Predstava je nastala u suradnji s KD Vatroslava Lisinskog i KUC Travno, a realizirana je uz financijsku podršku Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture i medija RH.
Ljubavna komedija o dvoje bivših ljudi koji ne odustaju od budućnosti, koliko god ona mršava bila
„Grad je pakao, opasan je i prljav i nikad se ja nisam s njim srodio, jer ja sam dijete sela“, izgovorit će u svojoj ispovijesti šezdesetineštogodišnji Milivoj, umirovljeni branitelj koji se nakon dugotrajne parnice izborio za svoju ratnu mirovinu nakon što se na njega srušio ormar s registratorima. Milivoj je bio pripadnik vojne pravne službe. Nakon silnih životnih razočarenja, Milivoj će svoj mir pronaći na selu. Sa susjedom Ljubicom, bivšom prvom pratiljom neimenovanog natjecanja za miss, ući će u biznis s jajima. Kuća do kuće, kokošinjac do kokošinjca, Ljubica i Milivoj razvili su susjedski i poslovni odnos koji nije nimalo idiličan. Milivoj je krut, nespretan, ne baš naročito praktičan čovjek, idealist koji se bori u glavi sa cijelim svijetom, što ga čini osamljenikom i svojevrsnom modernom varijantom Don Quijotea, dok pokraj njega živi Ljubica – samouvjerena žena, velikog životnog iskustva, nesalomljivi životni borac, ženstvena, putena, ali i duboko razočarana u cijeli muški rod.
Predstava o samoći i potrebi za bliskošću koja ne poznaje godine.
“Kronika seoske ljubavi” ljubavna je komedija koja kroz period od četiri mjeseca kronološki prati stvaranje jedne netipične ljubavne veze. Ivan Vidić napisao je tekst o samoći i o potrebi za bliskošću koja ne poznaje godine. U središtu njegove priče nije neki mladi par, već ljudi koji sa sobom nose velike terete životnih spoznaja i samim time daleko su oprezniji, sumnjičaviji prema otvaranju vlastitog srca. Što znači zaljubiti se u već ozbiljnim godinama? Nosi li to sa sobom veću dozu racionalnosti i nedoumica preko kojih koračamo kao preko klipova koje sami sebi podmećemo pod noge ne bismo li spriječili da još jedanput u životu doživimo ogorčenja i razočarenja? Može li ljubav rasteretiti našu prošlost, naše strahove, frustracije? Sami smo sebi najčešće najgori neprijatelji, a to se kroz Vidićev humorističan i vrlo često groteskni jezik ponavlja kao lajtmotiv. Spajanje ovo dvoje ljudi na momente djeluje kao kompleksni psihološki rat u kojem pobijediti znači prilagoditi drugu osobu sebi, posložiti je sukladno vlastitim životnim doktrinama. A to je upravo ono radi čega se ljudi razilaze. Ljubica će reći: „Poznajem sebe – kad bih bila prisiljena baviti se s njim, vrlo brzo bi došlo do toga da ga počnem popravljati, i kad mi to ne bi pošlo za rukom, a ne bi, došla bi mi želja da ga zatučem.“ I zato bismo u prvom redu ovu Vidićevu kroniku mogli promatrati kao kroniku prihvaćanja drugog onakvim kakav jest, a to je temelj svake prave ljubavne priče. Zavodljiv, kompleksan, na momente pun apsurda, a opet beskrajno analitičan u sagledavanju današnjeg vremena, ovaj tekst naizgled stvara vrlo surovu sliku čovječanstva, no on istovremeno posjeduje i veliku lakoću, zabavan je i duhovit. Ljubica i Milivoj u bijegu su pred današnjim svijetom, no taj je svijet brži i lukaviji od njih samih. Kako će izgledati i završiti manevri kroz koje se obračunavaju s tim svijetom, pogledajte u predstavi “Kronika seoske ljubavi”…
Predstava je nastala u suradnji s KD Vatroslava Lisinskog i KUC Travno, a realizirana je uz financijsku podršku Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture i medija RH.
