Vijesti – do 2022. godine

31.11.2021.

50. izvedba “Uvijek će nam ostati ljubav”

Rugantinova hit predstava “Uvijek će nam ostati ljubav” 3. prosinca u 20 sati u Maloj dvorani Lisinski slavi 50. izvedbu! S obzirom da su sve izvedbe, od pretpremijera i premijere prošle godine u listopadu nadalje, odigrane u epidemiološkim uvjetima, ova brojka izvedbi u tek nešto više od godinu dana, veliko je postignuće.
“Uvijek će nam ostati ljubav” beskrajno je duhovita, neodoljivo zabavna, topla, pomalo cinična, satirična ljubavna komedija koja je u potpunosti očarala publiku. To kako Jelena Miholjević i Dražen Čuček glume Jele i Medu nemoguće je prepričati, a čudesna je i prekrasna sinergija u koju ulaze s publikom tijekom izvedbi. Publika ih obožava. Odlična režija Darija Harjačeka na isti takav tekst Miloša Radovića, veliki angažman Rugantinovog tima koji je pun ljubavi za “Uvijek će nam ostati ljubav” – sva ta zajednička dobra energija pokazala se pravim receptom za hit.
Rasprodane su sve dosadašnje zagrebačke izvedbe “Uvijek će nam ostati ljubav”, predstava je bila na velikoj ljetnoj turneji u čak 23 mjesta, gostovala diljem Hrvatske, ali i na međunarodnim festivalima u regiji – Pozorišnom maratonu u Somboru, Festivalu duodrame u Topoli i Festivalu Glumca u Konjicu.
“Uvijek će nam ostati ljubav” prati naše junake Jele i Medu u nezaboravnim trenucima njihove ljubavi u punom cvatu, ali i onima kad Amorova strelica krene prema dolje pa se prstom počinje tražiti nepostojeća prašina ili kad On Nju, nakon svih imena od milja i nadimaka, počne zvati – punim imenom. No, poruka o važnosti ljubavi poslana je u vrijeme kad nam je ona najviše potrebna i punih srca je prihvaćena. Jelena Miholjević i Dražen Čuček su inzistirali, a Teatar Rugantino ih podržao u tome da predstava ne prestane igrati, pa i za sasvim malo gledatelja kad su to epidemiološke mjere zahtijevale, htijući publici bar malo razvedriti teška vremena koronavirusa. Publika je to prepoznala i višestruko vratila.

Donosimo i dojmove i emocije najvećih junaka predstave, Jelene i Dražena, vezane uz predstavu, publiku, 50 izvedbi…
Jelena Miholjević
“Uvijek će nam ostati ljubav” nam je baš nekako sva pod sretnom zvijezdom. Rijetko se nađe takva divna grupa ljudi kao ova koja je radila i radi “Ljubav”, sav taj naš zajednički trud utkan je u ovakav uspjeh predstave. Pod epidemiološkim uvjetima stići do 50. izvedbe ogroman je uspjeh! Dražen i ja smo otkačeni na sličan način i to nam je divno. Nikad nismo izgubili sreću da smo jedno s drugim na sceni, dapače, ta sreća sve više raste. Puno nam znači i to da nas publika jako voli i podržava što se potvrđuje iz izvedbe u izvedbu.  
Dražen Čuček
50 izvedbi istog naslova, a ni jedna ista, uvijek slična strepnja prije izlaska, ali nikad ista, nemir, iščekivanje, a onda susret energije publike i dva glumca mijenja sve. Svaki put avantura, susret, prepoznavanje, upoznavanje, prepuštanje. To se može samo ako nekoga voliš! Volim ovu malu Rugantino zajednicu, sve, sve one koji su nam omogućili da se susrećemo.

U želji za daljnjim nezaboravnim susretanjima, prepoznavanjima, upoznavanjima i prepuštanjima, Teatar Rugantino svojoj dragoj publici, suradnicima, kolegama i svim dobrim ljudima poručuje izvedenicu iz naslova predstave koja je već lagano postala i slogan – Nek nam svima UVIJEK BUDE LJUBAV!

14.7.2021.

Teatar Rugantino s Ljubavlju i Srcem na ljetne turneje

Teatar Rugantino, poznat kao jedan od nezavisnih teatara s najvećom kilometražom, ove će godine na dvije ljetne turneje, s najnovijom hit predstavom “Uvijek će nam ostati ljubav”, kao i s “Boksačkim srcem”, predzadnjom predstavom, u koprodukciji s Kazalištem Planet Art. Dva sjajna naslova i odlične predstave kreću na ljetna gostovanja po obali, zaleđu i kontinentu…

“Uvijek će nam ostati ljubav” nježna je i pomalo uznemirujuća komedija o metamorfozama ljubavi, istovremeno i smiješna i tužna priča o braku. Junaci predstave Jelena i Medo neće uvijek imati Pariz, ali će uvijek imati Karlovac, Osijek, Gornju Stubicu i Krk! S ta četiri gostovanja započela je velika ljetna turneja ove najnovije, apsolutne HIT predstave Teatra Rugantino, a uslijedit će niz gostovanja u mjestima na obali i u zaleđu počevši s Drnišom, Novaljom i Zadrom… kompletan popis “Uvijek će nam ostati ljubav” ljetnih gostovanja pogledajte na dnu objave za medije.

Gledatelji će uživati u fenomenalnim izvedbama Jelene Miholjević i Dražena Čučeka, odličnoj režiji Darija Harjačeka i duhovitom, pomalo ciničnom i pronicljivom tekstu Miloša Radovića.

Koliko god su to epidemiološke mjere dozvoljavale, na osobito inzistiranje glumaca koje je podržao kompletan Rugantinov tim – izlazili smo s “Uvijek će nam ostati ljubav” na pozornicu! I za sasvim malo publike! Želeći bar malo uljepšati teška koronavirus vremena i prenijeti gledateljima važnost ljubavi. Zato smo toliko sretni što nas očekuje ovako velika turneja, što ponovno izlazimo pred publiku u puno gradova i mjesta, na šest otoka, a pri samom kraju ljetne turneje “Uvijek će nam ostati ljubav” gostujemo u BiH. 

“Boksačko srce” je koprodukcija Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art, predstava je nastala po nagrađenom tekstu suvremenog njemačkog autora Lutza Hübnera, u izvedbi odličnih Marka Torjanca (koji je i redatelj predstave) i Paška Vukasovića (u alternaciji s Petrom Atanasoskim).

“Boksačko srce” topla je, dirljiva, ali duhovita priča o životnim borbama i o tome kako se postaviti prema njima. Uz dobru zabavu i nezaboravno veliko finale, predstava nudi i puno lijepih misli i optimizma. Ljetna turneja započinje u Kninu 23. srpnja, slijede Skradin (24. 7.), Novalja (25. 7.) i Solin (26. 7.), 31. srpnja “Boksačko srce” će na pozornicu u Zagvozdu, a 1. kolovoza u Drnišu.

Želimo svima dugo, toplo, mirno i sigurno ljeto – čuvajte se, pridržavajte se epidemioloških mjera i dođite pogledati “Uvijek će nam ostati ljubav” i “Boksačko srce” kad su vam blizu, a neke destinacije će imati prigodu odgledati i obje predstave.
S Ljubavlju i Srcem,
Teatar Rugantino  

16.6.2021.

“U traganju za izgubljenom poezijom” – pogledajte ONLINE naše 4 pjesničke večeri!

Zanimljive odabire izbornika, osobite glumačke interpretacije pjesama i sjajnu, inspirativnu atmosferu na poetsko-glazbenim večerima ciklusa “U traganju za izgubljenom poezijom” Teatra Rugantino, pogledajte na snimkama u sklopu ove vijesti, a više o samom ciklusu pročitajte u prethodnoj vijesti.

Prva pjesnička večer – 11. travnja
Izbornik i moderator: Ivica Prtenjača
Pjesnikinje: Ana Brnardić, Marija Čudina i Anne Carson
Čitali: Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić, Jelena Miholjević, Lada Bonacci i Nataša Kopeč
Svirao: Ivan Kapec

Druga pjesnička večer – 25. travnja
Izbornik i moderator: Miljenko Jergović
Pjesnici: Anđelko Vuletić, Petar Gudelj i Milan Milišić
Čitali: Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić, Žarko Savić, Luka Dragić, Filip Vidović i Silvio Vovk
Glazba: prema izboru Gordane Gadži

Treća pjesnička večer – 9. svibnja
Izbornik i moderator: Miljenko Jergović
Pjesnici: Josip Sever, Duško Trifunović i Raša Livada
Čitali: Gordana Gadžić, Alma Prica, Sreten Mokrović, Luka Dragić i Silvio Vovk
Glazba: prema izboru Gordane Gadžić

Četvrta pjesnička večer – 23. svibnja
Izbornik i moderator: Ivica Prtenjača
Pjesnici: Arsen Dedić, Leonard Cohen i Bob Dylan
Čitali: Gordana Gadžić, Jelena Miholjević, Nataša Kopeč, Sreten Mokrović, Luka Dragić i Filip Vidović
Svirali i pjevali: Maja Posavec, Ivan Kapec i Marko Lucijan Hraščanec

24.5.2021.

“U traganju za izgubljenom poezijom” u Teatru Rugantino

Poetsko-glazbene večeri “U traganju za izgubljenom poezijom” osmislila je glumica, producentica i umjetnička ravnateljica Teatra Rugantino (preuređenog u pravu malu kazališnu scenu) Gordana Gadžić, koja je ovim ciklusom ispunila svoju davnu želju o poetskim večerima u svom teatru: “Iako smo u sudaru sa životom, u toj egzistencijalnoj borbi s materijom, vremenom nekako ogrubjeli i otvrdnuli, želim iznova dati priliku jednom mekšem i nježnijem svijetu. Svijetu u kojem je čežnja za poezijom u nama i dalje živa.”

Odlična ideja pretvorila se u još bolju realizaciju te sjajnu atmosferu na sve četiri poetsko-glazbene večeri. Ciklus “U traganju za izgubljenom poezijom” započeo je u nedjelju 11. travnja, nova pjesnička večer bila je svake druge nedjelje sve do velikog finala 23. svibnja. Izbornik pjesnika i pjesama prve i posljednje večeri ovog proljetnog Rugantinovog pjesničkog ciklusa bio je Ivica Prtenjača, a za izbor poezije druge i treće večeri – 25. travnja i 9. svibnja – pobrinuo se Miljenko Jergović. 

