Sirena i Viktorija
Smijehom razoružana publika odlazi kući s neuništivom porukom da je od svega (ipak) najvažnije voljeti i biti voljen, bez obzira na debljinu novčanika, luksuzni stan na glavnom trgu…
Smijehom razoružana publika odlazi kući s neuništivom porukom da je od svega (ipak) najvažnije voljeti i biti voljen, bez obzira na debljinu novčanika, luksuzni stan na glavnom trgu…
Komedija “Sirena i Viktorija“ ruskog dramatičara Aleksandra Galina, do sada neizvođena u Hrvatskoj, prije svega raskošna je komedija zabune koja, kako se komad razvija, žanrovski prelazi u komičnu melodramu.
Djela Aleksandra Galina, iako je on predstavnik dramskog pravca suvremene ruske drame koji se bavi sudbinom čovjeka u situaciji materijalne bijede i moralnog sloma u tzv. procesu tranzicije, uvijek su komedije. U temeljima tih komedija je njegova plemenitost, koja u svakodnevnom i trivijalnom otkriva ljudsku suštinu svih naših nedoumica i svih naših nemoći. Galinove teme, likovi i situacije našoj su kazališnoj publici vrlo bliski i prepoznatljivi.
Novopečena bogatašica koja se obogatila u tranziciji trgujući ponajviše stanovima i družeći se s kriminalcima, naizgled je pobjednica tranzicijskog maratona. U trenutku kad je posao tjera da nauči engleski, za instrukcije pronalazi doktoricu engleske filologije. Ženu koja je u tranziciji izgubila i status i posao i muža. Žaleći je, nalazi joj preko oglasa žigola koji ispunjava sve fantazije. No, u alkoholnoj izmaglici bira krivi broj i u njezin luksuzni stan umjesto neodoljivog mladog pastuha stiže ne baš mladi astronom, koji urušavanje idealistički ustrojenog svijeta preživljava šišajući pse po kućama…
Odličnu režiju ove tranzicijske priče potpisuje mladi beogradski redatelj Filip Grinvald, a na sceni se događa apsolutno glumačko majstorstvo troje sjajnih glumaca.
Sirena u briljantnoj izvedbi Gordane Gadžić miljenica je dasaka koje život znače u svoj svojoj raskalašenosti novopečene bogatašice. Ona je i tragikomična, nesretna, pijana, otkačena, na momente luda, na momente perfidna, sočna, fatalna žena, koju Gadžić igra bez zadrške. Komičarski moćna je u svojoj na više razina upitnoj potrazi za pastuhom koji ispunjava seksualne fantazije kojeg je namijenila svojoj prijateljici, da bi njezina ’misija’ dobila pomalo tragičnu i tužno iznijansiranu notu kad joj se pastuh koji to nije – svidi i učini idealnim ’materijalom’ za muža.
Dubravka Ostojić sjajna je u njenom opozitu, pomalo uštogljenoj Viktoriji, doktorici znanosti, razočaranoj u život i muškarce, simbolu tipičnih žrtvi tranzicije. Ljudi s visokim obrazovanjem koji se nisu najbolje snašli u tranzicijskim previranjima kad su ’isplivale’ raznorazne Sirene. Ostojić je podsjetila publiku kako je ne samo odlična komičarka, već podjednako sugestivna i u dramskim dijelovima.
I na kraju, potpuno neodoljivi Konstantin, vremešni astronom, žigolo koji to nije, u raljama tih dviju žena, u ulozi, kako i sam kaže u predstavi, u koju ga je doveo neobičan slučaj, a koja mu ne pripada. No, iako je beskrajno komičan i zabavan, Kostjine priče o zvijezdama imaju puno dublju poruku. Minuciozna uloga razrađena do najsitnijeg detalja u nezaboravnoj izvedbi Mladena Vasaryja.