Adaptacija teksta: Dario Harjaček
Režija: Dario Harjaček
Glume: Gordana Gadžić i Sreten Mokrović
Scenografija: Vesna Režić
Asistentica scenografije: Nikolina Kuzmić
Kostimografija: Dubravka Skvrce
Glazba: Damir Šimunović
Oblikovanje svjetla: Alen Marin
Šminka: Danijela Pavlek
Garderoba: Ivana Ravlić
Tehničko vodstvo: Darko Crnčević i Marko Crnčević
Vizualni identitet: Luka Borčić
Fotografija: Bojan Mrđenović
Organizacija: Ana Vidović i Renata Kapicl
Odnosi s javnošću: Renata Kapicl
Izvršna produkcija: Ana Vidović
Produkcija: Teatar Rugantino
Umjetnička ravnateljica: Gordana Gadžić
Trajanje predstave: 90 minuta
„Grad je pakao, opasan je i prljav i nikad se ja nisam s njim srodio, jer ja sam dijete sela“, izgovorit će u svojoj ispovijesti šezdesetineštogodišnji Milivoj, umirovljeni branitelj koji se nakon dugotrajne parnice izborio za svoju ratnu mirovinu nakon što se na njega srušio ormar s registratorima. Milivoj je bio pripadnik vojne pravne službe. Nakon silnih životnih razočarenja, Milivoj će svoj mir pronaći na selu. Sa susjedom Ljubicom, bivšom prvom pratiljom neimenovanog natjecanja za miss, ući će u biznis s jajima. Kuća do kuće, kokošinjac do kokošinjca, Ljubica i Milivoj razvili su susjedski i poslovni odnos koji nije nimalo idiličan. Milivoj je krut, nespretan, ne baš naročito praktičan čovjek, idealist koji se bori u glavi sa cijelim svijetom, što ga čini osamljenikom i svojevrsnom modernom varijantom Don Quijotea, dok pokraj njega živi Ljubica – samouvjerena žena, velikog životnog iskustva, nesalomljivi životni borac, ženstvena, putena, ali i duboko razočarana u cijeli muški rod.
“Kronika seoske ljubavi” ljubavna je komedija koja kroz period od četiri mjeseca kronološki prati stvaranje jedne netipične ljubavne veze. Ivan Vidić napisao je tekst o samoći i o potrebi za bliskošću koja ne poznaje godine. U središtu njegove priče nije neki mladi par, već ljudi koji sa sobom nose velike terete životnih spoznaja i samim time daleko su oprezniji, sumnjičaviji prema otvaranju vlastitog srca. Što znači zaljubiti se u već ozbiljnim godinama? Nosi li to sa sobom veću dozu racionalnosti i nedoumica preko kojih koračamo kao preko klipova koje sami sebi podmećemo pod noge ne bismo li spriječili da još jedanput u životu doživimo ogorčenja i razočarenja? Može li ljubav rasteretiti našu prošlost, naše strahove, frustracije? Sami smo sebi najčešće najgori neprijatelji, a to se kroz Vidićev humorističan i vrlo često groteskni jezik ponavlja kao lajtmotiv. Spajanje ovo dvoje ljudi na momente djeluje kao kompleksni psihološki rat u kojem pobijediti znači prilagoditi drugu osobu sebi, posložiti je sukladno vlastitim životnim doktrinama. A to je upravo ono radi čega se ljudi razilaze. Ljubica će reći: „Poznajem sebe – kad bih bila prisiljena baviti se s njim, vrlo brzo bi došlo do toga da ga počnem popravljati, i kad mi to ne bi pošlo za rukom, a ne bi, došla bi mi želja da ga zatučem.“ I zato bismo u prvom redu ovu Vidićevu kroniku mogli promatrati kao kroniku prihvaćanja drugog onakvim kakav jest, a to je temelj svake prave ljubavne priče. Zavodljiv, kompleksan, na momente pun apsurda, a opet beskrajno analitičan u sagledavanju današnjeg vremena, ovaj tekst naizgled stvara vrlo surovu sliku čovječanstva, no on istovremeno posjeduje i veliku lakoću, zabavan je i duhovit. Ljubica i Milivoj u bijegu su pred današnjim svijetom, no taj je svijet brži i lukaviji od njih samih. Kako će izgledati i završiti manevri kroz koje se obračunavaju s tim svijetom, pogledajte u predstavi “Kronika seoske ljubavi”…