Pogledajte koje pjesnikinje i pjesnike su izabrali naši izbornici, koje su glumice i glumci interpretirali pjesme i tko je proljetne pjesničke večeri u Rugantinu upotpunjavao glazbom, snimke svih večeri u sklopu ciklusa “U traganju za izgubljenom poezijom” moći će se uskoro pogledati na platformama Facebook i YouTube (Teatar Rugantino):


11. travnja
Izbornik i moderator: Ivica Prtenjača
Pjesnikinje: Ana Brnardić, Marija Čudina i Anne Carson
Čitali: Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić, Jelena Miholjević, Lada Bonacci i Nataša Kopeč
Svirao: Ivan Kapec


25. travnja
Izbornik i moderator: Miljenko Jergović
Pjesnici: Anđelko Vuletić, Petar Gudelj i Milan Milišić
Čitali: Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić, Žarko Savić, Luka Dragić, Filip Vidović i Silvio Vovk
Glazba: prema izboru Gordane Gadžić



9. svibnja
Izbornik i moderator: Miljenko Jergović
Pjesnici: Josip Sever, Duško Trifunović i Raša Livada
Čitali: Gordana Gadžić, Alma Prica, Sreten Mokrović, Luka Dragić i Silvio Vovk
Glazba: prema izboru Gordane Gadžić


23. svibnja
Izbornik i moderator: Ivica Prtenjača
Pjesnici: Arsen Dedić, Leonard Cohen i Bob Dylan
Čitali: Gordana Gadžić, Jelena Miholjević, Nataša Kopeč, Sreten Mokrović, Luka Dragić i Filip Vidović
Svirali i pjevali: Maja Posavec, Ivan Kapec i Marko Lucijan Hraščanec

25.9.2020.

Uvijek će nam ostati ljubav – zagrebačke pretpremijere i premijera u listopadu

Uvijek će nam ostati ljubav topao je i obećavajući naslov nove predstave Teatra Rugantino, satirične ljubavne komedije prema beskrajno duhovitom i pronicljivom tekstu Miloša Radovića koji se sjajno poigrava muško-ženskim odnosom. U nadahnutoj režiji Darija Harjačeka, priču donose na scenu svojim velikim glumačkim umijećem Jelena Miholjević i Dražen Čuček. Nemojte propustiti priliku pogledati među prvima ovu sjajnu predstavu na jednoj od zagrebačkih pretpremijera u listopadu.

„Ako nam ne uspije brak, uvijek će nam ostati ljubav.“, zaključuje par koji nakon dvadeset godina veze, pet minuta do dvanaest, s nestrpljenjem čeka kuma kako bi krenuli zajednički život okruniti brakom. Medo je inertni, šarmantni, neuhvatljivi sredovječni sveučilišni profesor, sklon izbjegavanju odgovornosti s duboko ciničnim pogledom na sve ljudsko, a Jelena je vesela žena, puna života, koja zagazivši duboko u četrdesete, čvrsto odlučuje njihovu vezu pretvoriti u brak. On nudi probu braka kao opciju kako provesti tih pet minuta. Unutar tih „pet probnih minuta“ duhovito se nižu prizori iz njihovog bračnog života (u kojima idila puno puta ostaje poražena realnošću), lijepe i ne tako lijepe strane roditeljstva, mnoštvo trenutaka u kojima im je odnos na kušnji zbog potpuno različitih muško-ženskih percepcija istih situacija… Uvijek će nam ostati ljubav priča je o svim tim prolazima/provlačenjima kroz labirinte ljubavi i braka.

U nadahnutoj, kreativno i emotivno involviranoj režiji Darija Harjačeka, suptilnošću svoje glumačke igre pred nas donose priču Jelena Miholjević i Dražen Čuček. Po prvi puta zajedno na sceni, ovo će dvoje glumaca publici nevjerojatnom scenskom međusobnom privlačnošću, prenijeti težinu i radost ljubavi. Ljubavi koja nakon svega ostaje. A koja nekad započinje, a nekad završava brakom.

AUTORSKI TIM:

glume: Jelena Miholjević i Dražen Čuček
režija: Dario Harjaček
tekst: Miloš Radović

scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin
kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin
oblikovanje svjetla: Saša Mondecar

fotografija: A. Saška Mutić
šminka: Danijela Pavlek
tehničko vodstvo: Marko Crnčević

organizacija: Ružica Karmelić
odnosi s javnošću: Renata Kapicl
izvršna produkcija: Ana Vidović
produkcija: Teatar Rugantino
umjetnička ravnateljica: Gordana Gadžić

19.1.2020.

Premijera “Boksačkog srca” ili… kad aplauz ne prestaje!

“Boksačko srce” krenulo je 17. siječnja navečer, u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, na svoj kazališni put. Početak kakvog se samo može poželjeti, premijera u sjajnom ozračju, a nakon izvedbe publika aplauzom jednostavno nije puštala s pozornice Marka Torjanca i Filipa Vidovića, kojima se su na naklonu pridružili autor završne slike Nikola Plečko (Nik Titanik) i skladatelj izvrsne glazbe u predstavi – Milorad Stranić.

Duhovita i dirljiva melodrama “Boksačko srce” Lutza Hübnera, koprodukcija Kazališta Planet Art i Teatra Rugantino, ponudila je sinoć premijernoj publici izvedbu za pamćenje. Velika kazališna kreativnost Marka Torjanca u “Boksačkom srcu” u čak četiri segmenta  –  režija, gluma, scenografija i oblikovanje svjetla  –  itekako se isplatila. Izvrstan je i Jojo u izvedbi Filipa Vidovića, odlična glazba Milorada Stranića i kostimografija Đurđe Janeš, vidljiv je bio trud velike ekipe predstave kako bi “Boksačko srce” ovako uspješno zaživjelo.
Veliki pljesak dočekao je Marka Torjanca i Filipa Vidovića i nakon predstave na domjenku, kad su im svi željeli čestitati na izvrsnim ulogama. Premijeri “Boksačkog srca” prisustvovali su predstavnici Ministarstva kulture i Grada Zagreba, kao i više imena iz političkih krugova – Vesna Nađ, Katarina Peović, Marijana Sumpor, Mirela Mikić Muha, Jadranka Lajtman, Marina Pavković, Goran Beus Richembergh. 

Mnogo glumaca došlo je pogledati i podržati “Boksačko srce” svojih kolega: Lela Margitić, Marija Sekelez, Helena Buljan, Asja Jovanović, Slavica Knežević, Dubravka Ostojić, Vitomira Lončar, Perica Martinović, Natalija Đorđević, Petra Kurtela, Đimi Jurčec, Duško Valentić, Tomislav Štriga, Damir Šaban, Vicko Ruić, Silvio Vovk… kao i redatelji Snježana Banović, Petar Krelja i Vinko Brešan. Naravno, premijeru nije propustila ni Gordana Gadžić, glumica, producentica i mama Filipa Vidovića. Na premijeri je bilo i mnogo poznatih TV lica: Elizabeta Gojan, Daniela Trbović, Davor Meštrović, Dražen Ilinčić, Duško Ćurlić. Premijernu izvedbu su odgledali i kazališni kritičari, mnogobrojni predstavnici medija te drugih uzvanici.

Kako izgleda “Boksačko srce” na kazališnim daskama došao je provjeriti i naš proslavljeni bivši boksač Željko Mavrović, te s glumcima prokomentirao predstavu.“Boksačko srce” ponudilo je optimizam i ’ne odustati’ kao jedinu ispravnu opciju, ponudilo je i puno smijeha publici koja je izvedbu i njezine poruke od srca prihvatila. Nova izvedba “Boksačkog srca” odigrana je već 18. siječnja, a datumi koji slijede su 6. i 21. veljače, također u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog.

8.1.2020.

Predstava Boksačko srce kreće u osvajanje srca publike

Boksačko srce nova je predstava u koprodukciji Kazališta Planet Art i Teatra Rugantino. Na sceni su dva odlična glumca, Marko Torjanac i Filip Vidović, a Marko Torjanac potpisuje i režiju. Premijera je 17. siječnja u 20 sati u Maloj dvorani KKD Vatroslav Lisinski, nova izvedba je već dan iza, 18. siječnja, a Boksačko srce u veljači publika će moći pogledati 6. i 21., također u Maloj dvorani Lisinski u 20 sati.

Iza naslova Boksačko srce nalazi se duhovita i dirljiva melodrama jednog od najznačajnijih suvremenih njemačkih pisaca Lutza Hübnera koja se zbog svoje univerzalne poruke izvodi na pozornicama diljem svijeta, a priča o boksu služi kao metafora života i životnih borbi te donosi pitanja kako se prema njima postavljamo.

Boksačko srce je predstava od koje oba kazališta puno očekuju, s apsolutnim potencijalom novog kazališnog hita. Publika će moći uživati kako u odličnom tekstu, tako i u dvije snažne glumačke karizme na sceni. Pravi kazališni kreativac, višestruko nagrađivani Marko Torjanac daje višestruki potpis i predstavi – redatelj je, osmislio je scenografiju, oblikovao svjetlo te glumi ostarjelog, bivšeg boksača. U ulozi mladića čiji se životni put nenadano spojio s boksačevim gledat ćemo Filipa Vidovića, sina glumačke legende Ivice Vidovića i glumice Gordane Gadžić, koji se proslavio glavnom ulogom u Ciganinu, ali najljepšem zagrebačkog HNK, čiji je sad stalni član, te je za tu ulogu osvojio nekoliko glumačkih nagrada.

Dva majstora na sceni, duhovito i na jednostavan način u Boksačkom srcu donose duboke životne poruke zbog kojih predstava djeluje motivirajuće na gledatelja pozivajući ga da i on sam preispita svoja uvjerenja i spoznaje, a u isto mu vrijeme poručuje da nikada nije kasno za ostvarenje snova, ali i nikada prerano za preuzimanje odgovornosti u životu. Stoga smo uvjereni da će Boksačko srce osvojiti srca jako velikog raspona publike, od tinejdžera do umirovljenika.

Veliki tim intenzivno priprema predstavu već nekoliko mjeseci i posvećena je pozornost svakom detalju. S veseljem ističemo da je autor završne slike popularni Nik Titanik. Za kraj bismo još dodali da smo sigurni da će se o desetoj, završnoj sceni Boksačkog srca puno pisati i da će biti prava poslastica za publiku, ali više od toga prije premijere o njoj nećemo reći.

Uživajte u Boksačkom srcu!

30.11.2019.

“Život je čudo” ponovno na sceni! Zagreb, 7. prosinca u 21 sat, Kazalište Mala scena

Najavljujemo da povratak naše predstave “Život je čudo” na scenu započinje zagrebačkom izvedbom potaknutom traženjem zagrebačke publike – 7. prosinca u 21 sat u Kazalištu Mala scena. Dogovori za postblagdanska gostovanja predstave po Hrvatskoj naveliko su u tijeku.

“Život je čudo” topla je i duhovita predstava u kojoj su majstorski okrenute brige na veselje – dirljivo je kako prostodušni i vremešni, ali itekako životni splitski klesar Fabijan iz svojih teških životnih situacija izvlači one lijepe i pozitivne dijelove i prepričava ih sa sjetom vjerujući da, usprkos svim nedaćama – život je čudo! Za izvrstan tekst ove predstave (izvorno pisan za velikana našeg glumišta Ivicu Vidovića) zaslužan je Ivica Ivanišević, Gordana Gadžić hvaljena je za režiju, a glazbu potpisuje – uvijek sjajni Darko Rundek! Fabijana donosi na scenu fenomenalni Siniša Popović, nacionalni prvak zagrebačkog HNK.