Smijehom razoružana publika odlazi kući s neuništivom porukom da je od svega (ipak) najvažnije voljeti i biti voljen, bez obzira na debljinu novčanika, luksuzni stan na glavnom trgu…
Predstava je nastala u suradnji s KKD Vatroslav Lisinski i kazalištem KNAP, a realizirana je uz financijsku podršku Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Tekst: Aleksandar Galin
Prijevod: Dubravka Ostojić
Redatelj: Filip Grinvald
Asistentica redatelja: Ana Vidović
Glumci: Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić i Mladen Vasary
Scenografija: Dinka Jeričević
Asistentica scenografa: Gordana Svilar
Kostimografija: Mirjana Zagorec
Izbor glazbe: Filip Grinvald i Dubravka Ostojić
Dizajn svjetla: Saša Mondecar
Dizajn zvuka: Damir Rončević
Vizualni identitet: Lara Orešković
Fotografija: Ivan Buvinić
Šminka: Marija Bingula
Tehnička podrška: Zoran Vrabec Damir Rončević
Organizacija: Ružica Karmelić
Odnosi s javnošću: Renata Kapicl
Izvršna produkcija: Ana Vidović
Produkcija: TEATAR RUGANTINO
Umjetnička ravnateljica: Gordana Gadžić
Gordana Gadžić rođena je u Beogradu gdje je i diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u klasi prof. Minje Dedića kao najbolji student generacije za što je dobila nagradu Strahinja Petrović. Po završetku studija surađivala je s uglednim kazališnim redateljima u gotovo svim beogradskim kazalištima ostvarivši niz značajnih uloga među kojima treba izdvojiti Titaniju u Snu ljetne noći, Simonidu u Kraljevoj jeseni (nagrada za najbolju mladu glumicu na Susretima Joakim Vujić), Lady Macbeth u Macbethu, Ljepoticu u Ljepotici i zvijeri (godišnja nagrada Gita Predić Nušić Pozorišta Boško Buha), Mare u Tetoviranim dušama…
Na filmu je debitirala 1981. u Dečku koji obećava Miše Radivojevića. Najznačajniji filmovi: Stepenice za nebo Miroslava Lekića, Tajvanska kanasta Gorana Markovića (Zlatna arena u Puli za epizodnu ulogu i Povelja na glumačkim susretima u Nišu 1986.), Šest dana juna D. Tucakovića, Već viđeno i Urnebesna tragedija Gorana Markovića, Neka čudna zemlja D. Marinkovića, Uvijek spremne žene Branka Baletića, Vila orhideja Kreše Golika, Čovjek koji je volio sprovode, Orao i Treća žena Zorana Tadića, Kraljica noći Branka Schmidta, Konjanik Branka Ivande, Welcome to Sarajevo Michaela Winterbottoma, Lokalni vampir Branka Baletića. Također je ostvarila nekoliko uloga u TV dramama i serijama (Vuk Karadžić, Noćni igrači, Neka čudna zemlja, Pogrešna procena).
1998. godine zajedno sa svojim životnim partnerom, glumcem Ivicom Vidovićem, osniva Teatar Rugantino. Gordana Gadžić danas je ravnateljica i producentica Teatra Rugantino, a trenutno ju se na pozornici može pogledati u predstavi Za umrijet od smijeha, koprodukciji Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art te u najnovijoj Sireni i Viktoriji Teatra Rugantino. 2014. godine ostvarila je svoju prvu kazališnu režiju u predstavi Život je čudo, a monografija Hod po rubu, s Ivicom njezin je prvi autorsko-urednički rad u svijetu knjige.
Majka je Filipa i Ane Vidović. Dvadesetsedmogodišnji Filip glumačku je karijeru započeo u predstavi Moja nuklearna ljubav Teatra Rugantino, a trenutno s velikim uspjehom igra glavnu ulogu u Ciganinu, ali najljepšem u zagrebačkom HNK. Dvije i pol godine mlađa Ana studentica je pete godine Odsjeka za produkciju na Akademiji dramske umjetnosti.
Dubravka Ostojić rođena je u Zagrebu. Prva kazališna iskustva stječe u Školi za klasični balet, Baletnom studiju i na sceni tadašnjeg Malog kazališta Trešnjevka. Upisuje glumu na ADU. Za vrijeme studija sudjeluje u generacijskoj predstavi – Držićevoj Hekubi, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u režiji Ivice Boban, u Shakespearevom Hamletu u režiji Jirija Menzela, te kao Roxane u Rostandovoj predstavi Cyrano de Bergerac, u režiji Ivice Kunčevića, u HNK Zagreb.
