Komentari
Predstave se sjetim svako malo, sve mi je leglo. Predstave Rugantina se mora gledati jer ima uvijek promišljanja i stava i pitanja! Bravo! Puno uspjeha i uživanja u ulogama u kojima vas se svo troje jako zavoli!
Slavica Knežević
Čestitam na predivnoj predstavi, puno sreće i uspjeha u daljnjem radu, i neka Vam muze zauvijek budu široke ruke!
Davor Dretar Drele
Čestitam od srca na fenomenalnoj predstavi! Gordana, igrala si fenomenalno, odlično, uživala sam! Dubravka i Mladen također su bili fenomenalni, bravo svima!!
Kostadinka Velkovska
Vaske, svidjela mi se predstava, čestitam i čestitaj ekipi, dobro ste to napravili. Nema šta, u žiži si!!!!
Lenka Udovički
Kako je Goga sjajna u ovoj roli, to nije normalno!!! Jednostavno genijalna! Hvala na užitku koji nam je pružila. I koji tekst... ma bravo!
Jasna Bilušić
Baš je predivna predstava. Dugo nisam tako uživao u kazalištu.
Ante Krstulović
Predstava je odlična i zaista smo uživali! A Gordana je sjajna, nasmijala nas je puno puta i izgleda kao grom, bez pretjerivanja! Još jednom, bravo, želimo vam puno uspješnih izvedbi kao što je bila ova večeras! Samo naprijed i sretno!
Mirjana Stojičić Markovinović
Riječ redatelja
Sirena i Viktorija. Uzbuna i Pobjeda. Komedija zabune. Nebitno kakve. Svaka je sudbina u vrijeme zbrke, zabune, kaosa i krize – zbrkana, zbunjena, kaotična i krizna. Zbunjeni Galinov svijet odraz je zbunjenog svijeta u kojem živimo i zbunjenih sudbina koje ovaj svijet tvore. Sve se u Galinovom suludom-rusko-posttranzicijskom svijetu okrenulo naopačke i zbrkalo. Pomiješali su se svjetovi nezasitnih, u kriminalu ogrezlih, do jučer gladnih, preko noći obogaćenih, sa svjetovima poniženih, pedigriranih-akademskih, do jučer uvažavanih, a danas na rubu egzistencije, ostavljenih i razočaranih, kako bi u ovom naizgled slučajnom sudaru premostili nepremostive ponore predrasuda i nerazumijevanja, socijalnih razlika i nepravdi, prezira, nepovjerenja i žudnje, zavisti i osude... kako bi se ugledali i vidjeli, kako bi se razumjeli i oprostili, kako bi se zbližili i zavoljeli. Kako ne bi bili tako strašno sami i usamljeni u svijetu stravične zbrke u kojem su se našli ili još bolje – koji su sami stvorili. Komičan je ovaj naš kaos koji smo stvorili.
I dramatičan, također. I što dramatičniji, to komičniji. A u ovom spoju, na jedan specifičan način, Galinovi likovi postaju dirljivi u svojoj odlučnosti da se izvuku iz kaosa i ostvare bliskost – ljudsku, prijateljsku i ljubavnu. Njegovi likovi su i nemilosrdni, gotovo okrutni i prema sebi i prema drugima, na ovom putu do sebe i do drugih. Pa tako do cilja, gdje će napokon biti zajedno, stižu ispovrjeđivani i mamurni, stari i umorni. To je točka u kojoj preko lica ovog komediografa, čiji je svijet urnebesan i dirljiv, prelazi sjena smrtne ozbiljnosti i zamišljenosti pred misterijem božanstvenog i demonskog u čovjeku.
Podsjeća nas, ovaj Gogolj ’željeznog stoljeća’, da pogledamo gore, u noćno zvjezdano nebo koje smo zaboravili. Da se bar nakratko zagledamo u vječnu harmoniju konstelacija pa da hrabro pogledamo natrag na smiješni kaos koji smo napravili kako bismo ga počeli sređivati – korak po korak, krenuvši od sebe i nježno, kako bismo dostojanstveno mogli biti, kao i zvijezde, sami a zajedno. Kako bismo ponovno zablistali izvornim sjajem.
