REDATELJSKO SLOVO

Predstava “Uvijek će nam ostati ljubav” nastala je u specifično vrijeme, u nikad do sad doživljenim okolnostima, u vrijeme svojevrsnog eksperimenta koji se u javnosti uporno nazivao socijalnom distancom. U vrijeme kada smo se okupili oko ovog projekta, prošlo je bilo gotovo dva mjeseca otkako smo prisilno konzumirali tu socijalnu distancu. Stoga je već i sama činjenica povratka poslu došla kao velika radosna promjena. No i sam projekt postao je radost kad smo se susreli s tekstom Miloša Radovića, toliko lucidnoj, pomalo apokaliptičnoj, krajnje ciničnoj viziji institucije zvane brak.

Volim režirati komedije zato što u njima pronalazim usku, gotovo matematičku vezu između smijeha i glazbe. Komedija uvijek traži određene obrasce pravilnosti unutar kaosa mogućih međuljudskih odnosa. Ova specifična partitura po mojem je mišljenju tražila upravo vrhunske komičare, glumce prirodno obdarene talentom prenošenja smijeha, ali isto tako i dvoje zrelih ljudi čije će kompleksno životno iskustvo podržati kompleksnost Radovićevih ideja. Jelena i Dražen pojavili su se kao prvi, logični izbor. U najboljem smislu te fraze – ovo je glumački komad. Stoga se i cijela režijska koncepcija naše predstave od samog početka bazirala na radosti glumačke igre. Vraćam se na riječ radost zato što smatram kako bez prave kreativne radosti nije moguće stvoriti dobru predstavu, posebno komediju. Da bi se došlo do cilja, moja je prva misao uvijek bila kako zadržati taj živi plamen unutarnjeg veselja koji je tako nepomućeno živio između nas tijekom dva mjeseca proba, kako ga uobličiti u živo tkivo predstave. Ova je predstava nastala u velikoj harmoniji izašloj iz ljudskog prepoznavanja, iz jednostavne ljudske potrebe za prisnošću, jednostavne i lagane samouvjerenosti da će tekst Miloša Radovića pronaći put u srca gledatelja na jednak način kao što je pronašao put u naša, da će navesti publiku na razmišljanje kao što je i nas naveo da kroz svoju mudrost rastvorimo neke vrlo suptilne horizonte ljubavnih odnosa.

Lipanj i rujan, mjeseci u kojima smo postavljali ovaj komad bili su izuzetno velikodušni u
meteorološkom pogledu. Uživali smo u kavama i doručcima u Tomašićevoj ulici, uživali smo u divnim razgovorima, onima vezanim uz predstavu i onima koji s predstavom nisu imali nikakve veze. No prije svega, uživali smo u igri. Uživali smo u stvaranju igre. To je ona ista igra koju nam Miloš Radović nudi kao oblik življenja u svojem komadu. Volio bih vjerovati kako su svi ti trenuci upisani u ovu predstavu, volio bih vjerovati kako je kreativna i ljudska prisnost koja je stvorena između Dražena i Jelene kroz ovaj period duboko upisana u predstavu. Štoviše, volio bih vjerovati da je ona esencija same predstave. Volio bih da misao koju smo postavili u naslov komada doživi svoju refleksiju u očima i srcima gledatelja, upravo onakva kakva je mišljena – život poprima svakojake nestalne oblike, dok ljubav ostaje – vječita i jedinstvena. Mislim da nas je ovo razdoblje obilježeno sintagmom socijalne distance naučilo kako se zdravo za gotovo često prepuštamo tom daru.

Dario Harjaček

GLUMAČKI DVOJAC – O PREDSTAVI, SURADNJI, LJUBAVI
Jelena Miholjević

Zadovoljstvo pretpremijerama “Uvijek će nam ostati ljubav”…
Prekrasno. Jako lijepo. Publika je bila super, baš su lijepo reagirali. I sad točno vidimo u kojem smjeru možemo nadograđivati predstavu. Meni je bilo super.

Rad na predstavi…
Cijeli ovaj projekt mi je, najiskrenije, nešto iznimno. Počeli smo raditi skromno, online, preko telefona, još u lockdownu. Odmah nas je tekst oduševio. No, koliko god djeluje pitak, kompliciran je za prevesti ga u scenski jezik. Divan je jer je istovremeno i komično i tragično i istinito i cinično, a sve skupa je lijepo i pastelno, ima tu toplu notu koja nam danas tako fali. Imam osjećaj da je svijet danas pun šiljaka i opasnosti, samoće i problema, a ova predstava nas opet vraća tome da smo svi na neki način isti i da ljudi prolaze svoje i teške i lijepe dane. Toplina koja se osjeća u predstavi, danas je možda potrebnija nego ikad. Koliko ćemo mi uživati, toliko će uživati i publika, mene je ova predstava baš oplemenila.