Po završetku Akademije igra u raznim kazalištima i kazališnim grupama – Teatru u gostima, &TD-u, riječkom HNK Ivana pl. Zajca, Histrionima, Dubrovačkim ljetnim igrama. Potom postaje stalna članica Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija. Prva uloga u matičnom kazalištu bila je Brooke Ashton u Kaosu u kulisama Michaela Frayna, u režiji Relje Bašića, za koju dobiva Nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, a predstavu i komad pamti kao urnebesno duhovitu kazališnu igru o samom kazalištu. U to vrijeme snima i svoj prvi film – Za sreću je potrebno troje Rajka Grlića.
Od brojnih predstava izdvaja se Brecht-Weilova Opera za tri groša, u dvije izvedbe – u prvoj, zapravo diplomskoj predstavi na ADU igrala je Jenny, a u drugoj, dvadesetak godina kasnije, u kazalištu Komedija, u režiji Marina Carića – Celiu Peachum. Iz dugogodišnje i za nju vrlo značajne suradnje s Marinom Carićem izdvaja još i Miru u Goldonijevoj Gostioničarki i sjajnoj adaptaciji Lade Kaštelan, te Katicu u Brešanovoj inačici Ukroćene goropadnice Veliki manevri u tijesnim ulicama. U Klupku Pere Budaka, u režiji Aide Bukvić igra Antušu, za koju je dobila Nagradu Vladimir Nazor i nagradu Zlatni smijeh na Danima satire. Zatim, Olivia, u Shakespeareova Na tri kralja, ili kako hoćete, u duhovitoj, poetičnoj, zaigranoj, a savršeno preciznoj režiji Janusza Kice. Uz već spomenutog Hamleta u glumačkoj družini na Dubrovačkim ljetnim igrama, još je nekoliko puta radila s Jirijem Menzelom, a iz te suradnje izdvaja se uloga Ardelie u Tri u drugom u Teatru &TD, te Franuše u Nemoćniku u pameti, za koju je također dobila Zlatni smijeh.
Svoje plesačko iskustvo koristi u mnogim predstavama, pa tako i mjuziklu Kralj je gol, Grgić – Kabilja, u ulozi Wallis Simpson, za koju dobiva Nagradu hrvatskog glumišta, a više puta ga koristi i s druge strane scene – kao koreograf ili suradnik za scenski pokret. Mora se izdvojiti i Charlotte Wallace u komediji suvremenog američkog autora Christophera Duranga Terapija, terapija, u režiji Damira Lončara, u kazalištu Komedija, za koju potpisuje i prijevod. Prevodi i s ruskog. Izuzetno joj je važna i Gazdarica u predstavi Posljednji dani mira, poetskoj, filozofskoj i ludičkoj drami Ivana Vidića u režiji Dore Ruždjak, u Teatru &TD.
Od filmskih uloga, izdvajaju se uloge u filmovima Anđele moj dragi i Holding Tomislava Radića, Ispod crte Petra Krelje za koju je dobila Zlatnu arenu za sporednu ulogu u Puli. Odigrala je i brojne veće i manje uloge u TV serijama – Smogovci, Naša kućica, naša slobodica, Osvajanja Ljudevita Posavca, Obiteljska stvar i Naša mala klinika. Uvijek rado sudjeluje na, svim glumcima dragom, Trećem programu Hrvatskoga radija.
Mladen Vasary rođen je u Lendavi u Sloveniji, preminuo 2022. u Zagrebu. Glumu je diplomirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu (1972. – 1978.) u klasi profesora Izeta Hajdarhodžića i Rade Šerbedžije.
Suosnivač i član Kazališne Radionice Pozdravi (1974. – 1988.), samostalna profesionalna djelatnost (ZSU 1977. – 1982.), glumac Kazališta Komedija u Zagrebu (1982. – 1991.). Asistent za scenski pokret – vanjski suradnik na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju (1980. – 1988.).
Kao stipendist vlade bivše države odlazi na specijalizaciju u Pariz (1988. – 1990.) i diplomira glumu – scenski pokret na Ecole International de Théâtre Jacques Lecoq. Od tada boravi i radi u Francuskoj i zemljama zapadne i istočne Europe kao glumac, koreograf i pedagog.