Filip Grinvald
Gordana Gadžić
Gordana Gadžić rođena je u Beogradu gdje je i diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u klasi prof. Minje Dedića kao najbolji student generacije za što je dobila nagradu Strahinja Petrović.
Po završetku studija surađivala je s uglednim kazališnim redateljima u gotovo svim beogradskim kazalištima ostvarivši niz značajnih uloga među kojima treba izdvojiti Titaniju u Snu ljetne noći, Simonidu u Kraljevoj jeseni (nagrada za najbolju mladu glumicu na Susretima Joakim Vujić), Lady Macbeth u Macbethu, Ljepoticu u Ljepotici i zvijeri (godišnja nagrada Gita Predić Nušić Pozorišta Boško Buha), Mare u Tetoviranim dušama...
Na filmu je debitirala 1981. u Dečku koji obećava Miše Radivojevića. Najznačajniji filmovi: Stepenice za nebo Miroslava Lekića, Tajvanska kanasta Gorana Markovića (Zlatna arena u Puli za epizodnu ulogu i Povelja na glumačkim susretima u Nišu 1986.), Šest dana juna D. Tucakovića, Već viđeno i Urnebesna tragedija Gorana Markovića, Neka čudna zemlja D. Marinkovića, Uvijek spremne žene Branka Baletića, Vila orhideja Kreše Golika, Čovjek koji je volio sprovode, Orao i Treća žena Zorana Tadića, Kraljica noći Branka Schmidta, Konjanik Branka Ivande, Welcome to Sarajevo Michaela Winterbottoma, Lokalni vampir Branka Baletića. Također je ostvarila nekoliko uloga u TV dramama i serijama (Vuk Karadžić, Noćni igrači, Neka čudna zemlja, Pogrešna procena).
1998. godine zajedno sa svojim životnim partnerom, glumcem Ivicom Vidovićem, osniva Teatar Rugantino. Gordana Gadžić danas je ravnateljica i producentica Teatra Rugantino, a trenutno ju se na pozornici može pogledati u predstavi Za umrijet od smijeha, koprodukciji Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art te u najnovijoj Sireni i Viktoriji Teatra Rugantino. 2014. godine ostvarila je svoju prvu kazališnu režiju u predstavi Život je čudo, a monografija Hod po rubu, s Ivicom njezin je prvi autorsko-urednički rad u svijetu knjige.
Majka je Filipa i Ane Vidović. Dvadesetsedmogodišnji Filip glumačku je karijeru započeo u predstavi Moja nuklearna ljubav Teatra Rugantino, a trenutno s velikim uspjehom igra glavnu ulogu u Ciganinu, ali najljepšem u zagrebačkom HNK. Dvije i pol godine mlađa Ana studentica je pete godine Odsjeka za produkciju na Akademiji dramske umjetnosti.
Dubravka Ostojić
Dubravka Ostojić rođena je u Zagrebu. Prva kazališna iskustva stječe u Školi za klasični balet, Baletnom studiju i na sceni tadašnjeg Malog kazališta Trešnjevka. Upisuje glumu na ADU. Za vrijeme studija sudjeluje u generacijskoj predstavi – Držićevoj Hekubi, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u režiji Ivice Boban, u Shakespearevom Hamletu u režiji Jirija Menzela, te kao Roxane u Rostandovoj predstavi Cyrano de Bergerac, u režiji Ivice Kunčevića, u HNK Zagreb.
Po završetku Akademije igra u raznim kazalištima i kazališnim grupama – Teatru u gostima, &TD-u, riječkom HNK Ivana pl. Zajca, Histrionima, Dubrovačkim ljetnim igrama. Potom postaje stalna članica Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija. Prva uloga u matičnom kazalištu bila je Brooke Ashton u Kaosu u kulisama Michaela Frayna, u režiji Relje Bašića, za koju dobiva Nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, a predstavu i komad pamti kao urnebesno duhovitu kazališnu igru o samom kazalištu. U to vrijeme snima i svoj prvi film – Za sreću je potrebno troje Rajka Grlića.
