamijenila Domovina; odrastanje je pak zamijenila prerana Jakomova smrt. Božanićev se tekst mogao i drugačije scenski modelirati: žešće, originalnijc, pa i tragičnije, ali isto tako mislim da treba poštovati ljermontovljevsku gestu zadnjeg redateljskog potpisa Marina Carića. Htijući nas, po poshednji put vratiti u prošlost, Carić je eto, još jednom izborio repertoarnu budućnost svoga scenskog stvaralaštva.