Brojna glumačka, kazališno-pedagoška istraživanja i usavršavanja prolazi na seminarima s istaknutim svjetskim redateljima, pedagozima, glumcima i koreografima među kojima su: Eugenio Barba, Cicely Berry, Mario Gonzalez, Ladislav Fialka, Josef Nadj, Rui Frati… a kao glumac igra Molièrea, Shakespearea, Cervantesa, Aristofana… u kazališnim kompanijama i trupama poput: Théâtre National de Chaillot u Parizu, Düsseldorfer Schauspielhaus, Bühnen der Stadt Köln, Schauspielhaus Bochum, Katona Szinhaz, Talking Pictures, Manchester…
1994. godine vodi postdiplomski glumački studij pri Jozsef Katona kazalištu u Budimpešti, a 1998. predaje na Université d’IVT (International Visual Theater) u Parizu. Na Helsinki Polytechnic Art & Media School Stadia (Finska), kao pozivni predavač vodi filmsku glumačku klasu (2000. – 2002.). Stalni je gostujući profesor i koreograf na CalArts i UCLA – Los Angeles, a od 2006. surađuje s Akademijama u Sarajevu i Tuzli te studijskim programom Gluma i Mediji u Rijeci.
Od sredine 2002. većinom boravi u Hrvatskoj gdje povremeno režira, surađuje i glumi u zagrebačkim kazalištima. Profesor je glume na katedri scenskog pokreta pri ADU – Zagreb.
Među najznačajnijim ulogama Mladena Vasaryja su…
Kazališne uloge:
2011.Cabaret Brecht (Zadrživi uspon Artura Uija) Brecht, L. Udovički, Teatar Ulysses
2007. Pijana noć 1918., Krleža/Štivičić, L. Udovički, Teatar Ulysses Balade Petrice Kerempuha, Krleža, Šerbedžija/Rundek, Teatar Ulysses
2003. Marat-Sade, Weiss, L. Udovički, Teatar Ulysses
2002. Prends bien garde aux Zeppelins, D. Flamand, Théâtre National de Chaillot, Paris
1999. Don Quichotte, Cervantes, D. Gotcheff, Schauspielhaus Bochum 1998. Performance, prema Kafki, J. Nadj, Centre Chorégraphique d’Orléans
1997. Oluja, Shakespeare, K. Beier, Bühnen der Stadt Köln
1995. San ljetne noći, Shakespeare, K. Beier, Düsseldorfer Schauspielhaus
1976. Balade Petrice Kerempuha, Krleža, R. Šerbedžija, &TD Povratak Arlechina, po Goldoniju, I. Boban, Pozdravi
1974. Pozdravi, Ionesco, I. Boban, Pozdravi
Sirena i Viktorija. Uzbuna i Pobjeda. Komedija zabune. Nebitno kakve. Svaka je sudbina u vrijeme zbrke, zabune, kaosa i krize – zbrkana, zbunjena, kaotična i krizna. Zbunjeni Galinov svijet odraz je zbunjenog svijeta u kojem živimo i zbunjenih sudbina koje ovaj svijet tvore. Sve se u Galinovom suludom-rusko-posttranzicijskom svijetu okrenulo naopačke i zbrkalo. Pomiješali su se svjetovi nezasitnih, u kriminalu ogrezlih, do jučer gladnih, preko noći obogaćenih, sa svjetovima poniženih, pedigriranih-akademskih, do jučer uvažavanih, a danas na rubu egzistencije, ostavljenih i razočaranih, kako bi u ovom naizgled slučajnom sudaru premostili nepremostive ponore predrasuda i nerazumijevanja, socijalnih razlika i nepravdi, prezira, nepovjerenja i žudnje, zavisti i osude… kako bi se ugledali i vidjeli, kako bi se razumjeli i oprostili, kako bi se zbližili i zavoljeli. Kako ne bi bili tako strašno sami i usamljeni u svijetu stravične zbrke u kojem su se našli ili još bolje – koji su sami stvorili. Komičan je ovaj naš kaos koji smo stvorili.