Od brojnih predstava izdvaja se Brecht-Weilova Opera za tri groša, u dvije izvedbe – u prvoj, zapravo diplomskoj predstavi na ADU igrala je Jenny, a u drugoj, dvadesetak godina kasnije, u kazalištu Komedija, u režiji Marina Carića – Celiu Peachum. Iz dugogodišnje i za nju vrlo značajne suradnje s Marinom Carićem izdvaja još i Miru u Goldonijevoj Gostioničarki i sjajnoj adaptaciji Lade Kaštelan, te Katicu u Brešanovoj inačici Ukroćene goropadnice Veliki manevri u tijesnim ulicama. U Klupku Pere Budaka, u režiji Aide Bukvić igra Antušu, za koju je dobila Nagradu Vladimir Nazor i nagradu Zlatni smijeh na Danima satire. Zatim, Olivia, u Shakespeareova Na tri kralja, ili kako hoćete, u duhovitoj, poetičnoj, zaigranoj, a savršeno preciznoj režiji Janusza Kice. Uz već spomenutog Hamleta u glumačkoj družini na Dubrovačkim ljetnim igrama, još je nekoliko puta radila s Jirijem Menzelom, a iz te suradnje izdvaja se uloga Ardelie u Tri u drugom u Teatru &TD, te Franuše u Nemoćniku u pameti, za koju je također dobila Zlatni smijeh.
Svoje plesačko iskustvo koristi u mnogim predstavama, pa tako i mjuziklu Kralj je gol, Grgić – Kabilja, u ulozi Wallis Simpson, za koju dobiva Nagradu hrvatskog glumišta, a više puta ga koristi i s druge strane scene – kao koreograf ili suradnik za scenski pokret. Mora se izdvojiti i Charlotte Wallace u komediji suvremenog američkog autora Christophera Duranga Terapija, terapija, u režiji Damira Lončara, u kazalištu Komedija, za koju potpisuje i prijevod. Prevodi i s ruskog. Izuzetno joj je važna i Gazdarica u predstavi Posljednji dani mira, poetskoj, filozofskoj i ludičkoj drami Ivana Vidića u režiji Dore Ruždjak, u Teatru &TD.
Od filmskih uloga, izdvajaju se uloge u filmovima Anđele moj dragi i Holding Tomislava Radića, Ispod crte Petra Krelje za koju je dobila Zlatnu arenu za sporednu ulogu u Puli. Odigrala je i brojne veće i manje uloge u TV serijama – Smogovci, Naša kućica, naša slobodica, Osvajanja Ljudevita Posavca, Obiteljska stvar i Naša mala klinika. Uvijek rado sudjeluje na, svim glumcima dragom, Trećem programu Hrvatskoga radija.
Mladen Vasary
Mladen Vasary rođen je u Lendavi u Sloveniji. Nakon završene gimnazije studira te diplomira glumu na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu (1972. – 1978.) u klasi profesora Izeta Hajdarhodžića i Rade Šerbedžije.
Suosnivač i član Kazališne Radionice Pozdravi (1974. – 1988.), samostalna profesionalna djelatnost (ZSU 1977. – 1982.), glumac Kazališta Komedija u Zagrebu (1982. – 1991.). Asistent za scenski pokret – vanjski suradnik na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju (1980. – 1988.).
Kao stipendist vlade bivše države odlazi na specijalizaciju u Pariz (1988. – 1990.) i diplomira glumu – scenski pokret na Ecole International de Théâtre Jacques Lecoq. Od tada boravi i radi u Francuskoj i zemljama zapadne i istočne Europe kao glumac, koreograf i pedagog.
