Teatar Rugantino, Kotar teatar i Akademija dramske umjetnosti, u suradnji s Muzejom prekinutih veza, predstavljaju svoju novu predstavu
autorski projekt Olje Lozice
Predstava Moja nuklearna ljubav nastala je po motivima priča s internetskog foruma Forum.hr (autora pod pseudonimima KRFLNK, Nisamtoja i Pbeatz, u rubrici Usamljena srca, pod temom Kad si jadna šupendara (priče iz prošlosti), koju je pokrenuo Stjepan Krznarić pod pseudonimom Drito Konj) u sklopu teme o vezama iz prošlosti, u kojima je grčevita želja za održanjem ljubavnog odnosa za sobom povlačila često grotesknu neravnopravnost među partnerima. Mahom mladenačke priče, ispisane originalnim i književnim uzusima neopterećenim stilom, smiješne su i jezive u isto vrijeme, dajući uvijek različiti odgovor na isto pitanje: koliko se može nisko pasti u potrazi za ljubavlju? Ti odgovori kazališno su zanimljivi ponajviše zbog vlastite gorko-slatke dvojnosti; riječ je o mučnim opisima razvoja identiteta u ljubavnoj vezi, provučenim kroz urnebesno smiješne skice opsesivne potrage za srodnom dušom.
Motivi ispisani u obliku forumskih postova usmjerili su i način oblikovanja kazališne predstave. Internetski jezik, brz i oslobođen pritisaka neposrednog autorstva, zahtijeva sukladnu teatarsku poetiku, pa je scenska realizacija usmjerena prvenstveno na vještu i neposrednu glumačku igru. Glumački kolektiv nije u jednostranoj funkciji izvođača radova – njihov autorski doprinos oblikovanju protagonista ključan je u prijenosu nestalnih, virtualnih realnosti u živ kazališni događaj.
Moja nuklearna ljubav obrađuje priče kojima duhovitost i neopterećeni, opušteni šarm priskrbljuje autoironični odmak pripovjedača, sadržan u njihovu vremenskom i emocionalnom odmaku od intenzivne bolesti ljubavi. Autori priča svjesni su vlastitih zabluda i s mazohističnim užitkom iscrtavaju skice svoje nemoći, pa okvir kazališne predstave čine situacije koje izdvojene iz konteksta mogu izgledati benigno i tinejdžerski naivno. Naivnost prelazi u egzistencijalnu mučninu tretmanom narativnog materijala na kazališnoj sceni. Da li su mladenački ljubavni jadi izraz trenutne nezrelosti ili obrazac za manipulativne odnose u zreloj dobi? Koliko ljudi nema luksuz naknadnog uvida u pogreške iz mladosti, ostajući njihov zarobljenik cijeloga života?
Predstava je diplomski projekt studentice Marije Kolb na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom doc. art. Tatjane Aćimović.
Premijera: 28. 10. 2016., KKD Vatroslav Lisinski, Zagreb
Predstava je realizirana uz financijsku potporu Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba i Ministarstva kulture RH
O predstavi
Igraju:
Lada Bonacci Petar Cvirn Sanja Milardović Filip Vidović
U Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu je održana premijera jedinstvenog projekta “Moja nuklearna ljubav” u režiji Olje Lozice, u koprodukciji Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti u suradnji s Muzejom prekinutih veza. Diplomski je to rad Marije Kolb, osječkoj publici dobro poznate i nagrađivane glumice, sada studentice na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti ADU u Zagrebu.
Predstava “Moja nuklearna ljubav” nastala je prema motivima hrvatskih ljubavnih priča s najpopularnije teme Forum.hr-a, Kad si jadna šupendara (priče iz prošlosti), u rubrici Usamljena srca.
Mlade forumaše u grčevitoj borbi za očuvanjem ljubavnog odnosa u predstavi tumače mladi glumci koje je publika do sada mogla gledati u brojnim dramskim projektima – Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović te Filip Vidović. Ovu popularnu temu na Forum.hr-u pokrenuo je 2009. bloger Stjepan Krznarić, a u predstavi su korištene ispovijesti korisnika pod pseudonimima KRFLNK, Nisamtoja i Pbeatz.
Publika je oduševljeno pozdravila ekipu predstave ovacijama koje su trajale nekoliko minuta, a zadovoljni gledatelji rado su hvalili ovaj novi projekt zagrebačke kazališne scene, složivši se da je predstava izvrstan spoj drame i humora sa stvarnim životnim situacijama. Dio njih komentirao je kako će nakon predstave i sami promisliti o svojim vezama i očekivanjima od ljubavnih partnera i partnerica.