03.10.2019.

Nova kazališna sezona Teatra Rugantino je započela

“Sirena i Viktorija” Rusa Aleksandra Galina, od premijere u siječnju niže same uspjehe kod publike i kritike, a nakon velike ljetne turneje, u rujnu je gostovala u Đakovu i Novoj Gradiški te je odigrana i ’okrugla’, 40. izvedba u Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu. Ova moskovska priča dijeli s publikom mnoštvo nijansi muško-ženskih odnosa kao i post-tranzicijskih problema i upitnika. No, unatoč ozbiljnosti navedenih tema “Sirena i Viktorija” je ispunjena smijehom, a u njoj, iz izvedbe u izvedbu, uživa publika i nagrađuje vrhunsku glumu Gordane Gadžić, Dubravke Ostojić i Mladena Vasaryja te režiju Filipa Grinvalda – velikim i dugotrajnim aplauzom.

Ovaj mjesec, uz Zagreb gdje će “Sirena i Viktorija” osim u Maloj dvorani Lisinski (24. 10.) igrati i na Festivalu komedija VIII. Bobijevi dani smijeha (26. 10.), ovu će raskošnu komediju s jakom, emotivnom porukom moći pogledati i publika u Valpovu (29. 10.) i Vukovaru (30. 10.).

Devetnaestog listopada na zagrebačku Malu scenu sa “Za umrijet od smijeha” vraćaju se i dva velika (anti)junaka u briljantnim izvedbama Gordane Gadžić i Marka Torjanca koji je napravio i sjajnu prilagodbu originalnog teksta Amerikanca Christophera Duranga na naše prilike. Režiju potpisuje Mario Kovač. Ona i On – drukčiji, neprilagođeni, nemirni, neshvaćeni podižu glas protiv situacije u kojoj su se našli. Simbolika običnog, ’malog’ čovjeka izgubljenog u svemu što se događa. Intrigantna, provokativna i hrabra satirična predstava o kojoj se ne prestaje pričati.

Po čemu je predstava “Život je čudo” sasvim posebna? Radi se o odličnom tekstu koji je Ivica Ivanišević izvorno pisao za suosnivača Rugantina Ivicu Vidovića, koristeći i neke elemente iz njegovog djetinjstva i života. Jednog ’malog’, običnog Dalmatinca (činjenica je da Rugantino voli dizati glas baš u ime ’malih’ ljudi) izvrsno donosi na scenu nacionalni prvak zagrebačkog HNK – Siniša Popović, a redateljica je Gordana Gadžić. S time da je predstava “Život je čudo” sasvim posebna složit će se i oni koji je pogledaju na novoj turneji po Hrvatskoj koja se trenutno dogovara.
Želimo publici puno kazališnog užitka u novoj sezoni!

05.07.2019.

21.06.2019.

Velika ljetna turneja “Sirene i Viktorije” započinje 10. srpnja

Nakon što je “Sirena i Viktorija”, raskošna i dirljiva komedija ove godine punila Malu dvoranu Lisinski 12 puta, gostovala u Čakovcu i Pakracu te je odigrana i na Danima satire Fadila Hadžića u Kerempuhu, kreće i na veliku ljetnu turneju…

“Sirena i Viktorija”, velika ljetna turneja:

10. 7. Metković

11. 7. Sutivan (Brač)

13. 7. Sumartin (Brač)

14. 7. Bol (Brač)

15. 7. Komiža (Vis)

16. 7. Vis (Vis)

17. 7. Makarska

18. 7. Donja vrućica, Trpanj (Pelješac)

19. 7. Ploče

21. 7. Benkovac

22. 7. Krk (Krk)

25. 7. Kali (Ugljan)

26. 7. Olib (Olib)

07.06.2019.

“SIRENA I VIKTORIJA” U LIPNJU – PAKRAC I DANI SATIRE U ZAGREBU

Nakon što je “Sirena i Viktorija” Teatra Rugantino ponosno zabilježila dvanaest punih Malih dvorana Lisinski te gostovanje u Čakovcu, u lipnju su na rasporedu gostovanje u Pakracu 11. lipnja te nastup predstave na respektabilnom međunarodnom festivalu Dani satire Fadila Hadžića u Satiričkom kazalištu Kerempuh 14. lipnja.

Niste li do sada pogledali našu raskošnu i dirljivu komediju “Sirena i Viktorija”, ovo je prigoda da saznate oko čega su se sukobile dvije dame u zrelim godinama, tko je njihov objekt žudnje, kako se on našao u priči kojoj ne pripada, koliko je konkretno pitanje je li netko muško ili nije i koliko ponekad može biti kratak put do zvijezda… Na sceni – sjajni Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić i Mladen Vasary, snažno i neodoljivo utjelovljuju glavne junake.

13.05.2019.

TEATAR RUGANTINO – U SVIBNJU IZVEDBE U 4 DRŽAVE!

“Sirena i Viktorija”

Teatar Rugantino svoju najnoviju uspješnicu, raskošnu i dirljivu komediju “Sirena i Viktorija” Rusa Aleksandra Galina igra u Zagrebu u Maloj dvorani Lisinski po posljednji put u ovoj kazališnoj sezoni – 17. svibnja. Nakon što je publika punila tu dvoranu jedanaest puta (premijera je bila 20. siječnja), ovaj punokrvni, sočni, zabavni, ljubavno preispitujući, lagano erotski obojani kazališni manifest protiv usamljenosti i po dvanaesti put je u pohodu na emocije zagrebačke publike. Iako se ova posttranzicijska priča odigrava u Moskvi, teme, likovi i situacije u svakom su pogledu izuzetno bliski i prepoznatljivi našoj kazališnoj publici, a suptilni humor predstave osvaja veliki generacijski raspon od tinejdžera do umirovljenika. Predstava je svaki put sa scene ispraćena ogromnim aplauzom. Na sceni se događa apsolutno glumačko majstorstvo troje sjajnih glumaca – Gordane Gadžić u ulozi Sirene, Dubravke Ostojić kao Viktorije te neodoljivog Kostje – Mladena Vasaryja.

“Za umrijet od smijeha”

Hrabra, intrigantna i provokativna predstava “Za umrijet od smijeha”, kazališni hit koji je uzburkao duhove i podigao buru, u koprodukciji Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art, svoju osamdeset i drugu izvedbu (sjajan uspjeh s obzirom da predstava igra godinu i pol) odigrat će u Ljubljani – 18. svibnja. Dva (anti)junaka izlaze u svibnju i na scenu u Crnoj Gori – prvo u Nikšiću 27. svibnja, a dan iza na rasporedu su Pljevlja. Nju i Njega ponovno će vidjeti i sarajevska publika 29. svibnja. Gordana Gadžić i Marko Torjanac fenomenalni su, maestralni i nezaboravni kao Ona i On!

Satirična fantazija “Za umrijet od smijeha” sudjelovala je na brojnim prestižnim festivalima, kako u Hrvatskoj (Zlatni Zub u Poreču, Dani Satire i Bobijevi dani smijeha u Zagrebu, Osječko ljeto kulture, Splitsko ljeto, Glumište pod murvom u Skradinu, Novaljski trijatar, Krčke ljetne priredbe…) tako i u BiH, Crnoj Gori i Srbiji (Sarajevska zima, Mostarska liska, Teatar fest u Doboju, Hercegnovske aprilske pozorišne svečanosti, Pozorišni maraton u Somboru, Međunarodni pozorišni festival “Slavija 2019.” u Beogradu…). Na 11. Festivalu komedije i smijeha u Poreču osvojena je nagrada za najbolju predstavu – ‘Zlatni zub’, a Marko Torjanac je na Festivalu Glumište pod murvom u Skradinu osvojio nagradu za najbolju mušku ulogu.

26.04.2019.

“Sirenu i Viktoriju” kritika hvali, a publika je oduševljena

Ovog puta smo odlučili ne pisati puno o predstavi mi sami, već smo za dojmove pitali gledatelje.
Troje sugovornika, tri različita pogleda na predstavu, međutim – jedinstveni su u visokoj ocjeni predstave i odličnim dojmovima.

Jasna Bilušić, glumica i jazz pjevačica
U teatarskoj literaturi rijetko se sretnu pravi, punokrvni dramski likovi namijenjeni glumicama srednje životne dobi. Stoga je meni kao upravo takvoj glumici bio čisti užitak gledati vrhunski napisan dramski komad Aleksandra Galina ”Sirena i Viktorija” (i jednako tako sjajno preveden od strane moje kolegice Dubravke Ostojić) u kojima briljiraju Gordana Gadžić i Dubravka Ostojić. 
I Sirena i Viktorija u nekoj drugoj inscenaciji mogu možda biti i neke druge i drugačije osobe s potpuno drugim energijama i osobinama, no Gordana i Dubravka nevjerojatno uvjerljivo nose i brane svoje viđenje tog neobičnog ženskog tandema; savršeno se nadopunjuju u duhovitim i na trenutke do suza komičnim kontrapunktima međusobne igre, ali istovremeno moćno i dirljivo otkrivaju tanane nijanse duboke nesreće vlastitih osamljenih bića.

Sanja Doležal, pjevačica i televizijska voditeljica:
“Sirena i Viktorija” izvanredna je predstava s briljantnim glumcima. Drago mi je da se krenulo u prikazivanje suvremenika, onog što je nama blisko, nekog tko super ocrtava kroz što prolaze tranzicijske zemlje. Svu nemoć i nesnalaženje u tim vremenima. S druge strane, predstava otvara sva filozofska pitanja koja postoje otkada je vijeka. Puno smijeha, ali i grča u želucu, dokaz je da se kroz komediju zabune može držati gledatelj prikovan za stolac cijelo vrijeme.

I za kraj, pravi ’dreletovski’ dojam predstave – Davor Dretar Drele, televizijski i radijski voditelj:
Budući da se slabo razumijem u kazališnu kritiku, ne znam točno objasniti zašto mi se tako jako sviđa “Sirena i Viktorija”, ali mi je jasno k’o dan da ću svima preporučiti da pođu i pogledaju. Vjerojatno zato što jako sliči na život, čas je smiješna, čas ozbiljna, čas komična, a na trenutak i tragična. A možda zato što moje srce osjeća tragičnu, neuzvraćenu ljubav prema Gordani i Dubravki! Ili sam podsvjesno zaljubljen u Mladena? Bilo kako bilo, ako su mene, starog mizantropa i pesimista, ugodno opustili, nasmijali i zabavili, zašto ne bi i vas? Od svega srca preporučujem pogledati “Sirenu i Viktoriju”, barem jednom, a dozvoljeno je i više puta.

22.01.2019.

Velikim aplauzom nagrađena premijera “Sirene i Viktorije”

Divna je bila ta nedjeljna premijerna večer “Sirene i Viktorije”. Troje junaka Galinove komedije zabune koja prerasta u komičnu melodramu, maestralno su odigrali Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić (koja je i prevela Galinov komad) i Mladen Vasary za što ih je publika nagradila velikim aplauzom.