Brojna glumačka, kazališno-pedagoška istraživanja i usavršavanja prolazi na seminarima s istaknutim svjetskim redateljima, pedagozima, glumcima i koreografima među kojima su: Eugenio Barba, Cicely Berry, Mario Gonzalez, Ladislav Fialka, Josef Nadj, Rui Frati... a kao glumac igra Molièrea, Shakespearea, Cervantesa, Aristofana... u kazališnim kompanijama i trupama poput: Théâtre National de Chaillot u Parizu, Düsseldorfer Schauspielhaus, Bühnen der Stadt Köln, Schauspielhaus Bochum, Katona Szinhaz, Talking Pictures, Manchester...
1994. godine vodi postdiplomski glumački studij pri Jozsef Katona kazalištu u Budimpešti, a 1998. predaje na Université d’IVT (International Visual Theater) u Parizu. Na Helsinki Polytechnic Art & Media School Stadia (Finska), kao pozivni predavač vodi filmsku glumačku klasu (2000. – 2002.). Stalni je gostujući profesor i koreograf na CalArts i UCLA – Los Angeles, a od 2006. surađuje s Akademijama u Sarajevu i Tuzli te studijskim programom Gluma i Mediji u Rijeci.
Od sredine 2002. većinom boravi u Hrvatskoj gdje povremeno režira, surađuje i glumi u zagrebačkim kazalištima. Profesor je glume na katedri scenskog pokreta pri ADU – Zagreb.
Među najznačajnijim ulogama Mladena Vasaryja su...
Kazališne uloge:
2011.Cabaret Brecht (Zadrživi uspon Artura Uija) Brecht, L. Udovički, Teatar Ulysses
2007. Pijana noć 1918., Krleža/Štivičić, L. Udovički, Teatar Ulysses Balade Petrice Kerempuha, Krleža, Šerbedžija/Rundek, Teatar Ulysses
2003. Marat-Sade, Weiss, L. Udovički, Teatar Ulysses
2002. Prends bien garde aux Zeppelins, D. Flamand, Théâtre National de Chaillot, Paris
1999. Don Quichotte, Cervantes, D. Gotcheff, Schauspielhaus Bochum 1998. Performance, prema Kafki, J. Nadj, Centre Chorégraphique d’Orléans
1997. Oluja, Shakespeare, K. Beier, Bühnen der Stadt Köln
1995. San ljetne noći, Shakespeare, K. Beier, Düsseldorfer Schauspielhaus
1976. Balade Petrice Kerempuha, Krleža, R. Šerbedžija, &TD Povratak Arlechina, po Goldoniju, I. Boban, Pozdravi
1974. Pozdravi, Ionesco, I. Boban, Pozdravi
Filmske uloge:
1990. Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, igrani film Toma Stopparda, Brandman Productions Inc., Zlatni Lav na festivalu u Veneciji – Mostra 1991.
Filip Grinvald
Filip Grinvald rođen je 1984. godine u Beogradu. Studirao je kazališnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, u klasi prof. Egona Savina. Diplomirao je 2007. režijom predstave Mirandolina Carla Goldonija u produkciji Narodnog pozorišta u Somboru. U tijeku i nakon studija režirao je više predstava u profesionalnim kazalištima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Godine 2008. dobio je nagradu za najboljeg mladog redatelja na 48. Internacionalnom kazališnom festivalu MESS Sarajevo za režiju predstave Staza divljači Franza Xavera Kroetza u produkciji Narodnog pozorišta Republike Srpske. 2010. godine dobio je nagradu Neda Depolo za kreativni doprinos radio izrazu Radio Beograda, za dokumentarnu radio-dramu Mnogo hteo, mnogo započeo. U sezoni 2017./2018. umjetnički je direktor Akademskog pozorišta Branko Krsmanović. Docent je na predmetu Pozorišna režija na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, na Katedri za kazališnu i radio režiju kod prof. Egona Savina.