Dramaturgiju potpisuje Matko Botić, scenografkinja i kostimografkinja predstave je Ana Sekulić, a oblikovanje svjetla potpisuje Marino Frankola. Predstava je diplomski projekt studentice Marije Kolb, na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, pod mentorstvom Tatjane Aćimović, doc.
U zemlji zadojenoj mržnjom baviti se ljubavlju, čista je subverzija. Dok se armiraju ovdašnje naslage netrpeljivosti i cinizmom isprebijanih emocija, jedna mala tvornica vrijedno radi, proizvodeći obnovljivu energiju voljenja. Uostalom, kako čujemo, udvorno nacereni hrvatski političari za koji dan će svojim potpisom lifrati hladnjače živog ljudskog mesa na rusku frontu. Pa kad počne nuklearni show-time, nije loše znati gdje ti je najbliže atomsko sklonište. Bogme, jedno od najotpornijih upravo se u garažerskim uvjetima sagradilo prošlog tjedna u Zagrebu. Zove se „Moja nuklearna ljubav“, ima sve gabarite da nam sačuva živote i sjećanja na to kakve smo budale jednom bili. Budaletine moronske ako smo katkad imalo posumnjali da ljubav nije svemoćna a povjerovali da od mržnje i sirove nadmoći neke vajde ima. Ili smo, što je još gore, kratkotrajno potrošno pošli tragom ljubavi, olako pročitali njene složene signale kao da je bljutavi fast food, pa je brutalno smrskali u njeno mutirano nasilno naličje.
No, idemo redom. Prvo bih htio istaknuti neke društvenoodgovorne činjenice vezane uz proces nastanka predstave „Moja nuklearna ljubav“. Produkcija je građena zajedničkim snagama Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti. Kad gerilci nezavisne scene ne žele ići lakšim komercijalnim prečicama nego raditi angažirano kazalište (što Rugantino sustavno čini od svog osnutka u olovnim devedesetima) onda je to zaista vrijedno respekta. Rugantinu se ovdje pridružila Umjetnička organizacija Kotar art koja već nekoliko sezona radi na ozbiljnoj artikulaciji brojnih, posebice izvedbenih umjetnosti, prema zanemarenoj gorskokotarskoj regiji. Naposljetku, zagrebačka ADU partnerstvom u projektu („Moja nuklearna ljubav“ je diplomski rad studentice Marije Kolb na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom doc.art. Tatjane Aćimović) pokazuje koliko je -osim zanatske edukacije za koju je ova instituacija kvalificirana- bitan i odgoj društveno afrtikuliranih građana sposobnih za razvoj i njegu zdravog civilnog društva.
Kao intrigantni rezervoar inicijalnih skica za autorski projekt redateljice Olje Lozice poslužio je virtualni prostor. Lozica i njen dramaturg Matko Botić (uzgred, jako je važna i njegova bluzersko-surferska muzička dramaturgija predstave) znalački svjesno su eksploatirali postove s internetskog foruma Forum.hr i tamošnje rubrike Usamljena srca. Zapisi duša smrvljenih u paramparčad pokazali su se podatnim alatom. Naime, virtualna platforma nosi u sebi zanimljivu dvojbenost: pod nickovima se intima krije ali su ispovjedi javne da javnije ne mogu biti. I tako iz tog megaprostora nesuzdržano cure krhotine života s ožiljcima i pokušavaju se, makar provizorno, slijepiti u sudbinu otporniju od gline. Olja Lozica je grubo istinita i nježna poput paperja u ovom artističkom prijenosu dokumentarnih fikcija. Ona mudro snuje a ne docira iz svog skrajnutog komornog krika pobune. Intima je svijet koji boli ali koji je ipak naša jedina nada. Uspijemo li kako-tako generirati najdublje čiste emocije kao jedini isplativi građevni materijal, tada su koraci u podnošljive društvene poretke vrlo izvjesni. Istina je da mahnita žudnja za ljubavlju često ode stranputicom i završi u poniženjima, u cvilenju poniženih i potrošnom trijumfu tlačitelja – taj se fakat u Oljinoj nuklearki ne prešućuje. Ali to je jebeni rizik za koji se valja boriti. Poput male vanvremenske monaške družine djeluju glumci Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović. Uzbudljivo i fragilno su odgovorili na redateljičino beskrajno otvaranje i povjerenje. Iz njihovih naoko jednostavnih performerskih ponuda zaista blješti internetski ambis. Načas su uvučeni u ljušture vlastitih sumnji, pa se onda raskrile do očajničke otvorenosti, pa ih ošine oholost zaborava pa opet poniznost oprosta. Rabijatni, ubogi, vampovi, prezreni i snobovi, kućanice i jalovi artisti, zlatnošuteri i apstinenti, infantilne djevojčice i dječaci a onda opet žene i muškarci prezreli od vječnih početaka… Mala radionica obrane i zaštite.