Režiju “Sirene i Viktorije” potpisuje Filip Grinvald, asistirala mu je Ana Vidović, a predstava je nastala uz bezrezervnu podršku kompletnog, velikog tima. Svakako trebamo istaknuti legendu naše scenografije Dinku Jeričević (njoj je asistirala Gordana Svilar), sjajne kostime Mirjane Zagorec, dizajn svjetla Saše Mondecara i dizajn zvuka Damira Rončevića. Grafički dizajn, odnosno vizualni identitet predstave, odlično je odradila Lara Orešković, a za izbor glazbe su se pobrinuli redatelj i glumica – Filip Grinvald i Dubravka Ostojić. Šminku potpisuje Marija Bingula, fotografije predstave Ivan Buvinić, tehničku podršku Zoran Vrabec i Damir Rončević. Ružica Karmelić je zadužena za organizacijski dio, Renata Kapicl za odnose s javnošću, a za izvršnu produkciju – Ana Vidović. Produkcija je – Teatar Rugantino čija je umjetnička ravnateljica Gordana Gadžić.

Sudeći po pretpremijernoj i premijernoj izvedbi predstavu “Sirena i Viktorija” publika će – voljeti! U Maloj dvorani KD Lisinski  u siječnju je predstava još na repertoaru dva četvrtka – 24. i 31., a u veljači je se može pogledati 10., 16. i 28.

Premijeri “Sirene i Viktorije” prisustvovao je ataše Veleposlanstva Ruske Federacije Matvey Sidorov, predstavnici Ureda predsjednice RH, Ureda premijera, Ministarstva kulture i Grada Zagreba, kao i zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, Rada Borić. Pogledati i podržati kolege na sceni došlo je i mnogo glumaca: Kostadinka Velkovska, Marija Sekelez, Helena Buljan, Jasna Bilušić, Slavica Knežević, Vesna Tominac Matačić, Žarko Savić, Slaven Knezović, Tomislav Štriga, Ante Krstulović… Premijeru je pogledalo i mnogo poznatih TV lica: Elizabeta Gojan, Daniela Trbović, Sanja Doležal, Davor Dretar, Nenad Korkut. Naravno, premijernu izvedbu su odgledali i kazališni kritičari, mnogobrojni predstavnici medija te drugih uzvanici.

www.tportal.hr/kultura/clanak/sirena-i-viktorija-topla-pitka-duhovita-i-zabavna-predstava-koju-je-iznio-uvjerljiv-glumacki-trio-foto-20190122

13.01.2019.

“Sirena i Viktorija” raskošna komedija zabune u vremenu tranzicije koja nikako ne prolazi

Komedija “Sirena i Viktorija” ruskog dramatičara Aleksandra Galina, do sada neizvođena u Hrvatskoj, prije svega raskošna je komedija zabune koja, kako se komad razvija, žanrovski prelazi u komičnu melodramu.

Aleksandar Galin predstavnik je onog dramskog pravca suvremene ruske drame koji se bavi sudbinom čovjeka u situaciji ne samo materijalne bijede, već, možda i važnije i bolnije, moralnog sloma čiji smo nemoćni svjedoci u tzv. procesu tranzicije, koji nikako ne prolazi. U tom smislu, Galin je naš suvremenik u svakom pogledu, a teme, likovi i situacije – našoj su kazališnoj publici bliski i prepoznatljivi. Ali Galin ne gleda i ne razumijeva svijet s gorčinom i bijesom – njegovi su komadi uvijek komedije. U temeljima tih komedija je njegova plemenitost, koja u svakodnevnom i trivijalnom otkriva ljudsku suštinu svih naših nedoumica i svih naših nemoći.

Novopečena bogatašica, naizgled pobjednica tranzicijskog maratona, za svoju profesoricu engleskog, inače tipičnu žrtvu društvene tranzicije, naručuje pastuha koji za novac ’ispunjava sve seksualne fantazije’, ali u alkoholnoj izmaglici bira krivi broj i umjesto seksualnog predatora u stan im stiže – vremešni astronom, koji urušavanje idealistički ustrojenog svijeta preživljava radeći po kućama kao stilist-kinolog… Niz komičnih nesporazuma odigrava se između troje junaka Galinove komedije, koja nas, smijehom razoružane, suočava s vjerojatno najvažnijim htijenjem ljudske vrste: voljeti i biti voljen.

Sve suptilne nijanse likova Sirene i Viktorije majstorski su utjelovile dvije sjajne glumice Gordana Gadžić i Dubravka Ostojić, a zašto je izbor, također sjajnog glumca, Mladena Vasaryja za ulogu Konstantina dobitna glumačka kombinacija, publika će morati vidjeti na sceni. Režiju potpisuje beogradski redatelj Filip Grinvald kojem je ovo prva režija u Hrvatskoj i koji je po uvjerenju tima “Sirene i Viktorije” – odlično odradio svoj posao.

Svečana premijera “Sirene i Viktorije”, predviđena je za 20. siječnja u Maloj dvorani KD Lisinski. U siječnju će se predstava još moći pogledati 24. i 31., a izvedbe u veljači su 10., 16. i 28.

www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/gordana-gadzic-o-novoj-predstavi-u-kojoj-i-glumi-posebno-mi-je-drago-sto-sam-u-sireni-i-viktoriji-prvi-put-suradivala-s-kceri/8284583/

https://www.vecernji.hr/kultura/sto-kada-stvari-izmaknu-kontroli-dok-narucujete-pastuha-za-jednu-noc-1295586

31.12.2018.

Nova predstava “Sirena i Viktorija”

Od početka listopada, tiho i samozatajno, priprema se u Rugantinu nova predstava, djelo Rusa Aleksandra Galina “Sirena i Viktorija“. Za sada ćemo samo otkriti da se radi o raskošnoj komediji zabune koja se poigrava erotskim fantazijama dviju glavnih junakinja. Sasvim u Rugantinovom stilu – puno smijeha uz snažnu pozadinsku poruku o moralnom slomu u vremenu tranzicije koja nikako da prođe – publici se priprema poseban kazališni užitak. Svečana premijera predviđena je za 20. siječnja, a prva sljedeća izvedba 24. siječnja u Maloj dvorani KD Lisinski.

U “Sireni i Viktoriji” glume dobitnica Zlatne arene u Puli 1986. Gordana Gadžić, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta 1994. Dubravka Ostojić (megapopularna ’Grospićka’ iz jednako tako popularne TV serije “Naša mala klinika”) te dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za 2016. – Mladen Vasary. Redateljska palica u rukama je beogradskog kazališnog redatelja Filipa Grinvalda, kojem je ovo prva režija u Hrvatskoj.

27.12.2018.

20 godina Teatra Rugantino

20 godina uspješnog i kontinuiranog rada činjenica je kojom se može pohvaliti malo neovisnih teatara u Hrvatskoj, a upravo svoja dva kazališna desetljeća proslavio je Teatar Rugantino ove, 2018. godine.

Dramski pisac Davor Špišić potpisuje u monografiji “Hod po rubu, s Ivicom” gotovo kompletan tekst o Teatru Rugantino na pedesetak stranica, pa i ovdje kratku priču o 20 godina Rugantina započinjemo njegovim riječima iz monografije: – Hrvatskom praizvedbom drame “Ay, Carmela” (nakon nultog projekta u jesen ’96., izvedbom Gavranove monodrame “Bit će sve u redu” u koprodukciji s Kerempuhom) 14. siječnja 1998. u Zagrebu je službeno pokrenut Teatar Rugantino. Osnovana je gerilska baza iz koje su se Gadžićeva i Vidović otisnuli na pučinu (nemajući vlastite scene lutalaštvo im je već i logistikom bilo upisano) beskompromisnog stava o tvrdom štavljenju morala i ljudskosti.

Špišić emotivno i nadahnuto opisuje i kako je izvedba “Ay, Carmele” izgledala iz publike: – Sjećam se kako je predivno bilo sjediti u toploj kazališnoj tmini, zaštićen i slobodan, dok Ivica i Gordana mahnitim glumačkim i ljudskim htijenjem otkupljuju duše svih nas. Dok smo ih gledali širom razrogačenih očiju, strepeći nad njihovim ogoljelim nebranjenim bićima, srca su nam bila puna kao katedrale. Jedva smo čekali da oni tamo gore na sceni odžive posljednji elegični takt “Ay, Carmele” pa da skočimo na noge, da se mi njima naklonimo i plješćemo im dugo, dugo u noć… ako treba i do sudnjeg dana.
Pljeskalo se Rugantinovim predstavama neprestano u ovih 20 godina. Kako uopće svesti dvadesetogodišnji uspjeh jednog malog, neovisnog, ali hrabrog i ustrajnog teatra, u nekoliko rečenica ili odlomaka? Počevši s time da je Teatar Rugantino relativno malo bio prisutan u Zagrebu, zbog nepostojanja vlastitog scenskog prostora, no zato su ga obilježila gostovanja u Hrvatskoj i regiji (ali i u SAD-u i Kanadi). Rugantinove predstave izvođene su u svim kazališnim centrima u Hrvatskoj, ali isto tako i u najmanjim mjestima gdje kazalište rijetko ili nikad ne dolazi. Bio je prvi hrvatski teatar koji je poslije rata (2000. godine) odigrao predstavu u Beogradu (“Ay, Carmela” u Ateljeu 212), a zatim i u najvažnijim kazalištima Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i Crne Gore.
Teatar Rugantino sudjelovao je na svim značajnim festivalima u Hrvatskoj – Marulovim danima u Splitu, Festivalu glumca u Vinkovcima, Danima satire, Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu, ali i na festivalima u inozemstvu, posebno u zemljama iz okruženja (Joakim Interfest, Bihaćko ljeto, Zeničko proljeće, TKT Fest u Tuzli, Pozorišni maraton u Somboru, HAPS u Herceg Novom, Tivtu, Podgorici…). Odigrano je više od 1700 izvedbi. Glumci, pisci i sam Teatar dobitnici su nekoliko nagrada u Hrvatskoj (Dani satire, Hrvatskog glumišta, Bobijevi dani) i inozemstvu (Nikšić, Banja Luka, Mostar, Doboj).

Predstave Teatra Rugantino koje treba izdvojiti (krenemo li unatrag od najnovije): “Za umrijet od smijeha” Christophera Duranga, “Život je čudo” Ivice Ivaniševića, “ThisCasting” Mirana Kurspahića, “Terapija” Jordana Cvetanovića, “Bog masakra” Yasmine Reze, “Sa’će Božo, svaki čas” Ivice Ivaniševića, “Antigona u New Yorku” Janusza Glowackog, “Uho, grlo, nož” Vedrane Rudan, “U sjeni Green Hilla” Joška Božanića, “Ay, Carmela” J. S. Sinisterre.
Ovi odlomci pripadaju službenom životopisu Teatra Rugantino. No, ono što je najvažnije od svega je ono što je publika ponijela kao sjećanje s naših predstava… Je li to glumačka nadahnutost i bravuroznost Ivice Vidovića i Gordane Gadžić iz “Ay, Carmele” koje spominje Špišić u svom tekstu, ili je to prepoznavanje nostalgije i frenetičan pljesak publike s one strane oceana nakon nezaboravnih izvedbi Ivice Vidovića i Ljubomira Kapora u također nezaboravnoj predstavi “U sjeni Green Hilla”? Prva glavna uloga Filipa Vidovića, nasljednika Ivice Vidovića i Gordane Gadžić, koji je već krenuo zvjezdanim glumačkim stazama, u Rugantinovoj “Mojoj nuklearnoj ljubavi”… Neka druga scena ili pitanje koje smo postavili s dasaka koje život znače, a ostalo je u vama?