Dario Harjaček rođen je 1979. godine u Beču. Nakon završene Gimnazije u Varaždinu 1997. upisuje studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim studij režije na ADU. Prva javna izvedba predstave bila je režijski ispit Adam i Eva Miroslava Krleže u sklopu Eurokaza 2004. godine. Prvu profesionalnu produkciju, W. Schwab: Uništenje naroda, ostvario je 2005. godine u HNK Varaždin. Diplomirao 2006. godine adaptacijom Čehovljeve drame Tri sestre u Teatru &td. Od tada se uglavnom bavi autorskim scenskim realizacijama adaptacija filmova, romana i klasičnih dramskih tekstova (Pijanistica prema romanu Elfriede Jelinek, In camera, prema filmu Anđeo uništenja Louisa Bunuela, Hamletprsona, prema Shakespeareu i Bergmanovom filmu Persona, Jesenja sonata, prema Bergmanu, U registraturi, prema A. Kovačiću, Alan Ford, prema istoimenom stripu) te nizom scenskih adaptacija dječje literature i režijom djela suvremenih autora (Werner Schwab, Davor Špišić, Rona Žulj, Nina Mitrović, Roland Schimmelpfenig, Jon Fosse, Igor Rajki, Simon Bent, David Mameth, Tena Štivičić, Ivan Vidić i dr.) kao i nizom drugih autora. 2011. Postavlja Kate kapuralicu Vlaha Stullija u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, a 2018. na istom festivalu režira predstavu Pod balkonima prema novelističkoj prozi Ranka Marinkovića. Kao suradnik sudjelovao u nekoliko plesnih projekata. Napisao pedesetak scenarija za nekoliko emisija dječjeg programa HRT-a. U zadnje vrijeme intenzivno se bavi radijskom režijom kao vanjski suradnik Dramskog programa Hrvatskog radija. Za projekt Potres dobio BBC Audio Drama Award za najbolju europsku radio-dramu. Do sada režirao četrdesetak radio-drama i isto toliko predstava u gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj, od čega najznačajnije predstave u GDK Gavella, ZKM, Dubrovačke ljetne igre, HNK Varaždin, HNK Split, Ludens teatar, HNK Rijeka, KMD Dubrovnik, Teatar Rugantino (za koji mu je Kronika seoske ljubavi druga režija) te mnogim drugima. Napisao desetak dramskih tekstova. 2018. objavio roman Sanjica Lacković. Živi u Zagrebu.
Dvije osobe osebujne povijesti, dva samotna ljudska stvora i, istovremeno, dva usamljena srca, svako na svoj način u prijelomnom trenutku svog života, susreću se na teško odredljivoj granici koja dijeli bučnu i kaotičnu civilizaciju i osamu prirode, tamo gdje se gradska periferija neprimjetno prelila u mir utihnulog sela.
Nakon godina provedenih u gradu i posla koji ga je umorio, razočarao na razne načine i odbio od ljudi, Milivoj se povlači na selo da bi svoje rano umirovljenje iskoristio za nov početak i drugačiji, sretniji i mirniji nastavak života. Samostalan je, ima svoj mali OPG, bavi se uzgojem peradi i proizvodnjom jaja u partnerstvu s prvom susjedom, lijepom Ljubicom koja kao i on proživljava samotni život svojih zrelih, srednjih godina. Oboje kao da doživljavaju ostvarenje suvremene ideje vremena, one o slobodi i samodostatnosti. Ali za uspjeh takvih poduhvata, ubrzo se uspostavlja da je glavni uvjet – ljubav. Izazovi koje donosi ljubavna žudnja, strast i pitanja o smislu i uspješnosti vlastitog života, kombiniraju se s problemima i strahovima vremena; i zato njihova svakodnevica ponekad podsjeća na san, u kojem se lakoća u trenu zna pretvoriti u težinu, ljubomora u noćnu moru, a ozbiljnost naglo prasne u komediju i smijeh.
Kronika seoske ljubavi odvija se u našem vremenu koje često udaljava ljude jedne od drugih i dovodi u stanje prisilne samoće. Koincidencijom, tako je i u danima aktualne zaraze. Izoliranošću – bila ona prisilna ili dobrovoljno odabrana – narušen je prirodni sklad, poredak u društvu i u dušama ljudi. Za ponovnu uspostavu reda u poremećenom ustrojstvu kako vanjskih, tako i unutarnjih svjetova, važnost ljubavi i bliskog ljudskog dodira kao da nikad nije bila veća.