Suradnja s Darijem…
Puno smo toga radili zajedno i zapravo smo već uigrani tim u tom odnosu glumica – redatelj. Ima to i svojih zeznutih strana tipa ne možeš doći doma i tračati redatelja i baciti krivicu na njega jer ti je on – tu. Prolaziš i njegove treme, vjerojatno i on moje. Ali lijepo je to kad smo u istom poslu i kad se tako nadopunjujemo. Meni su i roditelji glumci i svi su mi u obitelji nešto oko kazališta ili filma. Tako da je kod nas nemoguće ne donijeti posao u kuću. Ali kad si na sceni privatni odnosi padaju ne u drugi, nego u deseti plan. Raditi predstavu je rađanje cijelog jednog malog svijeta i prolazi razne faze, ali moram reći da u ovom našem radu je nešto tako iskreno, idilično i lijepo, mirno, s puno smijeha, sav tim oko nas je isto bio tako mirna, lijepa, ugodna podrška, ovaj rad je stvarno bio jedan od najljepših, najugodnijih i najriskantnijih (vezano uz pandemiju i lockdown). Baš ću ga se sjećati kao iznimno lijepog, veselog i kreativnog.

Prvi put u dvoje na sceni…
Da, prvi put u životu mi je da igram u dvoje i to je jedna posebna dinamika jer si non-stop na sceni i partner ti je sve. Ne stigneš ni pola čaše vode popiti za vrijeme predstave. Ali imam jako dobar osjećaj. U našoj predstavi koja je izvrsno režirana (ne zato što mi je suprug režirao) – opet su emocije u prvom planu. Mislim da će naše druženje s publikom biti prekrasno. I mislim da je jako važno naglasiti da se predstave u kazalištima mogu igrati jer su sve epidemiološke mjere zadovoljene. Važno nam je reći ljudima da ako su negdje sigurni, sigurni su gledajući našu predstavu.

O Draženu Čučeku…
Čučeka znam čitav život. Ali se nismo susreli na sceni. Uvijek sam mu se divila i ne mogu ga usporediti ni sa kim drugim na našoj sceni. Prekrasan je, inteligentan, intuitivan, brz, i što je najvažnije – jako radišan, jako iskren, nikad ne zezne, nikad ne kasni i nikad ne unosi negativnu vibru. Partner snova! Uvijek me iznenadi, strašno mu se smijem, imamo sličan smisao za humor i baš smo bili trojac koji se istinski, onako starinski – volio i poštovao. Čuček je jedna blistava zvijezda i strašno sam ponosna da imam s njim priliku provoditi toliko dugo vremena na sceni. Ta suradnja je jedna posebna čarolija.

Reakcija Jelenine mame, glumice Lele Margetić na predstavu…
Moja mama je jedna vrlo mudra, iskusna, u pozitivnom smislu kritična osoba. Rekla je da joj je predstava “Uvijek će nam ostati ljubav” sjajna, da smo izvrsni, da je jedan divan tempo koji se stalno izmjenjuje i samo te nosi. Tako da je mama jako zadovoljna.

Koliko je Radovićeve Jelene u Jeleni Miholjević…
Sigurno da je ima. Prvo se nikako nisam mogla ufurati u to htijenje žene kojoj je udaja toliko važna. Međutim, kad sam je bolje upoznala kao lik, shvatila sam da ona jednostavno želi da se neke stvari srede, pokrenu, dobiju formu, prestanu biti kaotične, djetinjaste, nabacane, onda sam nekako prihvatila taj dio njezine osobnosti. Mi smo svi jako ranjivi kad su ljubavni odnosi u pitanju. Kad su velike ljubavi u pitanju, prolazimo nevjerojatne uspone, padove, kataklizme, pa onda još kad dolazi i majčinstvo – to su najneočekivaniji obrati. Samim time što smo Čuček i ja u duboko srednjim godinama dajemo još jednu dodatnu notu jer smo svašta već prošli i sigurno drugačije čitamo tekst nego da smo u dvadesetima. Nalazim s Jelenom Vladislavić puno sličnosti osim imena jer je vjerna, hrabra, duhovita i puna života. Zdravka Ivandija Kirigin je napravila odličnu kostimografiju s tim pastelnim bojama i promišljenom svakom nijansom i detaljem, dala joj je tu ženstvenost i zasanjanost bojama, romantičnost, jer ona je žena koja u prvom dijelu predstave ne odustaje od sebe.