I za kraj, još bismo željeli dodati – veliko hvala i duboki naklon svim divnim ljudima koji su na neki način u ova dva desetljeća sudjelovali u Teatru Rugantino – glumcima, redateljima, piscima, skladateljima, scenografima, kostimografima, koreografima, majstorima svjetla, toncima… baš svima koji su bili ili jesu dio Rugantina na neki način!
Hvala i svim medijima na tome što nas prate i podržavaju.
Ogromno hvala publici koja puni naše predstave i u Zagrebu i na svim gostovanjima. Zbog vas postojimo!A najveće hvala ide našem osnivaču Ivici Vidoviću, na vječnoj inspiraciji i tome što iako već sedam godina nije s nama, i dalje – čuva svoj Teatar Rugantino.

31.10.2018.

’Za umrijet od smijeha’ u listopadu premašila brojku od 60 izvedbi!

Nakon odlične i prigodno proslavljene svečane 50. izvedbe ’Za umrijet od smijeha’ u listopadu, predstava je u istom mjesecu premašila i brojku od 60 izvedbi!

U studenome ’Za umrijet od smijeha’ čekaju tri gostovanja u Istri – 6. 11. na rasporedu je izvedba u Rovinju, 7. u Labinu, a 17. u Umagu. 20. 11. ekipa predstave će do Slavonije, a priliku za umiranje od smijeha imat će – Đakovčani. Zagrepčani koji još nisu pogledali ovu hit predstavu imaju u studenome dvije prigode za to, u Maloj dvorani Lisinski – 8. i 29. 11. Ne čekajte predugo s rezervacijama…

’Život je čudo’ i ’Moja nuklearna ljubav’ u studenome ponovno u Zagrebu!
Po prvi put ove jeseni, ponovno u Zagrebu, i druge dvije Rugantinove predstave. ’Život je čudo’ u nezaboravnoj izvedbi Siniše Popovića može se pogledati u Kulturnom centru Dubrava 14. studenoga. ’Moja nuklearna ljubav’, u kojoj je karijeru započeo Filip Vidović, zvijezda ’Ciganina, ali najljepšeg’ zagrebačkog HNK, u Maloj je dvorani Lisinski 15. studenoga. Uz Filipa, u ’Nuklearki’ glume i Sanja Milardović, Lada Bonacci i Goran Guksić. 

 

15.10.2018.

50. IZVEDBA ‘ZA UMRIJET OD SMIJEHA’ – SLAVILO SE 12. LISTOPADA U LISINSKOM!

Svečana 50. izvedba ’Za umrijet od smijeha’ 12. listopada u Maloj dvorani Lisinski, prošla je kako i priliči slavljeničkom tonu. Lijepa večer u kojoj je sve bilo na strani ekipe predstave. Zahtjevna, odlična publika poticala je svojim reakcijama glumce Gordanu Gadžić i Marka Torjanca na posebno nadahnute izvedbe koje su i nagrađene jednim od onih aplauza za pamćenje. 

Bliskost s publikom nastavljena je i nakon predstave jer je kompletna publika pozvana da se pridruži ekipi u slavlju te lijepe, okrugle brojke izvedbi. Slavilo se uz tortu i šampanjac, a 50. izvedbu su gledali i Marija Sekelez, Mile Rupčić, Kemal Mujičić, Vesna Nađ, Mirela Mikić Muha, Jadranka Lajtman, Lina Kežić…  

Sljedeća zagrebačka izvedba ’Za umrijet od smijeha’ 21. je listopada na ’Bobijevim danima smijeha’ u Histrionskom domu, a u studenom su predstave u Maloj dvorani Lisinski 8. i 29. No, predstava u međuvremenu putuje, te je do kraja listopada na rasporedu i nekoliko gostovanja – 16. listopada u Crikvenici, 18. u Delnicama, 19. listopadskog dana u Sesvetama, 20. u Dugom Selu te u Ivanić-Gradu 24. 10.

Pogledajte foto galeriju kako je bilo na svečanoj 50. izvedbi, a za fotografije je zaslužan Niko Goga.

09.10.2018.

Svečana 50. izvedba hit predstave ’Za umrijet od smijeha’

U Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, 12. listopada u 20 sati, održat će se svečana 50. izvedba predstave ’Za umrijet od smijeha’, predstave o kojoj se puno pričalo i priča, a još više šapuće.

Prije svog prvog rođendana na hrvatskoj kazališnoj sceni, provokativna predstava s neumoljivom oštricom satire ’Za umrijet od smijeha’, proslavit će 50. izvedbu u Zagrebu, na pozornici na kojoj je održana i premijera. Proslavi se osobito veseli ekipa predstave predvođena glumcima Gordanom Gadžić i Markom Torjancem koji potpisuje i odličnu adaptaciju originala američkog dramatičara Christophera Duranga. Redatelj predstave je Mario Kovač, a koproducenti Teatar Rugantino i Kazalište Planet Art.

Za ’Za umrijet od smijeha’ ovo je bilo i više nego ispunjenih nešto više od 10 mjeseci. Predstava je odlično prihvaćena od publike i kritike, a pamti se mnogo sjajnih sinergija s publikom koja je lijepo prihvatila i prigrlila dvoje neshvaćenih i neprilagođenih sugrađana u maestralnim izvedbama Gordane Gadžić i Marka Torjanca te ih često ispraćala sa scene višeminutnim aplauzima.

Predstava ’Za umrijet od smijeha’ tijekom cijele kazališne sezone igrala je u Zagrebu te gostovala, osim u mnogobrojnim mjestima diljem Hrvatske (samo tijekom ljetne turneje njih 19), u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori te Srbiji. Gostovala je i na više festivala od kojih posebno treba istaknuti Osječko ljeto kulture, Splitsko ljeto i Ljetne priredbe Krk. Nakon već spomenute, svečane 50. izvedbe u Zagrebu 12. listopada, ’Za umrijet od smijeha’ gostuje u Crikvenici 16. 10. te Delnicama 18. Dan kasnije na redu su Sesvete, 20. listopada Dugo Selo, 21. ponovno Zagreb, Histrionski dom i ’Bobijevi dani smijeha’, a posljednja listopadska izvedba je u Ivanić-Gradu 24. listopada.

24.04.2018.

Održana promocija monografije “Hod po rubu, s Ivicom” Gordane Gadžić

Zagreb, 21. travnja 2018. – Dupkom ispunjena današnja promocija monografije “Hod po rubu, s Ivicom” bila je autorici i urednici monografije Gordani Gadžić najveća nagrada za sedmogodišnji trud i rad na monografiji. Kako su danas istakli neki od govornika – za takav poduhvat potrebna je zaista velika ljubav, a svoju ljubav prema Ivici pokazali su i mnogobrojni poštovatelji te kolege koji su danas stigli na promociju.

Dramaturg i kazališni kritičar Hrvoje Ivanković započeo je promociju kako je sam istaknuo – posvećenu Ivici Vidoviću, jednom od naših najvećih i sasvim sigurno najosobenijih  i najposebnijih dramskih umjetnika. Ivanković je izjavio o monografiji: Moram istaknuti da je Gordana bila dovoljno talentirana, koncentrirana i fokusirana kao urednica, priređivačica, ali kao i autorica velikog dijela tekstova u ovoj knjizi. Bila je dovoljno tvrdoglava, uporna, dovoljno ponesena i zaljubljena da uspije napraviti jednu knjigu koja, po mojem mišljenju, spada u jednu od najboljih monografija koje su ikada posvećene nekom od naših dramskih umjetnika.

Dr. sc. Ante Žužul, predsjednik Nadzornog odbora Školske knjige, suizdavača monografije  “Hod po rubu, s Ivicom” uz Teatar Rugantino, nije skrivao svoje zadovoljstvo objavljenom monografijom, a svoje obraćanje prisutnima započeo je s – ljubavi, kako onoj prema knjizi, tako i onoj zbog koje je ova knjiga nastala: Nikad nisam promovirao knjigu, a da je nisam zagrlio. Jer knjiga je draga i ništa draže ne može biti nego knjiga. Zamislite koliko dragosti krije ova knjiga, koliko nekih dragih sadržaja i uspomena sadrži, a ne bi nastala da nije bilo jedne velike ljubavi.

O svom sedmogodišnjem radu na knjizi, između ostalog, Gordana Gadžić je istaknula: Osjećala sam da je Ivičina ostavština važna i da ju treba sačuvati od propadanja te da je to prije svega važno za našu obitelj, a onda (možda) i za društvo i kulturnu scenu u Hrvatskoj. Jako sam brzo shvatila da za Ivicu ne želim klasičnu monografiju – posebnost Ivičinog umjetničkog puta, vodila je ka drugačijoj monografiji, ali ja nisam znala kakva točno ona treba biti – prepustila sam se da me vodi njegova priča, ne znajući gdje će me dovesti.  

Raskošnu monografiju “Hod po rubu, s Ivicom” komentirali su, kao i umjetnički put Ivice Vidovića, i akademik Boris Senker, filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec te dramski pisac Davor Špišić. Književnik Miljenko Jergović, autor sjajnog predgovora monografije, na promociji je bio veliko finale izlaganja: Ovo je vrlo rječit, kriptičan i zanimljiv naslov monografije kojim je zapravo izrečeno mnogo toga što je u knjizi važno – “Hod po rubu, s Ivicom”. Riječ rub i riječ ivica ako se piše malim slovom su u našem hrvatskom jeziku sinonimi s tim da je riječ ivica ona zabranjena riječ koja se od određenog trenutka naše povijesti nije smjela koristiti, koja je naprosto postala nepristojna i s kojom se jezik sveo na samo jednu poželjnu riječ – rub. Međutim, u naslovu se nalaze obje riječi. Rub je postao Ivica i na kraju krajeva zbog toga što on svoju životnu ljubav i svoju životnu misiju nije konkretizirao na politički korektan način. I kada danas izgovaramo kako je Ivica Vidović bio veliki hrvatski glumac, mi zapravo govorimo nešto što se sukobljava s onim što leži na našoj savjesti , jer kako je Ivica Vidović danas veliki hrvatski glumac, ukoliko on veliki hrvatski glumac nije bio i ’91., ’92., ’93… i svih narednih godina. Uostalom, u odnosu na to vrijeme kada je Ivica Vidović prestao biti veliki hrvatski glumac, danas se nije promijenilo ništa. Živimo u osnovi u vremenu u kojem su istine iz tog vremena petrificirane i zadane kao vječne istine protiv kojih se ne smije izreći niti jedna jedina glasnija riječ. Ja ovo naglašavam, iz gole istine da Ivicu Vidovića života nije koštala velika politika, nego su njega života koštale odluke nekih malih ljudi, nekih ljudi koji su možda bili njegovi kolege, nekih ljudi koji su bili i njegova publika, nekih ljudi koji su činili i čine naš svijet. Mi ne nosimo njegovu veličinu, mi nosimo odgovornost za njegovo stradanje.