Stabilnost, vjernost i povjerenje – osobine koje bi, u idealnim uvjetima, vjerojatno trebale činiti svaki emocionalni, a posebno ljubavni odnos, ipak su dinamične kategorije, podložne mnogobrojnim promjenama i varijacijama, u pozitivnom i negativnom smjeru. Zapravo, smjer promjena tih karakteristika odnosa često i jest dvojben upravo u tome je li pozitivan ili negativan, odnosno vodi li kraju ili osnaživanju odnosa kojeg je temelj. To rezultira različitim životnim pričama, a zbirka takvih priča, specifična svojom aktualnošću, a ponajviše stvarnosnošću i neposrednošću, stvorena je u internetskom prostoru rubrike Usamljena srca servisa Forum.hr, a pod temom znakovita naziva (jednako značenjski i stilski) Kad si jadna šupendara. Pokretač, Stjepan Krznarić (poznat kao Drito Konj), okupio je u njoj priče upravo tih i takvih, ljubavnih odnosa koji su se, iz različitih razloga, oblikovali u smjeru negacija početnih karakteristika (ili ih nikada nisu ni dosegli), a to je, uz želju za očuvanjem odnosa, pridonijelo još jednoj osobini – neravnopravnosti partnera. Upravo to, karakteristike takvih odnosa, izloženih od njihovih dionika u forumskom prostoru, tema su i polazište autorskog projekta Olje Lozica Moja nuklearna ljubav, premijerno izvedenog 28. listopada u Maloj dvorani Lisinski, u produkciji Teatra Rugantino, Umjetničke organizacije Kotar Teatar i zagrebačke Akademije dramske umjetnosti u suradnji s Muzejem prekinutih veza.
Počevši od sasvim konkretnih, u replikama citiranih, vlastitih refleksija nekoliko forumskih autora, Olja Lozica i njezin stalni suradnik dramaturg Matko Botić, na sceni otvaraju prostor razmatranjima identiteta veze i povezanosti. Identiteta emocionalnog, često iracionalno utemeljenog odnosa čija se refleksija, u promijenjenim okolnostima, očituje kao životni problem i nerješiva opreka u životnim fazama svojih sudionika. Priče su različite, njihove sadržajne osnovice često na potpuno drugim krajevima socijalnog spektra i stratifikacijske strukture, no oblikovanje idejnoga, kreacija identiteta veza iz konkretnih, životnih i stvarnih priča donesenih u nerafiniranom, nezrcaljenom obliku forumskih tekstova samih sudionika, razvija se u scenskoj kreaciji situacija.
Pritom, kreacija i uopće, tretiranje kazališnim poetikama i estetikama, pa i onom specifičnom, kakvu uporno i dosljedno razvijaju Olja Lozica i njezin autorski tim, u Mojoj nuklearnoj ljubavi rezultat je potrebe da se stvarni zapisi, ispričano iskustvo i to upravo ono iz prve ruke, no neminovno subjektivno u redakciji samo jednog sudionika odnosa, na sceni ostvare što samostalnije i otvorenije, bez oblikovanja, tretiranja i time stvorenog tumačenja. Kazališna kreacija koja to zapravo i ne treba biti, koja će se otvoriti što potpunijoj (no ipak dinamičnoj i scenski prilagođenoj, tretiranoj kazališnim izražajnim sredstvima te zbog toga – kazališnoj, a ne kakvoj drugoj) stvarnosti, a ne fikciji utemeljenoj na više ili manje uspješno emaniranoj stvarnosti, svojevrsni je poetički diskurs kakav oblikuje Olja Lozica u Mojoj nuklearnoj ljubavi.