Kad kompletan kreativni tim funkcionira kao jako dobar bend…
Imali smo jako lijepu suradnju s kompletnim timom, Teatar Rugantino nam je stvarno izlazio maksimalno u susret. Sve što smo poželjeli smo dobili i meni je to prekrasno. Ni jednog trena nitko nikome nije radio nikakvu prepreku bez obzira što radio – producirao, radio vizualni identitet, kostimografiju, scenografiju… rijetko se dogodi da se predstava rodi u takvom miru i radosti. Gordana Gadžić je divna glumica, dugo se znamo. Ona vodi cijeli Teatar Rugantino, stvarno jedan nevjerojatno zahtjevan posao. Sve smo se dogovarali, puno smijali, sve što nam je govorila bilo je vrlo diskretno i jako afirmativno. Stvarno imam osjećaj da smo kao nekakav jako dobar bend, koji jako lijepo funkcionira. Naglasila bih ponovno da se to – rijetko događa. Tako da je jako lijepo kad ljudi paze jedni na druge, još u ova izazovna i neizvjesna vremena, zbilja je lijepo imati jednu tako čvrstu jezgru u kojoj se ljudi poštuju, slažu, uvažavaju i nadahnjuju.

Op. a.
Jelena Miholjević rođena je u Zagrebu 27. rujna 1969. godine. Diplomirala je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1992. Do 1995. godine članica je ansambla Teatra &TD, a od tada je u ansamblu GDK “Gavella”. 2002. nagrađena je u Crnogorskom narodnom pozorištu za ulogu Arkadine u “Galebu”, 2011. dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za ulogu Kate u “Kati Kapuralici” na Dubrovačkim ljetnim igrama, 2014. dobila je Godišnju nagradu Vladimir Nazor za kazališnu umjetnost za ulogu Olge u predstavi “Tri sestre” kazališta “Gavella”, a ove godine osvojila je Večernjakovu ružu u kategoriji Glumačko ostvarenje godine – za ulogu Ksenije u televizijskoj seriji “Crno-bijeli svijet”. Kazališna je, televizijska i filmska glumica, a ima iza sebe i niz sinkronizacija animiranih filmova. Ističe da joj je kazalište još uvijek jedan od najvećih gušteva u životu, ali i da osobito voli raditi na radiju.

Dražen Čuček

Zadovoljstvo pretpremijerama “Uvijek će nam ostati ljubav”…
Jako sam zadovoljan. Dobili smo publiku. Dobili smo tog svog trećeg partnera i dobru reakciju, gust pljesak na kraju i srce je veliko kao kuća.

Rad na predstavi…
Dugo je postojala unutarnja želja da radim s Darijem, a nisam mogao biti toliko drzak i željeti da radim i s Jelenom, no dobio sam dar – dva u jedan. Nekako sam osjećao da je s tim ljudima kreativnost lijepo stvarati. I bilo je upravo tako. Ovakvu suradnju bih potpisao zauvijek. To je kreativna, civilizacijska, ljudska, etična razina koja se poklopila i oplemenila me.

Komplicirani dijelovi…
Sad kad je sve posloženo, mogu reći da su jedino komplicirane bile monološke scene u predstavi. Imam osjećaj da ih je Miloš Radović zapravo napisao kao neku svoju psihoanalizu. To je razgovor s egom, razgovor s idom. Delikatne su i izazov.

O Dariju Harjačeku…
Darijeve predstave nose jednu životnu autentičnost, životnost, nježnost i ljepotu, neku obiteljsku toplinu ognjišta. On tako zrači, tako mu zrače i predstave. Tako sam ga osjećao i to mi je bio mamac za suradnju.

O Jeleni Miholjević…
Sadašnje iskustvo u radu dalo mi je samo cjelovitiju sliku o Jeleni. Ona mi je i prije bila fascinantna, vrelo energije, plijeni magnetizmom, uvijek je točna, uvijek zna što je u datom trenutku njezin zadatak i uvijek ga odradi. Topla, propusna, meka, brza, živa… raskošno lijepa.

O suradnji s producentom Teatrom Rugantino…
Nakon Male scene i Exita ovo je “treća sreća”, he he!!! Sve je bilo odlično!