Neke od dosadašnjih režija:
David Lindsay – Abaire: Zečja jama, BDP u Beogradu;
Radmila Smiljanić: Balon od kamena – moja sjećanja, NPRS Banja Luka;
Jovan Sterija Popović: Ženidba i udadba, NP Kikinda;
Roland Schimmelpfennig: Arapska noć, BNP Zenica i NP Tuzla
Vasko Raičević: Dobra smrt, CNP Podgorica
Mate Matišić: Ničiji sin, Pozorište Prijedor
Anton Pavlovič Čehov: Galeb, NP Subotica, drama na srpskom jeziku
Sławomir Mrożek: Tango, Atelje 212, Beograd
S obzirom da je Filipu Grinvaldu Sirena i Viktorija prva režija u Hrvatskoj, donosimo i kratki intervju s njim.
Kazalište i ja smo bili zajedno i prije nego smo se sreli
Prvi put režirate u Hrvatskoj, već ste nekoliko mjeseci u Zagrebu, kako Vam se sviđa ovdje?
- Čudan je to osjećaj. Čudan je osjećaj biti (kao) kod kuće.
Sjećate li se kad Vam se kazalište prvi put pojavilo u životu, odnosno – prvo kazališno sjećanje?
- Jedno fantastično zlatno sunce. Puca na pola. Polovice se udaljavaju. Zanimljivo, ne sjećam se ljudi.
Samo jednog elementa dekora u dubini. Vjerojatno neki komadić kaširanog stiropora. Malo pozorište Duško Radović. Početak devedesetih...
A kad je kazalište postalo Vaš profesionalni, odnosno životni izbor?
- U mom slučaju kazalište nije pitanje izbora. To je sklonost. Također – nije profesija, nego poziv.
Je li neka osoba ili konkretno djelo pridonijelo tome da ste odabrali kazalište?
- Dugo razmišljam. Nema konkretnog sjećanja. Mislim da smo bili zajedno još prije nego što smo se sreli. I nije bilo posrednika.
Pitanje od kojeg se uvijek bježi – koja Vam je najdraža režija?
- Uvijek samo dvije. Ona koju upravo završavam i ona koju zatim počinjem. One su najdraže. Ostale su drage.
Postoji li razlika u Vašem kazališnom odabiru kao gledatelja i kao redatelja?
- Da. Iako se bavim dramskom režijom, posljednjih godina uhvatim svaku priliku da pogledam neku vrhunsku suvremenu plesnu predstavu. Imam dojam kako u dramskom teatru u posljednje vrijeme nedostaje magije. Veliko je pitanje zašto je to tako.
Nekoliko godina nakon predstave – koje su Vam prve asocijacije na tu predstavu?
- Ovisi na koju. Recimo 'o kako smo se tih hladnih mjeseci, dobro družili, usprkos svima i svemu, ti i ja, moj dragi, već stoljećima mrtvi pišče' ili 'bila je kao od kamena a pukla je kao balon' ili 'nikada neću zaboraviti ono kad mi je treptajem oka dao znak da ga pustim raditi, a onda je sve nestalo, i zidovi i pod i on sam. Samo se počela preda mnom uzdizati, kao planina velika i potresna i smiješna istovremeno, sudbina tog malog lica'...
Kako doživljavate sebe u stvaranju predstave?
- Paradoksalno. Istovremeno sam u samom centru centra i sasvim daleko, negdje izvan granica tog carstva/predstave, gotovo da tu granicu jedva i nazirem u daljini. I još, istovremeno, vječno na tom putu, iz daleka, ka centru, preko granice, bez legitimacije, ilegalno, a uvijek nešto treba prenijeti, nešto tajno i zabranjeno, pa opet natrag i tako stalno...
Kako biste opisali svoj redateljski stil?
- Mislim da je vrijeme da redateljski stilovi i općenito inzistiranje na imperativu autorstva ostanu u prošlosti. Da, mi smo autori, ali to nije bitno, svakako nije najbitnije. Zanima me samo poetika istinitosti. A ona ima najraznovrsnija lica.
Koje trenutke u kazalištu najviše volite, a koje nikako ne?
- U kazalištu volim sve one trenutke koji imaju veze s kazalištem, a nikako ne - sve one trenutke koji nemaju veze s kazalištem.