I dramatičan, također. I što dramatičniji, to komičniji. A u ovom spoju, na jedan specifičan način, Galinovi likovi postaju dirljivi u svojoj odlučnosti da se izvuku iz kaosa i ostvare bliskost – ljudsku, prijateljsku i ljubavnu. Njegovi likovi su i nemilosrdni, gotovo okrutni i prema sebi i prema drugima, na ovom putu do sebe i do drugih. Pa tako do cilja, gdje će napokon biti zajedno, stižu ispovrjeđivani i mamurni, stari i umorni. To je točka u kojoj preko lica ovog komediografa, čiji je svijet urnebesan i dirljiv, prelazi sjena smrtne ozbiljnosti i zamišljenosti pred misterijem božanstvenog i demonskog u čovjeku.
Podsjeća nas, ovaj Gogolj ’željeznog stoljeća’, da pogledamo gore, u noćno zvjezdano nebo koje smo zaboravili. Da se bar nakratko zagledamo u vječnu harmoniju konstelacija pa da hrabro pogledamo natrag na smiješni kaos koji smo napravili kako bismo ga počeli sređivati – korak po korak, krenuvši od sebe i nježno, kako bismo dostojanstveno mogli biti, kao i zvijezde, sami a zajedno. Kako bismo ponovno zablistali izvornim sjajem.
Filip Grinvald rođen je 1984. godine u Beogradu. Studirao je kazališnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, u klasi prof. Egona Savina. Diplomirao je 2007. režijom predstave Mirandolina Carla Goldonija u produkciji Narodnog pozorišta u Somboru. U tijeku i nakon studija režirao je više predstava u profesionalnim kazalištima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Godine 2008. dobio je nagradu za najboljeg mladog redatelja na 48. Internacionalnom kazališnom festivalu MESS Sarajevo za režiju predstave Staza divljači Franza Xavera Kroetza u produkciji Narodnog pozorišta Republike Srpske. 2010. godine dobio je nagradu Neda Depolo za kreativni doprinos radio izrazu Radio Beograda, za dokumentarnu radio-dramu Mnogo hteo, mnogo započeo. U sezoni 2017./2018. umjetnički je direktor Akademskog pozorišta Branko Krsmanović. Docent je na predmetu Pozorišna režija na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, na Katedri za kazališnu i radio režiju kod prof. Egona Savina.
Neke od dosadašnjih režija:
David Lindsay – Abaire: Zečja jama, BDP u Beogradu;
Radmila Smiljanić: Balon od kamena – moja sjećanja, NPRS Banja Luka;
Jovan Sterija Popović: Ženidba i udadba, NP Kikinda;
Roland Schimmelpfennig: Arapska noć, BNP Zenica i NP Tuzla
Vasko Raičević: Dobra smrt, CNP Podgorica
Mate Matišić: Ničiji sin, Pozorište Prijedor
Anton Pavlovič Čehov: Galeb, NP Subotica, drama na srpskom jeziku
Sławomir Mrożek: Tango, Atelje 212, Beograd
Aleksandar Galin (10. listopada 1947.) jedan je od vodećih ruskih dramatičara, scenarista, kazališnih i filmskih redatelja. Uz Ljudmilu Petruševsku i Ljudmilu Razumovsku predstavnik je i najznačajnija figura dramskog pravca suvremene ruske drame koji se bavi promjenom svijeta i sudbinom čovjeka u tzv. procesu tranzicije koji nikako ne prolazi.
Galin je uspješno debitirao kao dramatičar s komadom Retro koji je igrao u mnogo zemalja, uključujući i one širom bivšeg Sovjetskog Saveza. Nakon njega su uslijedili ne manje uspješni kazališni komadi poput Zvijezdi na jutarnjem nebu, Tamade, Knjižničara, Grupe, Naslova, Češke fotografije, Anomalije, Klauna i bandita, Sirene i Viktorije…
Galinove predstave igrane su u više od 200 kazališta, kako diljem bivšeg Sovjetskog Saveza (uključujući Moskovsko umjetničko kazalište, Maly Teatr, moskovski Sovremennik) tako i u nekim svjetski poznatim kazalištima u Europi, Americi i Aziji među kojima svakako treba spomenuti Royal Shakespeare Theater, pariški Odeon, berlinsko Schiller kazalište…