Očekivanje od “Uvijek će nam ostati ljubav”…
Stvarno očekujem da će ova predstava prenositi dobru vibru i da će ljude na neko vrijeme izdvojiti iz svakodnevice, a nakon predstave ih ostaviti u nekom toplom, nježnom i opuštenom ozračju. Ljubavna priča. Svima nam treba ljubav. Svima nam treba partner. Prijatelj.

Koliko je Mede u Draženu…
Brak je zajednica u kojoj se ljudi nalaze na mnogo razina, pa i ekonomski. To je država uredila. Meni ljubav nije uređenje. Ljubav je dogovor, ljubav je igra, ona je svašta samo ne – uređenje. S te strane potpuno razumijem Medu.

Op. a.
Dražen Čuček rođen je u Zagrebu 15. srpnja 1970. godine. Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a daljnje profesionalno usavršavanje nastavio je u Beču, u Hochschule für Musik und Darstellende Kunst, na Odjelu za mjuzikl. Niz godina bio je član ansambla Komedije, a od ove godine je član ansambla Kerempuha. Dobitnik je četiri Nagrade hrvatskog glumišta (za Gospona Fulira u “Tko pjeva zlo ne misli” 1998., Svećenika u “Kralju Edipu” 2011., Meštra ceremonije u “Cabaretu” 2012. te za Adolfa Hitlera u predstavi “Opet on” 2018.) i 2000. Nagrade za glumačko ostvarenje na “Danima satire” za ulogu Tomasa Diaforia (“Nemoćnik u pameti”).
Kazališni je, televizijski i filmski glumac. Na drugoj godini Muzičke akademije u Zagrebu predaje kolegij Uvod u opernu glumu. Voli dugometražne crtiće i raditi sinkronizacije za njih.

Dario Harjaček

Koliko je ovom vremenu i situaciji potreban naslov “Uvijek će nam ostati ljubav”?

Ovaj naslov, koji je citat rečenice iz predstave, u prvom redu sugerira kako ljubav nadilazi konvencije. U ovom konkretnom slučaju riječ ljubav predstavlja emocionalnu bliskost između dvoje ljudi. Ljubav je, u svakom slučaju, daleko širi pojam. No, zadržat ćemo se na ovoj skučenoj formi ljubavnog odnosa. Mislim da u vrijeme kada gotovo svaki drugi brak završava razvodom, možemo s velikom dozom skepse gledati na današnju sposobnost ljudi da se prepuste svjetlu ljubavi bez da u to nije ukalkulirana određena doza sebičnosti. Ljudi se razilaze i ostavljaju iza sebe terete bračnog vezivanja, balaste vjerovanja u mogućnost ljubavi. U tom smislu sintagma “Uvijek će nam ostati ljubav” danas djeluje gotovo hipijevski. Ljudi vjeruju u egzistencijalnu komociju, često s partnerima dijele slične ciljeve, no događaj ljubavi vrlo često ostaje privilegija – privilegija onih koji su dovoljno slobodni u srcu da se s nekim povežu istinski i potpuno. Takva je priča o ljubavnom odnosu u našoj predstavi – brak za autora predstavlja potpuno nerazumljiv administrativni teret koji ni na koji način ne može promijeniti suštinu nečijeg ljubavnog odnosa. Iako se s autorom ne slažem po pitanju bagateliziranja institucije braka jer smatram da svaki ugovor ima svoju vrijednost i vjerodostojnost u smislu reguliranja zakonskih prava i obaveza, što možda djeluje krajnje neromantično (no pošast romantike ionako čini ljubav krajnje banalnom i vulgarnom), s autorom se slažem kako koncept braka djeluje kao potrošna roba u odnosu na snagu ljubavi. Sviđa mi se da u vrijeme neokonzervativizma u kojem živimo, istaknemo ideal ljubavi ispred rigidnosti onog što je običajno, a što u današnje vrijeme često pada pred izazovima života.

Koliko je ekipa predstave “Uvijek će nam ostati ljubav” s Vama na prvom mjestu, intervenirala u izvorni tekst Miloša Radovića i u kojem smjeru?

