Prvi put režirate u Hrvatskoj, već ste nekoliko mjeseci u Zagrebu, kako Vam se sviđa ovdje?
– Čudan je to osjećaj. Čudan je osjećaj biti (kao) kod kuće.
Sjećate li se kad Vam se kazalište prvi put pojavilo u životu, odnosno – prvo kazališno sjećanje?
– Jedno fantastično zlatno sunce. Puca na pola. Polovice se udaljavaju. Zanimljivo, ne sjećam se ljudi.
Samo jednog elementa dekora u dubini. Vjerojatno neki komadić kaširanog stiropora. Malo pozorište Duško Radović. Početak devedesetih…
A kad je kazalište postalo Vaš profesionalni, odnosno životni izbor?
– U mom slučaju kazalište nije pitanje izbora. To je sklonost. Također – nije profesija, nego poziv.
Je li neka osoba ili konkretno djelo pridonijelo tome da ste odabrali kazalište?
– Dugo razmišljam. Nema konkretnog sjećanja. Mislim da smo bili zajedno još prije nego što smo se sreli. I nije bilo posrednika.
Pitanje od kojeg se uvijek bježi – koja Vam je najdraža režija?
– Uvijek samo dvije. Ona koju upravo završavam i ona koju zatim počinjem. One su najdraže. Ostale su drage.
Postoji li razlika u Vašem kazališnom odabiru kao gledatelja i kao redatelja?
– Da. Iako se bavim dramskom režijom, posljednjih godina uhvatim svaku priliku da pogledam neku vrhunsku suvremenu plesnu predstavu. Imam dojam kako u dramskom teatru u posljednje vrijeme nedostaje magije. Veliko je pitanje zašto je to tako.
Nekoliko godina nakon predstave – koje su Vam prve asocijacije na tu predstavu?
– Ovisi na koju. Recimo ‘o kako smo se tih hladnih mjeseci, dobro družili, usprkos svima i svemu, ti i ja, moj dragi, već stoljećima mrtvi pišče’ ili ‘bila je kao od kamena a pukla je kao balon’ ili ‘nikada neću zaboraviti ono kad mi je treptajem oka dao znak da ga pustim raditi, a onda je sve nestalo, i zidovi i pod i on sam. Samo se počela preda mnom uzdizati, kao planina velika i potresna i smiješna istovremeno, sudbina tog malog lica’…
Kako doživljavate sebe u stvaranju predstave?
– Paradoksalno. Istovremeno sam u samom centru centra i sasvim daleko, negdje izvan granica tog carstva/predstave, gotovo da tu granicu jedva i nazirem u daljini. I još, istovremeno, vječno na tom putu, iz daleka, ka centru, preko granice, bez legitimacije, ilegalno, a uvijek nešto treba prenijeti, nešto tajno i zabranjeno, pa opet natrag i tako stalno…
Kako biste opisali svoj redateljski stil?
– Mislim da je vrijeme da redateljski stilovi i općenito inzistiranje na imperativu autorstva ostanu u prošlosti. Da, mi smo autori, ali to nije bitno, svakako nije najbitnije. Zanima me samo poetika istinitosti. A ona ima najraznovrsnija lica.
Koje trenutke u kazalištu najviše volite, a koje nikako ne?
– U kazalištu volim sve one trenutke koji imaju veze s kazalištem, a nikako ne – sve one trenutke koji nemaju veze s kazalištem.