Ivan Vidić je rođen 1966. Diplomirao na ADU Zagreb. Piše kazališne komade, prozu, filmske i tv-scenarije i operna libreta. Drame su mu izašle u brojnim domaćim i stranim antologijama; igran i preveden na desetak jezika. Živi i radi u Zagrebu.
Praizvedbe:
Harpa (1991 – ZKM)
Putnici (1993 – Teatar &TD)
Groznica (1995 – Teatar &TD)
Ospice (1996 – Gavella)
Bakino srce (1998 – Teatar &TD)
Velika Tilda (1999 – HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka)
Octopussy (2003 – HNK)
Veliki bijeli zec (2002 – ZKM)
Život u sjeni banane (2006 – GK Virovitica)
Zoo (2008 – ZKM)
Crux dissimulata (2009 – HNK)
Dolina ruža (2011 – GK Gavella)
Posljednji dani mira (2015 – Teatar &TD)
Noćni život (2016 – ZKM)
Kroz sobe (2017 – Teater Thespis, Kopnhagen).
Romani i zbirke novela: Violator (1993), Ona govori (1994), Gangabanga (2005), Južna država (2012), San od tisuću ljeta (2018), Faradayev kavez (2020), Sat koji otkucava samo tik (2022).
Premijera predstave “Ay, Carmela” ujedno je bio i početak Teatra Rugantino, koji je te 1998. bio registriran kao neovisna umjetnička organizacija u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Gordana, jednom ste prilikom rekli kako će devedesete godine biti upamćene kao godine u kojima se za umjetnost malo marilo, posla za glumce bilo je malo ili nikako, a i ono što se nudilo nije moglo utoliti elementarnu glumačku glad. Čini mi se kako se jednaka poruka slala i u ove dvije pandemijske godine. Zbog čega je prilikom najvećih gospodarskim i ekonomskih neprilika upravo kultura i umjetnost ta koja je na udaru? Kultura i umjetnost kojoj smo se jedinoj okretali kada smo bili zatvoreni u četiri zida?
GORDANA: – Na to bi se pitanje zapravo moglo odgovoriti jednim velikim esejom. Radije bih se fokusirala na to kako smo se mi u Rugantinu oduprli ovoj pandemijskoj situaciji. Zatekla nas je pandemija netom nakon premijere predstave Lutza Hübnera “Boksačko srce” (režija: Marko Torjanac, igraju: Marko Torjanac i Paško Vukasović) i praktički smo je tog trena morali zamrznuti. Pred ljeto smo počeli probe nove predstave “Uvijek će nam ostati ljubav” Miloša Radovića (režija: Dario Harjaček, igraju: Jelena Miholjević i Dražen Čuček) i s njom smo izašli u listopadu. Moglo se igrati, ali uz epidemiološke mjere. Tu se pokazala žilavost samog teatra, ali i ekipe predstave koja je nesebično željela i dalje igrati, izvan svih isplativih okvira, što je jako i pomoglo da ta predstava ima svoj život, ozbiljan život u nesklonim uvjetima, kao i ogromnu ljetnu turneju. Moram reći da je Ministarstvo kulture i medija sa svojim programima podrške nezavisnoj sceni zaista pomoglo da se ta situacija izdrži, tako da je prošla godina možda bila i Rugantinova najplodnija godina u posljednjem desetljeću. S druge strane, pandemijski uvjeti dali su meni kao nekome tko osmišljava kompletan program više prostora za razmišljanje, tako da sam uspjela ostvariti svoju davnu želju da napravim poetske programe, cijeli jedan ciklus “U traganju za izgubljenom poezijom”.
Sretene, ove pandemijske godine često je hrvatska javnost znala uspoređivati s onim ratnim godinama. Ranih 80-ih igrali ste predstavu “Izlaz”, u kojoj ste glumili s kolegom i prijateljem Radoslavom Raletom Milenkovićem. Rekli ste kako niste bili biti svjesni koliko je ta predstava bila “opasna” u to vrijeme. Danas su se ipak vremena nešto promijenila. Posebice u kazalištu, u kojoj se propitkuju brojne teme koje su u određeno vrijeme bile tabu. Postoji li neka tema o kojoj biste željeli progovoriti na kazališnim daskama, a da to još uvijek niste napravili?