To, dakako, nije moguće ostvariti potpuno i nedvojbeno, jer bi takav scenski događaj ukidao svoju kazališnost te se pretvarao u događaj, bez epiteta i oznake specifičnog umjetničkog koje, bez obzira na beskrajne razlike, okuplja kazalište kao drugačije od ostalih umjetničkih i izvanumjetničkih praksi. No, takvu redukciju Lozica ni ne želi, nego Mojom nuklearnom ljubavi ostvaruje susretanje, prožimanje i, u konačnici, oblikovanje imanentno kazališnog i imanentno stvarnog u jednoj formi, jednom događaju koji uspijeva pomiriti individualizaciju i konkretizaciju na tematskoj, a kazališni čin i njegov povod na idejnoj razini. Svaki od odnosa je, naime, jedinstven u svojoj faktografiji, no želje za očuvanjem, zadržavanjem i očitovanjem pozitivnog smjera i emocija ostaju konstantnima. I dok se mogu razlikovati osobnosti i osobine od poslovnih suradnika, preko (potencijalnih?) umjetničkih ličnosti koje svoj nedostatak inspiracije (i posljedično, vjerojatno, umjetničke kreacije) liječe predbacivanjem drugoj strani u emocionalnoj vezi, do ovisnika i drugih, iako ograničeni prikazom tek nekoliko stvarnih odnosa, definiranih odabranim iskazima članova foruma, Olja Lozica i Matko Botić stvaraju sloj prožimanja odnosa opisan njihovim zajedničkim karakteristikama.
Čuvajući stvarnost, u tom se postupku služe nesustavnim i nelinearnim prikazom, izmjenom mnogobrojnih situacija iz više odnosa u slijedu koji nije izvanjski logičan, nije dio programskog iščitavanja i prikazivanja identitetskih poveznica svih odnosa, nego stvaranje tih poveznica iz situacije, iz kazališnog procesa koji uspijeva biti stvarnost temeljena na njezinu iskazu (odnosno iskazu forumskih autora). Uspješno je tako ostvarena simbioza, međuutjecaj stvarnosti u kazalištu i njezine neminovne rekreacije u svjetlu specifičnih izražajnih sredstava i silnica kazališne umjetnosti, u kojoj ono što se želi apstrahirati proizlazi iz samog čina, same (re)kreacije stvarnosti, a ne njezinih adicija u stvaralačkom procesu. Stvaralački proces podređen predlošku, no koji nije samo njegovo izvođenje, već i kazališno tretiranje, ali bez da ga se čini artificijelnim, vrijednost je Moje nuklearne ljubavi.
Na gotovo potpuno praznoj sceni, složeni zadatak (re)kreacije i pomirenja stvarnosti i njezinog kazališnog tretmana, ostvaruje četvero aktera (Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović) u zanimljivim koreografskim kreacijama, često dovedenima na rub groteske, ali otvorenima za, istovremeno suptilno i snažno, kontradiktorno i harmonično prikazivanje odnosa istih karakteristika. Upravo koreografija, uz spretnu upotrebu malobrojnih rekvizita (među kojima se znakovitošću ističe ljepljiva traka) te četiri istovrsna stolca kao jedini scenografski element, zajedno s uigranošću i djelovanjem glumaca u ansamblu, gdje se individualna kreacija uloge stavlja u značenjski kontekst i do kraja realizira tek u suigri i sudjelovanju (što pokazuje znatan trud na kolektivnom oblikovanju predstave i ostvarenju zamisli), daju predstavi značenje kolektivnog djela, u kojem glumci rabe međusobnu interakciju kao temeljno izražajno sredstvo, baš kao što se i u stvarnosnom predlošku Moje nuklearne ljubavi u interakciji realizira ono idejno.
Predstava složenih autorskih zamisli pomirenja vjerne interpretacije i izdvajanja kontinuiranih identitetskih odrednica iz odnosa opisanih u vrlo neformalnom i potpuno javnom, a ipak u temi kojoj se bavi intimnom, forumskom diskursu, u konačnici, uspijeva. I to ne na način koji bi bio artificijelan ili na drugi način pretezao nad stvarnošću koju prikazuje, nego upravo u, izvedbeno nelinearnom i nesustavnom te baš zato istovremeno životnom i kazališnom, stvaralačkom procesu, što Moju nuklearnu ljubav (sintagma je preuzeta iz opisa jednog od tematiziranih odnosa) čini vrlo kvalitetnom i zanimljivom predstavom.