Prijevod teksta s jezika toliko sličnog našem višestruki je izazov. Čovjek postaje svjestan koliko je kulturoloških nijansi provučeno kroz sintaksu nekog jezika. Da bismo dobili živu rečenicu – onakvu kakva je Radovićeva rečenica u originalu, nije dovoljno tek -e zamijeniti sa -ije ili -je, nije dovoljno promijeniti tek tih nekoliko različitih riječi, nego svaka misao mora naći svoj ekvivalent u našem, neću reći jeziku, već načinu razmišljanja. I upravo zato što su te razlike naočigled teško vidljive, toliko je teže istaknuti ih. Ta transponiranja su nam uzela prilično puno vremena i mislim da smo taj proces vrlo uspješno odradili. Kad govorim o kulturološkim razlikama, onda u prvom redu razmišljam o temeljnim predrasudama vezanima za muško-ženske odnose. Nismo mogli sebi dopustiti da branimo pozicije koje bi podržavale razne vrste rodnih predrasuda – od one – ona lijepa, on pametan, do one – ona kuha dok on čita novine. Nismo htjeli dozvoliti da se naših dvoje protagonista na bilo koji način poistovjećuju s bilo kojom vrstom seksizma. Sve smo te motive pokušali transponirati u korpus slabosti naših likova, u njihove dramske izazove pred situacijom u kojoj se nalaze. Pokušali smo stvoriti dvoje prilično ekscentričnih, kompleksnih, a prije svega duhovitih likova na način da ih Jelena i Dražen mogu iznijeti najautentičnije moguće.

Kakvo je Vaše iskustvo s nezavisnim produkcijama?

Što se tiče same sintagme “neovisna scena” volio bih da se taj pojam zadrži unutar prostora alternativnog, eksperimentalnog, inovativnog scenskog djelovanja. To je najosjetljivije područje kazališne produkcije, namijenjeno uskom krugu publike, a koje ne može postojati bez čvrste volje kulturnih institucija da ih podrži zato jer predstavljaju važan javni interes. Danas je ta vrsta djelovanja osobito ugrožena. Prvenstveno tu mislim na plesnu scenu. S druge strane imamo privatne, komercijalne produkcije, koje također teško mogu opstati bez potpore kulturnih institucija države i lokalne uprave, no s punim se pravom oslanjaju na komercijalni potencijal projekata. Polaze od istinite činjenice da ljudi jednostavno vole kazalište, da ga vole ne samo u velikim sredinama, već da je kazalište potreba svakog iole civiliziranog čovjeka. Stoga je potreba da predstave rađene u takvom okviru komuniciraju sa širokom publikom prioritet. Za mene je ta vrsta komunikativnosti veliko umijeće, a misija da se širokoj publici ponudi kvalitetan sadržaj čini mi se vrlo važnom.

Kakva Vam je bila suradnja s producentom Teatrom Rugantino i njegovom umjetničkom ravnateljicom Gordanom Gadžić te ostatkom tima koji je radio na predstavi?

Jako me razveselio poziv Gordane Gadžić. Osim što me veselilo po prvi put raditi u Teatru Rugantino, posebno me razveselilo raditi tako kvalitetan dramski tekst kao što je ovaj MiIoša Radovića. Mislim da sam u njemu pronašao nešto vrlo blisko vlastitom umjetničkom senzibilitetu. Što se tiče samog rada, velika je sreća bila raditi u izvrsnim uvjetima koje nam je kazalište omogućilo, a prvenstveno biti potpuno kreativno slobodan. Od samog početka rada naš se odnos s produkcijskim timom gradio na potpunom povjerenju i poštovanju i iskreno se nadam da smo to povjerenje opravdali. Posebno me veselilo po prvi put surađivati sa Zdravkom Ivandijom Kirigin, autoricom kostima i scene i mislim da je ovo vizualno vrlo intrigantna predstava. Oboje smo izuzetno zadovoljni našom prvom suradnjom. Mislim da su svi ljudi koji su surađivali na ovom projektu dali svoj maksimum i da se to itekako vidi u finalnom proizvodu.

Kako doživljavate rečenicu “Uvijek će nam ostati ljubav” – nevezano uz predstavu?

Doživljavam je prvenstveno kao jednu ironijsku igru. Parafraza rečenice iz filma Casablanca, koja dramskoj situaciji daje pomalo apsurdnu romantiku, a ispod koje se krije jedna velika mudrost i lucidnost. Ljubavni odnos dvoje ljudi prikazuje se kao nepotopivi brod kojeg nikakve oluje ne mogu savladati. Što jednostavnije i nepretencioznije sagledamo tu rečenicu, to je važnije njezino značenje.

Ima li nešto što biste željeli poručiti publici vezano uz predstavu “Uvijek će nam ostati ljubav”?