Ulomke iz monografije pročitali su Franjo Kuhar i Dubravka Miletić te na samom kraju – Filip Vidović, sin Ivice Vidovića i Gordane Gadžić, čiji je streloviti glumački uspon već započeo. Posjetitelji su s velikim interesom razgledali i izložbu s četrdesetak kazališnih fotografija s Ivicom Vidovićem.

Na promociji je bilo mnoštvo poštovatelja Ivice Vidovića, ljudi vezanih uz scenu, teatrologa, kritičara, spisatelja, novinara, glumaca, redatelja – Bogdan Žižić, Petar Krelja, Ivica Boban, Silvija Luks, Željka Turčinović, Jagoda Buić, Dubravko Jelačić Bužimski, Tonko Maroević, Igor Prižmić, Marko Torjanac, Goran Grgić, Ljubo Jelčić, Asja Jovanović, Anja Šovagović – Despot, Helena Buljan, Vesna Tominac – Matačić, Dubravka Ostojić, Slavko Juraga, Lana Barić, Siniša Ružić, Nenad Cvetko, Jasna Bilušić, Nikša Kušelj, Vedran Mlikota, Damir Markovina, Natalija Đorđević, Petar Cvirn, Sanja Milardović, Barbara i Lukas Nola i mnogi drugi.

U retrospektivi filmova “Nezaboravne uloge Ivice Vidovića” koja traje u kinu Tuškanac sutra se još može pogledati u 19 sati “Kužiš stari moj” Vanče Kljakovića te u 21 sat “Čovjek koji je volio sprovode” Zorana Tadića – film tijekom čijeg snimanja se rodila ljubav između glavnih protagonista Ivice Vidovića i Gordane Gadžić.

10.04.2018.

Promocija monografije “Hod po rubu, s Ivicom”

U popratnom programu:

Retrospektiva filmova “Nezaboravne uloge Ivice Vidovića”
Izložba kazališnih, filmskih i televizijskih fotografija i plakata

Zagreb, 10. travnja 2018. – Između sedme godišnjice smrti i 79. rođendana velikana hrvatskog glumišta Ivice Vidovića, najavljujemo izlazak monografije “Hod po rubu, s Ivicom” Gordane Gadžić čiji su nakladnici Teatar Rugantino i Školska knjiga d.d.
Velika promocija monografije održat će se u Gliptoteci HAZU 21. travnja u 12 sati, gdje će se moći pogledati i izložba fotografija i plakata iz Vidovićeve kazališne karijere.
Retrospektiva filmova “Nezaboravne uloge Ivice Vidovića” održat će se u kinu Tuškanac od 19. do 22. travnja, a tom prigodom može se pogledati i izložba filmskih i televizijskih plakata i fotografija.  

O monografiji
“Hod po rubu, s Ivicom” sadržajno je bogata i opsežna monografija na 504 stranice s impresivnom arhivskom građom, više od 800 vizuala – fotografija, dokumenata, programskih knjižica, plakata, memorabilija… Jednaka pozornost posvećena je kazalištu, filmu i televiziji i to ne samo na hrvatskom već na cjelokupnom kulturnom prostoru bivše Jugoslavije na kojem je Ivica Vidović ostvario neizbrisiv trag. Vidovićeve ključne uloge predstavljene su raskošno, tekstualno i fotografski, kroz eseje, kritike, komentare publike, intervjue, memorabilije, a minuciozno i predano je prikupljena i zabilježena ukupno 221 uloga tog velikana hrvatskog glumišta.
U autorskom i uredničkom smislu monografija je djelo Gordane Gadžić koja je nastojala stvoriti živ i dinamičan skup glasova jer je u monografiju uključen veliki broj autorskih priloga, kritičkih osvrta, teatroloških i filmskih studija, velikih ili manjih intervjua, izjava, zapisa, sjećanja… Između ostalih svoj tekstualni prilog monografiji dali su i: Miljenko Jergović, Boris Senker, Hrvoje Ivanković, Tonko Maroević, Vjeran Zuppa, Lada Martinac Kralj, Davor Špišić, Nataša Govedić, Tomislav Kurelec, Vladimir Gerić, Božidar Violić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Miroslav Međimorec, Jurica Pavičić, Damir Radić, Dražen Ilinčić, Branko Ivanda, Bogdan Žižić, Rade Šerbedžija, Ivica Ivanišević, Ahmed Burić, Branko Baletić, Dubravko Mihanović, Milena Dravić, Milan Kundera, Veselko Tenžera, Želimir Falout i mnogi drugi. Nakladnici monografije “Hod po rubu, s Ivicom” su Teatar Rugantino i Školska knjiga d.d., a za vrhunski tisak je zaslužan Grafički zavod Hrvatske d.o.o.
 
O promociji monografije
Promocija monografije “Hod po rubu, s Ivicom” održat će se u subotu, 21. travnja, u 12 sati u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Medvedgradskoj ulici 2 u Zagrebu.
Na promociji će o Ivici Vidoviću govoriti dramaturg i kazališni kritičar Hrvoje Ivanković, urednica i autorica monografije Gordana Gadžić, književnik Miljenko Jergović, akademik Boris Senker, dramski pisac i novinar Davor Špišić, te redatelji, spisatelji, teatrolozi, glumci, a razgovori će biti popraćeni posebno za tu prigodu pripremljenim video materijalima te ulomcima iz monografije.

Očekuje se dolazak na promociju velikog broja poznatih i respektabilnih imena s područja kulture: glumaca, redatelja, dramaturga, producenata, kazališnih i filmskih kritičara različitih generacija koji su cijenili Ivicu Vidovića i njegov umjetnički doprinos hrvatskoj i zagrebačkoj kulturi.
Posjetitelji će u Gliptoteci HAZU moći pogledati i izložbu kazališnih fotografija s Ivicom Vidovićem, prigodno postavljenu za promociju monografije.

O retrospektivi filmova “Nezaboravne uloge Ivice Vidovića”
Povodom izlaska monografije o Ivici Vidoviću, osobita povlastica i poslastica za filmofile kao i sve obožavatelje Ivice Vidovića retrospektiva je “Nezaboravne uloge Ivice Vidovića” u kinu Tuškanac od 19. do 22. travnja, uz veliku potporu Hrvatskog filmskog saveza i simboličnu cijenu ulaznica. Prije početka prve projekcije 19. travnja uvod u retrospektivu će napraviti filmolog Nikica Gilić.

U kinu Tuškanac u ta će se četiri dana moći pogledati:
19. 4. – “Kad čuješ zvona” Antuna Vrdoljaka u 19 sati i
               “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića u 21 sat;
20. 4. – “Ritam zločina” Zorana Tadića u 19 sati i
“W. R.: Misterije organizma” Dušana Makavejeva u 21 sat;
21. 4. – “Idu dani” Fadila Hadžića u 19 sati i
“Zaseda” Živojina Pavlovića u 21 sat;
22. 4. – “Kužiš stari moj” Vanče Kljakovića u 19 sati i
               “Čovjek koji je volio sprovode” Zorana Tadića u 21 sat.Osim u odličnim filmovima i odličnim Vidovićevim ulogama, u kinu Tuškanac moći će se uživati i u izložbi filmskih i televizijskih fotografija i plakata iz karijere Ivice Vidovića.

10.03.2018.

[KAZALIŠNI HIT ’ZA UMRIJET OD SMIJEHA’ OSVOJIO NAGRADU ’ZLATNI ZUB’U POREČU!]
… A ’Zlatni zub’ je jedna od onih THE nagrada jer je dodjeljuje publika 🙂 Slavodobitnici su u porečkome kazalištu briljirali, a publika umirala od smijeha, jer su joj glavni junaci, u interpretaciji Gordane Gadžić i Marka Torjanca, bili bliski, puni mana, zahtjevni i teški. Pravi antijunaci našega doba.

Hvala baš svima koji su dali doprinos stvaranju naše predstave. Hvala Pučkom otvorenom učilištu u Poreču, odlična su ekipa. 
I hvala iznad svega – publici. Jer ona je ta koja nas je nagradila.

http://totalinfo.hr/foto-najbolji-gadzic-i-torjanac-osvoji…/

10.01.2018.

https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwjsoNiynM3YAhWE-aQKHQK2DvMQFgglMAA&url=https%3A%2F%2Fwww.portalnovosti.com%2Fgordana-gadzic-u-ratu-smo-ivica-i-ja-preko-noci-postali-nepozeljni&usg=AOvVaw1OspAkBlhhxs-aYJU7jMXZ
Gordana Gadžić: U ratu smo Ivica i ja preko noći postali nepoželjni
To kako je Ivica Vidović bio ponižen 1990-ih, od vlastitog kazališta pa nadalje, zaista je nevjerojatna sramota. Jako ga je pogađalo kada su se neki vrlo bliski prijatelji i kolege udaljili od njega, a da nikada nije dobio objašnjenje zašto su mu okrenuli leđa. Borio se na svoj tihi i nespretni način