SRETEN: – Nakon gotovo 40 godina, koliko profesionalno radim u kazalištu, ne mogu se sjetiti teme o kojoj ili u kojoj nisam sudjelovao i radio kao glumac. Velika djela velikih autora kao što su Čehov, Shakespeare, Moliere, Dostojevski, H. Muller… toliko su kompleksna i sveobuhvatna da u sebi sadržavaju sve. Samo treba imati znanje i talent za pročitati ih i odigrati…
Gordana, rekli ste kako je Novakov “Ciganin, ali najljepši” u Hrvatskom narodnom kazalištu obilježio kazališni život Hrvatske, ali i cijele regije. Da morate izdvojiti samo tri komada unazad pet godina na kazališnoj sceni koja su vas potpuno potresla i “izula iz cipela”, koja bi to tri komada bila?
GORDANA: – “Ciganin, ali najljepši” je za mene ne samo predstava nego događaj puno veći od predstave, ta prekrasna ljubavna priča koja otvara mogućnost nemogućeg, to je ono što je mene, a očito i publiku koja je tako dobro prihvatila predstavu, duboko dirnulo. Toliko sam već toga gledala i u kazalištu i na filmu i toliko pročitala da me zadnjih godina zaista teško dirnuti bilo čime. Ali ta predstava, neovisno o tome što mi tu igra dijete i što je to za njega bio ogroman korak u karijeri, svakako je iznimka. Puno mi znači i redateljski opus Jerneja Lorencija i kad god mogu gledam ono što on radi pa sam pohrlila u ZKM kad su imali predstavu “Eichmann u Jeruzalemu” i to je predstava koju bih apsolutno izdvojila, jednostavno je treba pogledati. A Jernej Lorenci je netko tko ne pripada baš nikakvim, ni tuđim ni svojim, kazališnim manirima. Čovjek koji ma koliko toga znao, uvijek je jedna otvorena i čista ljudska osjećajnost. Slično sam se osjećala kad sam neki dan pogledala i predstavu “Vernon Suboteks 1” Thomasa Ostermeiera. To su ljudi koji kroz svoje predstave postavljaju važna pitanja i duboko zakopaju ne bi li dobili istinite i autentične odgovore.
Sretene, koja vam je bila najteža uloga za koju ste se potpuno morali ogoliti i koja vas je pomakla na svim razinama?
SRETEN: – Zapravo u svakoj ulozi glumac se potpuno ogoli… On je Goli car… A tko ima hrabrosti neka gleda…
Gordana i Sretene, koji je najveći izazov s kojim se susreće nezavisna kazališna scena u 2022. godini?
SRETEN: – Nezavisna scena je u teškom položaju. Treba joj više novaca i prostora za rad. Prvenstveno tu mislim na mlade kolege koje započinju svoj profesionalni rad, koje se tek trebaju pokazati i afirmirati…
GORDANA: – Kako zvučati pozitivno u intervjuu, a s druge strane se često osjećati žalosno obavljajući milijun stvari ne bi li se rodila jedna Rugantinova predstava. To je zaista “I konje ubijaju, zar ne?”. Među najvećim izazovima meni su nepostojanje slobodne dvorane za igranje, mi desetak godina igramo u Lisinskom, ta dvorana nam je na početku bila besplatna, pa se godinama ta cifra povećavala i sad smo na dosta visokom najmu što praktički dovodi u pitanje naše izvedbe u Zagrebu. Druga stvar je pitanje strukturiranja umjetničke organizacije – i poslije 24 godine rada Teatar Rugantino nema, osim vlastitog prihoda i tu i tamo neke sitne pomoći od različitih fondova, mogućnost da zaposli bez strahovitog stresa barem dvije ili tri osobe čime bismo riješili ogroman problem. I zbog Rugantina i da ljudima koji s nama surađuju damo neke sigurnije i ljudskije uvjete.