Kada bih želio slati poruke, učinio bih to izravno i jednostavno. No nažalost te sposobnosti nemam. Zato sam umjetnik – pokušavam doprijeti u prostor koji je suptilniji od informacije. Uz predstavu je važno istaknuti kako smo kroz cijeli proces intenzivno pokušavali zadržati lakoću kojom se tekst Miloša Radovića čita. On je jednostavan, duhovit, mudar, zaigran i ono što je najvažnije – komunicira s vrlo širokim rasponom potencijalne publike – ovo je predstava koju može gledati svatko i u njoj naći pregršt mjesta s kojima će se poistovjetiti (i nasmijati se svom poistovjećivanju). Jako me zanima kako će ova naša predstava komunicirati s publikom po raznim sredinama diljem Hrvatske. To je jedna od stvari koja me privukla da predstavu radim u Teatru Rugantino. Mislim da je danas, više nego ikad, važno obilaziti manje sredine diljem Hrvatske budući da je kazalište postalo mjesto na kojem se vodi izravna bitka protiv primitivizma i malodušnosti. Osjećam da u tom smislu Jelena i Dražen kreću na neku vrstu misije.

Što u kazalištu biste naveli kao – neprocjenjivo?

Susret. Neposrednost trenutka. Stalna mogućnost da nešto može poći u krivom ili neočekivanom pravcu. Sve su to parametri radi kojih kazališni događaj uvijek podrazumijeva koncentraciju, fokus i veliku količinu povjerenja između ljudi.

Kako Vi i Jelena funkcionirate kad radite na zajedničkom projektu – koliko posao nosite doma, kako to utječe na vašu vezu?

Često radimo zajedno i ne smatram to ničim posebnim. I to je oblik ljubavnog odnosa.

Op. a.
Dario Harjaček rođen je u Beču 12. svibnja 1979. godine. Nakon gimnazije u Varaždinu, u Zagrebu prvo upisuje studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti, a zatim i Akademiju dramske umjetnosti, Odsjek kazališne režije i radiofonije, na kojem je diplomirao 2006. godine. U posljednjih petnaest godina režirao je četrdesetak predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, od čega neke najvažnije na Dubrovačkim ljetnim igrama, GK Gavella i ZKM-u. Osim režija, autor je i niza scenskih adaptacija proznih i filmskih naslova, kao i cijelog niza autorskih projekata. 2018. objavljuje roman “Sanjica Lacković”. Stalni je suradnik Dramskog programa Hrvatskog radija. Dobitnik nagrade Prix nova Rumunjske radio-televizije za radio-dramu “Potres” prema noveli Janka Polića Kamova.

BILJEŠKA O PISCU

Miloš Radović

Miloš Radović rođen je 21. listopada 1955. u Beogradu. Predstava “Uvijek će nam ostati ljubav” rađena je prema njegovom tekstu “Čorba od kanarinca” koji je premijerno izveden u travnju 1999. u beogradskom Ateljeu 212, u režiji Vide Ognjenović. U studenom 2004. “Čorba od kanarinca” premijerno je izvedena i na engleskom u Off-Broadway Kraine Theatru u New Yorku. Uz “Čorbu od kanarinca”, Miloš Radović napisao je još tri kazališne predstave: “Tulumbus”, “Malaksija” i “Trst”.

Miloš Radović je i filmski redatelj i scenarist. Diplomirao je filmsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 1982. godine gdje je bio i asistent. Od 1984. na Televiziji Beograd režira brojne filmove i TV drame (“Brod plovi za Šangaj”, “Beograd-Zagreb preko Sarajeva”, “Vidim ti lađu na kraju puta” i druge). Njegov kratki igrani film “Iznenadna i prerana smrt pukovnika K.K.” dobio je nagradu žirija u Cannesu (1987.). Scenarist je i redatelj tri cjelovečernja igrana filma “Mali svijet”(2002.),“Pad u Raj”(2004.),“Dnevnik mašinovođe”(2017. nagrađen Zlatnom arenom u Puli za režiju u kategoriji manjinskih koprodukcija). Četiri Radovićeva filma (kratka i dugometražna) bili su srpski kandidati za nagradu Oscar. Radović je dobio više od 90 međunarodnih nagrada i priznanja.

RIJEČ AUTORA

“Čorba od kanarinca” je romantična tužno-smešna priča o dvoje ljudi koji se nisu plašili ljubavi ali su se plašili braka. Tačnije, ona se nije plašila braka, on se plašio braka. To jest, ja sam se plašio braka, kad već moram ovako da otvaram sebe pred nepoznatim ljudima (što nikad nisam radio i što smatram jednom vrstom nevaspitanja).