Teatar Rugantino proslavio je svoj 21. rođendan 14. siječnja, a 20 godina uspješnog i kontinuiranog rada, koliko je iza njega, činjenica je kojom se može pohvaliti malo neovisnih teatara u Hrvatskoj.
Dramski pisac Davor Špišić potpisuje u monografiji Hod po rubu, s Ivicom gotovo kompletan tekst o Teatru Rugantino na pedesetak stranica, pa i ovdje priču o 20 godina Rugantina započinjemo njegovim riječima iz monografije: – Hrvatskom praizvedbom drame Ay, Carmela (nakon nultog projekta u jesen '96., izvedbom Gavranove monodrame Bit će sve u redu u koprodukciji s Kerempuhom) 14. siječnja 1998. u Zagrebu je službeno pokrenut Teatar Rugantino. Osnovana je gerilska baza iz koje su se Gadžićeva i Vidović otisnuli na pučinu (nemajući vlastite scene lutalaštvo im je već i logistikom bilo upisano) beskompromisnog stava o tvrdom štavljenju morala i ljudskosti.
Špišić emotivno i nadahnuto opisuje i kako je izvedba Ay, Carmele izgledala iz publike: – Sjećam se kako je predivno bilo sjediti u toploj kazališnoj tmini, zaštićen i slobodan, dok Ivica i Gordana mahnitim glumačkim i ljudskim htijenjem otkupljuju duše svih nas. Dok smo ih gledali širom razrogačenih očiju, strepeći nad njihovim ogoljelim nebranjenim bićima, srca su nam bila puna kao katedrale. Jedva smo čekali da oni tamo gore na sceni odžive posljednji elegični takt Ay, Carmele pa da skočimo na noge, da se mi njima naklonimo i plješćemo im dugo, dugo u noć... ako treba i do sudnjeg dana.
Pljeskalo se Rugantinovim predstavama neprestano u ovih 20 godina. Kako uopće svesti dvadesetogodišnji uspjeh jednog malog, neovisnog, ali hrabrog i ustrajnog teatra, u nekoliko rečenica ili odlomaka? Počevši s time da je Teatar Rugantino relativno malo bio prisutan u Zagrebu, zbog nepostojanja vlastitog scenskog prostora, no zato su ga obilježila gostovanja u Hrvatskoj i regiji (ali i u SAD-u i Kanadi). Rugantinove predstave izvođene su u svim kazališnim centrima u Hrvatskoj, ali isto tako i u najmanjim mjestima gdje kazalište rijetko ili nikad ne dolazi. Bio je prvi hrvatski teatar koji je poslije rata (2000. godine) odigrao predstavu u Beogradu (Ay, Carmela u Ateljeu 212), a zatim i u najvažnijim kazalištima Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i Crne Gore.
Teatar Rugantino sudjelovao je na svim značajnim festivalima u Hrvatskoj – Marulovim danima u Splitu, Festivalu glumca u Vinkovcima, Danima satire, Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu, ali i na festivalima u inozemstvu, posebno u zemljama iz okruženja (Joakim Interfest, Bihaćko ljeto, Zeničko proljeće, TKT Fest u Tuzli, Pozorišni maraton u Somboru, HAPS u Herceg Novom, Tivtu, Podgorici…). Odigrano je više od 1700 izvedbi. Glumci, pisci i sam Teatar dobitnici su nekoliko nagrada u Hrvatskoj (Dani satire, Hrvatskog glumišta, Bobijevi dani) i inozemstvu (Nikšić, Banja Luka, Mostar, Doboj).
Predstave Teatra Rugantino koje treba izdvojiti (krenemo li unatrag od najnovije): Za umrijet od smijeha Christophera Duranga, Život je čudo Ivice Ivaniševića, ThisCasting Mirana Kurspahića, Terapija Jordana Cvetanovića, Bog masakra Yasmine Reze, Sa’će Božo, svaki čas Ivice Ivaniševića, Antigona u New Yorku Janusza Glowackog, Uho, grlo, nož Vedrane Rudan, U sjeni Green Hilla Joška Božanića, Ay, Carmela J. S. Sinisterre.