U novoj predstavi Teatra Rugantino igrate Ljubicu i Milivoja. Gordana, koliko sebe prepoznajete u Ljubici? Sretene, vidite li vi kakvih sličnosti s Milivojem?
GORDANA: – Uvijek mi je najteže govoriti o ulozi koju igram. Evo recimo, poveznica je da sam ja bila velika ljubiteljica ljubavnih romana od kada sam naučila čitati, a Ljubica je to nastavila sa svojih šezdesetak godina u predstavi. A između su se događali fatalni ljubavni romani. Ta fatalnost u doživljaju ljubavi me vjerojatno i najviše povezuje s Ljubicom.
SRETEN: – Milivoj je simpatični, šarmantni zanesenjak, idealist, ostarjeli dječarac u potrazi za ljubavi svog života. Don Quijote našeg podneblja i ovog vremena… Svaki muškarac bez obzira na dob može se prepoznati u Milivoju.
U središtu priče Ivana Vidića nije neki mladi par, već ljudi koji sa sobom nose velike terete životnih spoznaja i samim time daleko su oprezniji, sumnjičavi prema otvaranju vlastitog srca. Uistinu, koliko je teško u određenim godinama otvoriti ranjeno, srce od mesa, a ne od kamena za nove prilike, nove osobe – i to ne samo na romantičnom planu?
GORDANA: – Nekome je lakše, a nekome je nemoguće. Ljubica nije zatvorena za nove događaje u životu, a možda i Gordana igrajući Ljubicu proširi horizonte. Za sada mi je to nemoguće zamisliti.
SRETEN: – Dakle to mogu samo pretpostaviti i ne bih van scene volio biti u Milivojevoj koži…
Gordana, zbog čega ste baš Sretena vidjeli kao idealnog glumca za ovu predstavu? Sretene, kada vam je Gordana uputila poziv za ovu predstavu, što vam je prvo prošlo kroz glavu?
GORDANA: – Nisam samo ja ta koja je vidjela Sretena u ulozi Milivoja, iako nisam mislila ni o kom drugom. Ali to je isto tako mislio i redatelj, a mislio je i pisac. Očito postoji nešto vrlo Milivojasto u Sretenu. I kroz njegove ranije uloge zrači ta prostodušnost, ali i isključivost. S jedne strane toplina i nježnost, a s druge neka vrsta krutosti. Tako da je valjda svima nama ta energija bila odmah prepoznatljiva.
SRETEN: – Kada me Gordana pozvala da igram u predstavi “Kronika seoske ljubavi” pisca Ivana Vidića sjetio sam se naše suradnje iz 2005. godine kada smo radili također u Teatru Rugantino predstavu “Antigona u New Yorku” J. Glowackog. Uz to vrijeme vežu me lijepe uspomene i prvenstveno druženje i rad s prekrasnim ljudima i umjetnicima Ivicom Vidovićem, Joškom Juvančićem, s Gordanom, Mladenom Vulićem i Vinkom Kraljevićem…. S Ivanom sam povezan kroz suradnju na nekoliko njegovih tekstova, od “Ospica” u Gavelli, preko “Velikog bijelog zeca”, “Zagrebačkog pentagrama” i “Noćnog života” u mom matičnom kazalištu ZKM, tako da gotovo i nije bilo dvojbe hoću li raditi u “Kronici seoske ljubavi” ili ne…
Što najviše volite u svojim ulogama Ljubice i Milivoja?
GORDANA: – Jako volim to što Ljubica voli čitati. To mi baš izaziva nježnost prema njoj i ja recimo tu knjigu koju ona čita na sceni nosim kući i ona mi je baš stalna poveznica s Ljubicom. Ta njena zaljubljenost u priče govori o tome da ima mašte, da je u stanju ne vidjeti samo racionalne obrise života nego i poletjeti iznad toga, to mi se sviđa. Ona je znatiželjna, otvorena za razne izazove i razne tipove muškaraca. Od sportskog novinara, preko robijaša do Milivoja. Ljude filtrira kroz priče jer ona je osoba koja čita, kakva god bila njena literatura.
SRETEN: – Milivoj je romantik, naivac, poštenjačina, u bijegu od svega… Na kraju ga spasi ljubav…
Gordana, kakvi su vam daljnji planovi s Teatrom Rugantino? Gdje biste ga voljeli vidjeti kroz pet, a gdje kroz deset godina?