Dakle, ona je želela brak. Meni je bilo dobro i bez braka, nisam imao apsolutno nikakvu potrebu za brakom, za svadbom, za pečenjem i narodnom muzikom. I nisam smatrao da je neophodno da se u nekoj opštini, pred opet nepoznatim ljudima, potpisujem na nekom papiru kojim ću se, tim svojeručno potpisanim dokumentom, obavezati na večnu ljubav, na vernost, na deljenje dobra i zla, sve do smrti! Molim vas, sve do smrti! Pa, kakav je to dokument?! Ljubav ima mnogobrojne druge dokaze o postojanju a ako mora da se potpiše - to više nije ljubav! To je neki kupoprodajni ugovor u kojem se ljubav trajno ustupa za određenu sumu uzvraćene iste takve ljubavi, na određeno vreme tj. do smrti! Pa, ko je to smislio?!

I, evo. Ja nisam želeo da to potpišem, takav dokument, i da preuzmem na sebe tu nerazumnu obavezu. Jednostavno, nisam želeo. Lepo sam rekao toj devojci da ja nisam spreman ništa da potpisujem, da ne želim, ne mogu, neću, ne umem i ne smem, eto, ne smem. Rekao sam joj da je volim, odnosno ponovio sam joj više stotina puta da je volim i da je to sve što imam da joj dam. A to nije malo. Nije uopšte malo. Jer ja kad volim, ja stvarno volim!

Ali ona je bila i dalje tužna. Toliko joj je značio brak... Plakala je i plakala, čak bih mogao da kažem da se neukusno samosažaljevala. Gledao sam je i mislio - Bože, zar je moguće da je za jednu ženu brak toliko važan.

No, na kraju, voleo sam je i nisam mogao da dozvolim da danima toliko plače. Seo sam jednu noć za pisaću mašinu i napisao joj komad koji je pred vama. To je bio utešni poklon za nju, umesto braka.

U tom komadu ispričao sam priču o nekom nepoznatom čoveku (koji se ne zove kao ja i nema nikakve sličnosti sa mnom) koji je živeo sa jednom dosta mlađom devojkom, a ta mlađa devojka je pošto-poto htela da se uda. Taj stariji, razuman čovek odbijao je koliko je mogao, ali mlađa devojka je bila uporna i naterala ga je da odu u opštinu i to obave. Opština je bila zakazana u 12, a u 5 do 12 taj čovek je, još uvek nespreman za brak, zamolio tu mlađu devojku da probaju brak pre nego što odu u opštinu. “Za pet minuta da probamo brak?” upitala ga je devojka. “Toliko možeš da učiniš za mene”, odgovorio je stariji čovek.

I, ona mu je učinila - probali su brak: venčali su se, bili zaljubljeni, dobili sina, dobili ćerku, deca su porasla, odselila se u inostranstvo, on je pronašao neku novu mlađu devojku, napustio je, ona je ostala sama. Živela je sa Tošom, kanarincem koga su dobili na venčanju.

U poslednjem od pet minuta, kada su oboje već ostarili - on se vratio, spustio glavu u njeno krilo i zamolio je da mu oprosti. I ona mu je oprostila. Zato što ga je volela, uvek i oduvek.

I na kraju, peti minut je istekao, oni su se probudili u realnom životu a svatovi su zasvirali ispod njihovog prozora. Oboje su istrčali u strahu da ne zakasne u opštinu. U tom trenutku, i ona i on u sebi su nosili strah da će život možda biti težak (kakav je i bio u petominutnoj probi) ali da će njihova ljubav ipak pobediti i trajati... ako ne duže, ono bar do smrti.

Tako je nastao komad koji je pred vama. A da li je ta mlađa devojka, u pravom životu, uz komad dobila i brak... to ne mogu da vam kažem... Još nisam odlučio.

Miloš Radović

Teatar Rugantino proslavio je svoj 22. rođendan 14. siječnja ove godine, a tolike godine uspješnog, kontinuiranog rada su činjenica kojom se može pohvaliti malo nezavisnih teatara u Hrvatskoj. Odigrano je sveukupno više od 2100 izvedbi od osnivanja.

Trenutno na repertoaru, unatoč ovim teškim i neizvjesnim vremenima za sve, a osobito za kulturu, Teatar Rugantino ima čak pet predstava koje igra u Zagrebu i gostuje s njima po cijeloj Hrvatskoj – nova predstava “Uvijek će nam ostati ljubav” Miloša Radovića, “Boksačko srce” Lutza Hübnera, “Sirena i Viktorija” Aleksandra Galina, “Za umrijet od smijeha” Christophera Duranga i “Život je čudo” Ivice Ivaniševića.