Postpremijerni šušur
“… Tu ne bih izdvajao niti jednog glumca ponaosob jer su svi bili izvrsni… priče su različite, uloge su različite… i smatram da je svatko odradio odlično svoj dio posla… osjetio sam sve potrebne emocije… od stresa do smijeha… prepoznao sam koncept predstave kao jednu jako dobro osmišljenu igru koja me oduševila. Manje je više… toliko divnog prostora za razmišljanje… Zahvaljujem se cijeloj ekipi koju osobno ne znam… bili ste savršeni svi skupa… i ispričavam vam se jer vam se jer nisam osobno mogao sudjelovati više ne bih li vam olakšao prenjeti emociju ili karakter mog lika… no i uz te silne neuvjete i probleme i otpor odradili ste jedno čudo koje bi svatko trebao pogledati … Hvala vam što ste baš vi pretočili moja slova na scenu i to baš na način na koji jeste. Nekako sam danas uvjeren da to nitko ne bi napravio bolje…” (Pbeatz)
“Moja nuklearna ljubav je sjajna predstava o pitanju veza i kompromisa kao i gubljenja samoga sebe, ne zbog ljubavi već da bi bili s nekim. Predivna, iskrena i sjajna predstava koja žestoko udara u pleksus. Obavezno pogledati.” (Dunja Bonacci)
“Drago mi je da se predstava svidjela vama kojima se svidjela… Meni je jasno da ja ne mogu biti objektivna, ali iskreno mislim da su napravili izvrstan posao i da su glumci fenomenalni.” (Nisamtoja)
„U doslovno dupkom punoj Maloj dvorani KDVL večeras smo (28.listopada) pratili zanimljiv projekt mladih i kako netko reče – hrabrih ljudi – redateljice Olje Lozica i mladih glumaca: Lade Bonacci, Petra Cvirna, Sanje Milardović i Filipa Vidovića. Predstava je to ‘Nuklearna ljubav’, nastala među ostalim preispitivanjem interakcije kazališnog izraza i suvremenog medija – internetskog foruma. Tema je dakako ljubav – iskrena i prava, ali i ponizavajuća, strašna, ali i bljutava, šuplja i bogata, ponizna i ponižena, ali i suverena i moćna, uvredjujuća ali i uvrijeđena, podrugljiva, ljubazna i zločesta. Iskrene čestitke već spomenutoj ekipi djevojaka i mladića; također i profesionalnoj ekipi logistike.Posebna pak čestitka i zahvala agilnoj i isto tako hrabroj Gordani Gadžić i njezinom Teatru Rugantino na svesrdnom angažmanu i trudu. Čestitam!” (Irma Kovačić, profesorica hrvatskog u mirovini i književnica)
“Draga Gordana, predstava je bila odlična! Supruga i ja smo se smijali, zgražali, brinuli i dijelom povezali našu priču kako smo se upoznali, no samo zbog dijela da smo se upoznali na internetu, ni blizu drame nismo imali kao ove priče, no zbilja je bilo odlično i još jednom hvala vam na mjestima!” Aurel i Dubravka
“Predstava je brutalno realistična (kako drugačije progovoriti o fenomenu našega voajerstva i reality show forme?) u prikazivanju nas samih i ako je igdje mjesto da se razgoliti naše licemjerje onda je to kazalište! Bravo i za Mirana i za sjajnu glumačku ekipu!” – Goran Beus Richembergh
“Sinoć sam uživala na premijeri predstave Moja nuklearna ljubav, a najviše u svom Filipu. Od preslatkog, sanjivog dječaka u PKG-u do sjajnog mladog glumca. Dječarac koji je imao snove – i ostvario ih. Čestitke cijeloj ekipi i posebna zahvala Gordani Gadžić i Filipu Vidoviću na pozivnici. A predstavu naravno, oooobavezno pogledajte.” (Senada Hadžavdić, profesorica biologije u Privatnoj klasičnoj gimnaziju u Zagrebu)
“Bio sam i ja .. sjecam se price od krnflk jos kad ju je pisala… ali ovo uzivo vidjeti je… totalno druga dimenzija… jako dobro” (Pbeatz)
“Upravo se vratih s predstave, genijalno su to napravili … Krflnk, Pelin, Nisam to ja… Jesu jos kog skinuli?… I da, idem ponovno gledat s drugim ljudima” (Prokleta)