S glumicom Gordanom Gadžić razgovaramo o uspjehu njezine nove predstave ‘Za umrijet od smijeha’ u kojoj je ostvarila značajnu ulogu, o kazalištu Rugantino koje vodi već 20 godina, o njezinim blistavim glumačkim počecima u rodnom Beogradu, o pokojnom suprugu, glumcu Ivici Vidoviću, o životu u Hrvatskoj 1990-ih i kasnije…
Nakon Dubrovnika vratili smo se u Zagreb, gdje nas je dočekao apsolutni muk iz kojeg se mogla iščitati bogata paleta značenja. Tu je počeo pravi košmar. Našli smo se u egzistencijalnom vakuumu, bez ičije podrške, izolirani i obilježeni…
Jeste li očekivali da će vaša nova, politički vrlo provokativna predstava ‘Za umrijet od smijeha’ doživjeti takav publicitet?
Čovjek, naravno, nikada ne može biti siguran, ali kada smo je počeli raditi, znali smo da ima značajan potencijal i njezin uspjeh za nas nije bio neočekivan. Ono oko čega sam imala najviše dvojbi jest kako dramaturški i žanrovski uklopiti parodijski dio vezan uz današnju Hrvatsku s autentičnim i donekle prilagođenim tekstom. Zahvalna sam cijeloj autorskoj ekipi, no prije svega mom glumačkom partneru Marku Torjancu, ujedno autoru adaptacije, i Mariju Kovaču, našem strpljivom i samozatajnom redatelju. Naša predstava je izrazito politična, ali nije dnevno-pamfletska: ona je pokušaj da pokažemo koliko su ljudi danas izgubljeni i ostavljeni da se bore sami u društvu koje im je dalo malo ili ništa. Skrivena teza predstave, koja joj daje stanovitu drskost, jest da čovjek danas treba poludjeti da bi preživio.
‘Slobodarski’ Dubrovnik
Vaš Teatar Rugantino tiho i ustrajno djeluje već niz godina. Kako on živi iz dana u dan?
Evo, 2018. godine obilježit ćemo dvije decenije od naše prve predstave ‘Ay, Carmela’ i 20 godina postojanja. Kao što stoji u monografiji o Ivici Vidoviću, koju sam pripremala nekoliko godina i koja bi uskoro trebala izaći, Rugantino je dosta toga postigao, ali granica je vrlo rano postavljena i mi je objektivno nikada nismo mogli preskočiti. Nismo mogli poletjeti. Ta nas je spoznaja potiho ubijala, osjećali smo se zarobljenima u skučenom prostoru, a ograničenja su zaista bila brojna. I bolna. Najprije repertoarna: treba neprekidno pronalaziti teme koje bi u ljudskom i glumačkom smislu bile zanimljive, a da pritom budu i komercijalne. Zatim, predstave moraju biti jednostavne u organizacijskom i tehničkom smislu (tri do četiri glumca, mali dekor i oprema, jedan do dva tehničara) i dugoročno, takvo balansiranje je naprosto bilo nemoguće. To čovjeka esencijalno troši i ostavlja posljedice na zdravlje. Šest i pol godina poslije Ivičine smrti Rugantinov brod i dalje plovi tjesnacima hrvatske kulture, svake godine uglavnom napravimo po jednu predstavu, među kojima ima i vrlo vrijednih ostvarenja, ali u toj gomili nemogućnosti živimo s devet desetina nezadovoljstva i tek s jednim trunkom radosti.
Noćni klub ‘Monaco’, a zapravo klasični kupleraj, gdje je Ivica neko vrijeme imao točku s mađioničarem Krakićem, bio je poštenija varijanta od bešćutnog, krvavog bordela koji je paradirao izvan njegovih zidova.
U monografiji piše kako ste sa svojim kazalištem puno putovali, od Beča do Požarevca, od Splita preko Subotice do New Yorka i Los Angelesa, a ipak čitav odlomak o Rugantinu nosi naslov ‘Let u mjestu’. Kako to?
Odgovor je vrlo jednostavan: ni Ivica ni ja nismo politički pripadali nikada nikome, a u našim uvjetima bez takve podrške nije moguć značajniji napredak. Krila su vam u startu podrezana. Da smo pripadali nekoj utjecajnoj političkoj strukturi, vjerojatno bismo došli do dvorane za svoje predstave i do pristojnijih godišnjih dotacija, što bi nam pak omogućilo da uposlimo nekolicinu ljudi. Uglavnom, poslije naše prve premijere – ‘Ay, Carmela’ – počeli smo se baviti praktički svime: ja sam sve više preuzimala producentski dio, zbog čega sam kao glumica apstinirala u vlastitom kazalištu, a Ivica se godinama bavio čitavim spektrom neglumačkih poslova; u nekima potpuno bezuspješno, a u nekima je pokazao zavidne talente. Bio je pouzdan vozač kombija, savjestan rekviziter, pristojan šminker, uredan garderobijer, neumoran daktilograf, fascinantan arhivar, po potrebi i potkapacitirani scenski radnik, iako sam nastojala da tu vještinu što manje razvija. Možete li zamisliti jednog od najznačajnijih naših glumaca koji u dobi od tada već šezdeset godina mora raditi sve te poslove, npr. voziti polovni kombi po našim lokalnim putevima, stotinama kilometara, da bi navečer igrao predstavu?
Kada ste se s Ivicom Vidovićem upoznali krajem 1980-ih, jeste li mogli pretpostaviti da vas očekuje prilično neizvjesna budućnost?
Tada nisam ništa pretpostavljala i u tadašnjim okolnostima birala sam najmanje zlo. Čak se ni sa svojim roditeljima u Beogradu nisam oprostila na neki dramatičan i definitivan način. Zapravo, Ivica i ja u postojećem historijskom i političkom klinču nismo imali puno opcija. Ivičin dolazak u Beograd nije bio moguć zbog same prirode rata u Hrvatskoj – sjetite se iskustva Mire Furlan – i on se u Zagreb više ne bi mogao vratiti, nego bi od te izopćenosti, sigurna sam, vrlo brzo umro. Iako sam uvjerena da bi tamo naš profesionalni život bio oboma dostupan, vjerojatno i sadržajniji. Opcija odlaska u treće zemlje za nas nije bila rješenje, što zbog Ivičinih godina, što zbog nepoznavanja jezika. Beograd sam napustila u lipnju 1992., naš sin Filip bio je napunio godinu dana i bio je to posljednji trenutak da okupimo našu malu obitelj.
Vi i Ivica ste tada pokušali nešto raditi u kazalištu u Dubrovniku?
U to smo vrijeme dobili konkretnu ponudu od Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, do u tančine razrađenu, s ambicioznim repertoarnim planom, precizno navedenim naslovima, režiserima, rokovima i nositeljima glavnih uloga. ‘Vas dvoje ste nam kao glumci izuzetno potrebni. Posebno nam je stalo do Gordane, budući je glumicu njenog profila teško, gotovo nemoguće dobiti’, pisalo je u njihovom pozivnom pismu. Počeli smo s predstavom ‘Kaktusov cvijet’ prema komadu Pierrea Barilleta. Dva tjedna pred premijeru glumica istog kazališta pokrenula je harangu protiv Ivice i mene serijom tekstova u dubrovačkim novinama, u sprezi s dijelom tadašnjih utjecajnih krugova u Dubrovniku. Kolege iz kazališta odbili su javno stati iza nas, njihova šutnja, kao i šutnja svekolike dubrovačke javnosti, koja nije izrodila niti jednu riječ javne podrške, bila je ustvari i glasna i jasna. Budući da smo tako preko noći stekli status persone non grata, desetak dana prije premijere odlučili smo napustili Dubrovnik. Za dva dana je napravljena prepodjela, kolege koji su preuzeli naše uloge zamolili su nas da imamo razumijevanja: rat je, a djecu treba hraniti. Nekoliko godina kasnije glumac istog kazališta, Izet Hajdarhodžić, to piše u Ivičinoj monografiji, izjavio je sljedeće: ‘Nestalo je slobodarskog Dubrovnika. Danas je to provincijalna močvara u kojoj se može dogoditi da glumac poput Ivice Vidovića bude protjeran samo zato jer je oženio Srpkinju.’
Onda ste se s Ivicom vratili u Zagreb…
Nakon Dubrovnika vratili smo se u Zagreb, gdje nas je tek dočekao apsolutni muk iz kojeg se mogla iščitati bogata paleta značenja. Tu je počeo pravi košmar. Našli smo se u egzistencijalnom vakuumu, bez ičije podrške, izolirani i obilježeni i ja sam nekoliko mjeseci morala biti na lijekovima. Uslijedile su godine teške besparice i sve tamo negdje do 1996. naš primarni životni zadatak bio je kako preživjeti. Ne znam jesmo li mogli biti mudriji, ali svojim pristankom da tako nezaštićeni ostanemo ovdje, svojim u suštini defanzivnim životnim odabirom, mi smo prihvatili krivnju i križ trajne marginalizacije. Naprosto, u tako kontaminiranom prostoru naša ‘mješovita priča’ nije pronalazila svoje mjesto pod suncem. A za mene je to značilo pristajanje da u profesionalnom smislu postanem invalid.
Vaš glumački početak bio je obećavajući: dobili ste nagradu beogradske Kazališne akademije za samostalni diplomski rad, a bilježite uspjeh i u prvih deset godina vaše karijere. U devedesetima, kako ste rekli, grčevito ste se posvetili tome da održite porodicu na okupu. Kako ste se nosili s tolikim teretom?
Da, u tih prvih deset godina bilo je lijepih uloga, oko tridesetak u raznim beogradskim kazalištima (nagrade ‘Strahinja Petrović’, ‘Joakim Vujić’, ‘Gita Predić Nušić’), na televiziji i posebno na filmu, radila sam zaista s dobrim redateljima kao što su bili Miša Radivojević, Goran Marković (Zlatna arena i Povelja u Nišu za ulogu u filmu ‘Tajvanska kanasta’), Branko Baletić, Krešo Golik, Zoran Tadić i drugi. U devedesetima i u proteklih 20 godina ono što sam glumila u kazalištu bio je, uz nekoliko iznimaka, naš Rugantino. Ta situacija je s vremenom mijenjala svoje oblike, ali se do danas nije bitno promijenila. U ratno vrijeme, uz toliko patnje i smrti oko nas, svakako nije bilo najvažnije hoću li ja igrati ili ne, i zaista smo Ivica i ja, usprkos svemu, imali strpljenja i nadu da će najgore proći i da ćemo kao glumci normalnije živjeti. Onda je rat završio i opet se ništa bitno nije dogodilo. Nešto sam radila na filmu, nešto malo u kazalištu (‘Ono što nitko drugi nije htio igrati’, kako je rekao Božidar Violić povodom mog nastupa u njegovoj predstavi u Gavelli), ali tih nekoliko kamenčića nije bio glumački put i od toga se nije mogla prehranjivati obitelj. Zapravo, preživjeli smo zahvaljujući činjenici nekadašnje Ivičine popularnosti, naročito kada je 1998. osnovan Rugantino. Ta mala kazališna platforma, s velikim ambicijama i ograničenim dosezima, odigrala je ogromnu ulogu ne samo u našem preživljavanju, već i u održanju našeg umjetničkog dostojanstva.
Nemir i nedorečenost
Kako se u svemu tome snalazio vaš suprug Ivica Vidović?
Ivica je i dalje bio član Dramskog kazališta Gavella, angažman u splitskom HNK-u prestao je s odlaskom starog intendanta Ivice Restovića, a Teatru &TD, u kojem je odigrao neke od svojih najboljih uloga, u devedesetima više nije bio zanimljiv. Prvi film snimio je poslije šest godina, a na HTV-u poslije osam. Njegova plaća u Gavelli nije bila dovoljna ni za pokriti kredit koji smo uzeli kako bismo stan opremili najelementarnijim stvarima. Ponekad je znalo biti tako dramatično da se ni za kruh nije imalo. Tada bi Ivica, kako sam napisala u knjizi, obilazio opskurne lokalne kafiće navlačeći već neku od svojih maski i pokušavajući sakriti mučninu prosjačenja. I ljudi su mu pomagali, znani, neznani, nekada manje, nekada više, nekada na kraći rok, nekada na duži, s povjerenjem.
U monografiji spominjete i njegovu epizodu s noćnim klubom ‘Monaco’…
Mađioničar Ivica Krakić u to je vrijeme ponudio Ivici da naprave zajedničku točku, šaljivu kombinaciju mađioničarskih trikova i klaunerije, što je trebao biti Ivičin zadatak, koju bi izvodili u tom noćnom klubu ‘Monaco’, što je bilo drugo ime za klasični kupleraj. Plaćeni su bili na ruke iste večeri, recimo u rangu polovice Ivičine plaće i bio je to pristojan polusatni program, mogao se izvoditi na bilo kojoj kabaretskoj sceni i nije imao nikakvih erotskih naznaka, što mu je vjerojatno bila mana s obzirom na svrhu i mjesto odigravanja. Prostor je bio mali, mračan, parovi su sjedili za stolovima, a onda bi, kako se to već zbiva u javnim kućama, diskretno nestajali iza skrovitih vrata. Bila sam tamo jednom s Ivicom i bilo je mučno, da. Ljudi su Ivicu prepoznavali i trebalo se nositi s poniženjem. Ali ni tada, a ni danas ne dvojim: ‘Monaco’ je bio poštenija varijanta od bešćutnog, krvavog bordela koji je paradirao izvan zidova tog malog noćnog kluba. Ne znam koliko je sve to trajalo, možda pola godine. A onda se u klubu dogodilo ubojstvo, vlasnik je završio u zatvoru i klub je zatvoren.
Kako je Ivica Vidović, kao jedan od najboljih jugoslavenskih i hrvatskih glumaca, sve to intimno proživljavao?
To kako je Ivica bio ponižen u to vrijeme, od vlastitog kazališta pa nadalje, zaista je nevjerojatna sramota. Jako ga je pogađalo kada su se neki vrlo bliski prijatelji i kolege udaljili od njega, a da nikada nije dobio objašnjenje zašto su mu okrenuli leđa. Borio se na svoj tihi i nespretni način. Posjedovao je neku vrstu čudne poniznosti i skromnosti. Koliko god da je napravio genijalnih uloga, on je intimno stalno imao neku vrstu propitivanja i nesigurnosti i cijelog života se čudio tako čestoj glumačkoj samouvjerenosti i bahatosti. U razdoblju kada smo jako malo radili znao bi reći: ‘Možda mi je zaista ponestalo glumačkog talenta?’
Kada danas pogledate čitav taj traumatični luk vašega života i karijere, je li on rezultirao bilo čime dobrim?
Jedan od mojih temeljnih identiteta je da budem i da jesam glumica. Napad na taj identitet koji se dogodio i gubitak tog identiteta smatram ozbiljnim životnim gubitkom. Ivica i ja jesmo sačuvali našu ljubav, rodila sam dvoje djece i održali smo našu obitelj, ali zbog ovog glumačkog deficita koji sam proživjela ni danas se ne budim mirna. Drago mi je da sam sve ove godine pokazala određenu samilost prema samoj sebi, strpljivost i snagu, ali ne mogu reći da sam taj nemir, tu nedorečenost i tu neostvarenost time umirila. Oni i dalje, nažalost, prebivaju duboko u meni.