Rugantino su zajedno osnovali legenda hrvatskog glumišta Ivica Vidović i njegova supruga, diplomirana glumica i dobitnica mnogih glumačkih nagrada, Gordana Gadžić. I danas, devet godina nakon što je Ivica Vidović napustio ovaj svijet, Rugantino hrabro kroči repertoarnim smjerom kojeg su zajedno zacrtali, pod vodstvom, ponovno sve češćim glumačkim i konstantnim producentskim radom Gordane Gadžić. Glavna odrednica Rugantinovog repertoarnog smjera je beskompromisan odabir recentnih društvenih tema kao i autora koji ga stvaraju. Repertoar je satirično-komični i bazira se na kvalitetnim, malim, mobilnim predstavama (zbog mnogobrojnih gostovanja) s vrhunskim izvođačima.

Rugantino je dosad angažirao veliki broj vrhunskih umjetnika. Od pisaca to su Mate Matišić, Miro Gavran, Janusz Glowacki, Joško Božanić, Ivica Ivanišević, Yasmina Reza, Lutz Hübner, Jordan Cvetanović, Vladimir Stojsavljević, Christopher Durang, Aleksandar Galin, Miloš Radović; redatelji: Zoran Mužić, Robert Raponja, Marin Carić, Joško Juvančić, Hana Veček, Mario Kovač, Zijah Sokolović, Franka Perković, Miran Kurspahić, Olja Lozica, Filip Grinvald, Marko Torjanac, Dario Harjaček; glumci, počevši od Ivice Vidovića i Gordane Gadžić, svoj glumački doprinos Rugantinu dali su i Špiro Guberina, Ljubomir Kapor, Helena Buljan, Sreten Mokrović, Mladen Vulić, Goran Navojec, Boris Svrtan, Urša Raukar, Marina Nemet, Linda Begonja, Siniša Popović, Luka Dragić, Dubravka Miletić, Asja Jovanović, Marija Kohn, Lada Bonacci, Sanja Milardović, Petar Cvirn, Filip Vidović, Goran Guksić, Marko Torjanac, Dubravka Ostojić, Mladen Vasary, Jelena Miholjević, Dražen Čuček; ugledni scenografi, kostimografi, skladatelji, dizajneri...

Teatar Rugantino od svojih početaka nije toliko bio prisutan u Zagrebu, zbog nepostojanja vlastitog scenskog prostora, no zato su ga obilježila gostovanja u Hrvatskoj i regiji (ali i u SAD-u i Kanadi). Rugantinove predstave izvođene su u svim kazališnim centrima u Hrvatskoj, ali isto tako i u najmanjim mjestima gdje kazalište rijetko ili nikad ne dolazi. Bio je prvi hrvatski teatar koji je poslije rata (2000. godine) odigrao predstavu u Beogradu (“Ay, Carmela”u Ateljeu 212), a zatim i u najvažnijim kazalištima Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i Crne Gore.

Rugantino je sudjelovao na svim značajnim festivalima u Hrvatskoj – Marulovim danima u Splitu, Festivalu glumca u Vinkovcima, Danima satire, Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu, ali i na festivalima u inozemstvu (Joakim Interfest, Bihaćko ljeto, Zeničko proljeće, TKT Fest u Tuzli, Međunarodni pozorišni festival Slavija u Beogradu, Pozorišni maraton u Somboru, HAPS u Herceg Novom, Tivtu, Podgorici…). Glumci, pisci i sam Teatar dobitnici su nekoliko nagrada u Hrvatskoj (Dani satire, Nagrada hrvatskog glumišta, Bobijevi dani smijeha, Zlatni zub) i inozemstvu (Nikšić, Banja Luka, Mostar, Doboj).

Predstave koje su obilježile rad Teatra Rugantino… definitivno će to biti nova predstava “Uvijek će nam ostati ljubav” Miloša Radovića, zatim “Sirena i Viktorija” Aleksandra Galina, “Za umrijet od smijeha” Christophera Duranga, “Život je čudo” Ivice Ivaniševića; “ThisCasting” Mirana Kurspahića; “Terapija” Jordana Cvetanovića; “Bog masakra” Yasmine Reze; “Sa'će Božo, svaki čas” Ivice Ivaniševića; “Antigona u New Yorku” Janusza Glowackog; “Uho, grlo, nož” Vedrane Rudan; “U sjeni Green Hilla” Joška Božanića; “Ay, Carmela” J. S. Sinisterre...