GORDANA: – Željela bih osnovne stvari, da na neki humaniji način budemo financirani. S obzirom da postojimo 24 godine, nije malo toga iza nas, da imamo u našem gradu mjesto gdje možemo igrati pod ljudskim uvjetima te da imam ekipu ljudi koji će predano raditi zajedno sa mnom i moći biti mirni u smislu svojih plaća – to je minimum koji treba jednoj umjetničkoj organizaciji koja već ovako dugo postoji. Nažalost, mi to još uvijek nemamo. A što se programa tiče… Rugantino u ovom trenutku naprosto mora raditi kompromise, mora zadovoljiti neku svoju umjetničku glad s jedne strane, a s druge mora misliti da komunicira s publikom i to ne s uskim krugom publike. Voljela bih kad bi mogla raditi dva paralelna programa – onaj komercijalniji (koji bih rado prepustila nekom drugom da ga vodi), a da ja zaista radim program koji me se tiče kao ljudskog bića koje živi u ovom vremenu, željela bih uspostaviti regionalnu suradnju prije svega sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. Rugantino jako puno putuje po Hrvatskoj, putuje i izvan nje i žao mi je da regionalna suradnja nije kvantitativno kakva je nekad bila. Željela bih i da zajedno napravimo neku predstavu, neku koprodukcijsku suradnju, ali da imamo dvostruke podjele uloga, da bude veća fluktuacija. Hrvatska je pretijesna zemlja za umjetnika.
Gordana i Sretene, što najviše cijenite jedno kod drugoga?
SRETEN: – Gordana je lavica. Cijenim njezin talent i predanost teatru.
GORDANA: – Sreten je vrlo pouzdan partner na kojeg se možeš osloniti. Idealist. I dalje u sebi ima ono nešto nevino bez obzira na broj i raspon uloga koje je do sada odigrao, a tu nevinost kod glumca cijenim iznad svega. I ne samo kod glumca.
Gordana Gadžić, inicijator je i pokretački duh predstave “Kronika seoske ljubavi”, producentica i umjetnička ravnateljica Teatra Rugantino.
Gordana Gadžić rođena je u Beogradu gdje je i diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u klasi prof. Minje Dedića kao najbolji student generacije za što je dobila nagradu Strahinja Petrović.
Po završetku studija surađivala je s uglednim kazališnim redateljima u gotovo svim beogradskim kazalištima ostvarivši niz značajnih uloga među kojima treba izdvojiti Titaniju u Snu ljetne noći, Simonidu u Kraljevoj jeseni (nagrada za najbolju mladu glumicu na Susretima Joakim Vujić), Lady Macbeth u Macbethu, Ljepoticu u Ljepotici i zvijeri (godišnja nagrada Gita Predić Nušić Pozorišta Boško Buha), Mare u Tetoviranim dušama…
Na filmu je debitirala 1981. u Dečku koji obećava Miše Radivojevića. Najznačajniji filmovi: Stepenice za nebo Miroslava Lekića, Tajvanska kanasta Gorana Markovića (Zlatna arena u Puli za epizodnu ulogu i Povelja na glumačkim susretima u Nišu 1986.), Šest dana juna D. Tucakovića, Već viđeno i Urnebesna tragedija Gorana Markovića, Neka čudna zemlja D. Marinkovića, Uvijek spremne žene Branka Baletića, Vila orhideja Kreše Golika, Čovjek koji je volio sprovode, Orao i Treća žena Zorana Tadića, Kraljica noći Branka Schmidta, Konjanik Branka Ivande, Welcome to Sarajevo Michaela Winterbottoma, Lokalni vampir Branka Baletića. Također je ostvarila nekoliko uloga u TV dramama i serijama (Vuk Karadžić, Noćni igrači, Neka čudna zemlja, Pogrešna procena).
1998. godine zajedno sa svojim životnim partnerom, glumcem Ivicom Vidovićem, osniva Teatar Rugantino u kojima je ostvarila zapažena glumačka ostvarenja u predstavama Ay, Carmela; Antigona u New Yorku; Uho, grlo, nož; Bog masakra; Terapija (nagrada Velika liska za najbolju glumicu Festivala komedije u Mostaru 2012.).
2014. godine ostvarila je svoju prvu kazališnu režiju u predstavi Život je čudo, a monografija Hod po rubu, s Ivicom njezin je prvi autorsko-urednički rad u svijetu knjige. Majka je Ane i Filipa Vidovića.
Gordana Gadžić danas je ravnateljica i producentica Teatra Rugantino, a trenutno ju se na pozornici može pogledati u predstavi Kronika seoske ljubavi, Za umrijet od smijeha (koprodukciji Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art) te u Sireni i Viktoriji.
Gordana Gadžić je i autorica zapaženog poetsko/dramskog ciklusa U traganju za izgubljenom poezijom koji se može pogledati na YouTube-u Teatra Rugantino kao i na njegovim WEB i FB stranicama.
Sreten Mokrović hrvatski je kazališni, televizijski i filmski glumac. Rođen je u Zagrebu 1957. godine, gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju, te Akademiju dramske umjetnosti. Nakon završetka Akademije zaposlio se u Zagrebačkom kazalištu mladih, a dvije godine poslije prešao u GDK Gavella, gdje je radio do kraja sezone 2005./2006. Tada se ponovno vraća u ZKM. Tijekom karijere gostovao je i u drugim hrvatskim kazalištima, najviše u Zagrebu – u Teatru ITD, Satiričkom kazalištu Kerempuh, Teatru EXIT, Teatru Rugantino, GK-u Trešnja, u varaždinskom HNK-u, pulskom INK-u te na Dubrovačkim ljetnim igrama. Višestruko je nagrađivan za glumački rad, između ostalih nagrada izdvaja Vjesnikovu Nagradu Dubravko Dujšin 2006.
Gavelline predstave sa Sretenom Mokrovićem koje su ostale u sjećanju: Mjesec dana na selu, Sjajno prolazno vrijeme, Pir pepela, Mladoženja Barillon, Slučaj Hamlet i još mnoštvo njih…
ZKM predstave u kojima je glumio posljednjih godina: #radninaslovantigona, Kristofor Kolumbo, Hamlet, Tartuffe, Galeb, Idiot, Moj sin samo malo sporije hoda, Fedrina ljubav, Revizor, Buđenje proljeća, Garaža, Sedam dana u Zagrebu, Zagrebački pentagram, Polet, Krijesnice, Veliki Gatsby, Galeb, Čarobnjak iz Oza, Halo, halo, ovdje Radio Zagreb…
Sreten Mokrović televizijskoj je publici ponajviše bio poznat kao inspektor Božo u TV seriji Mamutica, dok veliki uspjeh nije doživjela, sad već kultna TV serija Crno-bijeli svijet, u kojoj glumi Juru Kipčića. Zaljubljenik je u glazbu te svira gitaru i pjeva u bendu Car je gol.
– Prekrasan tekst Maestra Ivana Vidića i isto takva predstava u blistavoj izvedbi Gordane Gadžić i Sretena Mokrovića. Predstava o samoći, strahu, nadi i blagoslovu ljubavi. Kad čovjek doživi da ga dotakne milost s Neba i podari mu Ljubav, i to u godinama kada se takvo što počesto smatra gotovo neukusnim, treba biti spreman prigrliti taj rijetki dar svim svojim bićem. Nikada nije kasno da se predamo Ljubavi i damo sebe drugome, jer jedino tako postajemo kompletni. Jedino je život u ljubavi smislen. Bilo kojoj, bilo kakvoj. Starija publika to intuitivno zna i osjeća, a mlađa… i oni će stići tamo. Hvala Rugantino!
… Odličan tekst u kojem su glumci Gordana Gadžić i Sreten Mokrović dosegli samo savršenstvo svoje umjetnosti, odnosno gotovo dokumentarnu sliku esencije mijena života lijepog samog po sebi, kad se smijemo boli, jer nada umire zadnja, jer opet ljepota, eto samo što nije… jer grubost je tu samo da bismo bolje sagledali… života vrijednost u nježnosti je… Maestralna predstava u svakom pogledu pa tako i scenografijom/kostimografijom, predstava čiju ljepotu ne biste smjeli propustiti disati…