10.01.2018.

https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwic0abVpM3YAhWH5aQKHd95B0EQFggnMAA&url=https%3A%2F%2Fwww.tportal.hr%2Fkultura%2Fclanak%2Fkriticarka-tportala-ocijenila-je-po-mnogima-najbolju-kazalisnu-godinu-od-beznada-do-hit-predstava-foto-20180104&usg=AOvVaw22kxDitBdP4dBDrdvAbgFh
POGLED UNATRAG
Kritičarka tportala ocijenila je po mnogima najbolju kazališnu godinu: Od beznađa do hit predstava

• Autor: Nina Ožegović, 04.01.2018 11:50

Kazališnu scenu u 2017. godini obilježile su predstave koje s jedne strane opisuju kolektivno beznađe i osjećaj besperspektivnosti, odnosno traume izazvane političkom i gospodarskom situacijom u Hrvatskoj, a s druge strane istaknuli su se intimistički naslovi u kojima se progovara o obitelji, braku ili problemima lokalnih zajednica. Na repertoarima hrvatskih kazališta se našlo i nekoliko značajnih naslova koji problematiziraju položaj žena u društvu. Kazališna kritičarka tportala osvrnula se na prošlu godinu u zagrebačkim kazalištima
U isto vrijeme 2017. bila je u znaku praizvedbi domaćih autora, romana i dramskih djela, odnosno autorskih projekata. Na scenu su postavljena čak dva hit romana Kristiana Novaka, a praizvedeni su i tekstovi Tomislava Zajeca, Vedrane Klepice i mlade Marine Pejnović. Posebno je pohvalno to što su kazališta promovirala i nove mlade glumce, poput Adriana Pezdirca, Dade Ćosića i Filipa Vidovića, koji su u svojim interpretacijama pokazali velik glumački potencijal, nagovijestivši da im definitivno pripada kazališna budućnost u Hrvatskoj. Lansirala je i mlade redatelje, kao što je Tamara Damjanović, koja će vrlo brzo pokazati da ima štošta reći u hrvatskom teatru.

Nakon što je zadnjih sezona Zagrebačko kazalište mladih nanizalo nekoliko politički subverzivnih predstava u 2017. godini okrenulo se intimnijim temama i domaćim autorima. Godinu je započelo praizvedbom nagrađivanog romana Kristiana Novaka ‘Črna mati zemla’ u režiji Dore Ruždjak Podolski, koja je s timom i glumačkim ansamblom stvorila sadržajno, vizualno i izvedbeno snažnu i potresnu predstavu. Osim što je ona otvorila temu o Međimurju i njegovoj patologiji te obiteljskom nasilju i pedofiliji, dala je šansu mladim glumcima Adrianu Pezdircu i Dadi Ćosiću da iskažu svoj glumački talent. Njihove interpretacije Matije Dolenčeca, pisca u stvaralačkoj blokadi, odnosno traumatiziranog Franje Klanca, žrtve roditelja alkoholičara i trenera pedofila, pokazale su da njihovo vrijeme definitivno dolazi. Vrijednost predstave prepoznao je i žiri Nagrade hrvatskog glumišta dodijelivši joj nagrade za najbolju predstavu i najbolju režiju.  

Črna mati zemla
Od predstava na ZKM-ovom repertoaru svakako treba istaknuti angažiranu predstavu ‘Radnice u gladovanju’ u režiji Olje Lozice, definiranu kao socijalnu dramu i politički komentar, koja je na scenu donijela uznemirujuću i na trenutke bolnu anatomiju slučaja štrajka glađu radnica tvornice Kamensko, ali i upozorila na današnji bijedan položaj eksploatiranog prekarijata u Hrvatskoj. ZKM je zaokružio 2017. godinu praizvedbom nagrađivane i suptilno napisane obiteljske drame Tomislava Zajeca ‘Ono što nedostaje’, koju je inventivno i promišljeno režirala bosanskohercegovačka redateljica Selma Spahić. Toj redateljici to je ujedno bila prva režija u Zagrebu. U uzbudljivoj predstavi o rastrzanim obiteljskim odnosima, bračnim lomovima i potrazi za spolnim identitetom ponovno je zablistao Adrian Pezdirc. On je izvanredno utjelovio 16-godišnjeg tinejdžera koji istražuje svoju homoseksualnost, unijevši u taj lik cijeli dijapazon emocija, od naivnosti i dječačke ranjivosti preko seksualne ustreptalosti do zrelosti mladog čovjeka, spremnog da ostvari sebe bez obzira na društvene i obiteljske predodžbe o poželjnom sinu.

Predstava Ono što nedostaje Selme Spahić u ZKM-u
Hrvatsko narodno kazalište je u zadnje dvije sezone napravilo iskorak iz kazališne lijenosti i neinventivnosti te zakoračilo u područje istraživanja, propitivanja i traženja novih putova i senzibiliteta. Međutim pokazalo se da je taj put možda previše radikalan i neprihvatljiv za haenkaovsku publiku. Stoga je HNK, nakon nekoliko ne baš najbolje prihvaćenih pokušaja radikalizacije dramskog programa (gdje Delbonovo ‘Evanđelje’ predstavlja iznimno važan, hrabar i kazališno inovativan dijamant) počeo proizvoditi zanimljive, raskošne, društveno relevantne i pitke, ali politički ili poetički neprovokativne velike ansambl predstave, koje su publiku u kolonama vratile u našu najveću kazališnu kuću. U 2017. godini HNK je proizveo tri velika hita (konstatacija ne uključuje Operu).
Prvi hit je praizvedba komada ‘Tko pjeva zlo ne misli’, nastalog prema slavnom filmskom predlošku filma Kreše Golika, koji je režirao Rene Medvešek. Ta zabavna i duhovita glazbeno-scenska predstava nije samo oživjela popularne likove poput Ane i Franje Šafraneka, Fulira i Tete Mine, nego je otišla korak dalje i zaokružila predstavu dokumentarističkim elementima značajnim za međuratno razdoblje, poput radija i grmljavine bombardera. Time je predstava dobila društveni, pa i politički kontekst. ‘Tko pjeva zlo ne misli’ je oduševio publiku i ulaznice su tjednima rasprodane.    
Drugi hit je baletna predstava ‘Gospoda Glembajevi’, u kojoj je koreograf i redatelj Leo Mujić vrlo ekspresivnim i moćnim slikama te kombinacijom neoklasičnog i suvremenog baletnog izraza uvjerljivo prikazao svu složenost i slojevitost Krležinih likova i kompliciranih odnosa u obitelji Glembay. Tim baletom HNK je pokazao da ima izvrstan baletni ansambl koji uz dobro vodstvo i promišljenu koreografiju može parirati svim europskim ansamblima. Naša najveća kazališna kuća godinu je zaokružila praizvedbom nagrađivanog romana Kristiana Novaka ‘Ciganin, ali najljepši’ u režiji Ivice Buljana s Ninom Violić i Filipom Vidovićem u naslovnim ulogama Milene i Roma Sandija.

Ta hrabra predstava o društveno neprihvatljivoj, smionoj ljubavi između zrele žene Milene i puno mlađeg Roma, diskriminatorskom odnosu prema Romima, političkim skandalima, izbjeglištvu i korumpiranim policajcima, oduševila je publiku, najavivši da će HNK u narednoj godini, uz ‘Tri zime’ i ‘Ljude od voska’, imati još jedan dramski hit. Te tri HNK-ove predstave istodobno pokazuju da zagrebačka publika vapi za domaćim tekstovima koji govore o našim hrvatskim demonima i temama koje nas se tiču i kakvih bi trebalo biti puno više na repertoarima svih kazališta.   
Praizvedba dramske suite u tri stavka Ljudi od voska
Godina će se pamtiti i po satiričnoj, politički provokativnoj koprodukciji Teatra Rugantino i Planet arta ‘Za umrijet od smijeha’ u režiji Marija Kovača. Premda je nastala prema tekstu američkog dramatičara i glumca Christopera Duranga, originalni tekst je prilično promijenjen i aktualiziran hrvatskom zbiljom. U predstavi se oštro, u maniri satirične fantazije, kritiziraju aktualna hrvatska politika, shizofreno stanje u zemlji, Crkva, Bog, prolife udruge i val konzervativizma, koji Hrvatsku pokušava vratiti u prošlost, a također se pojavljuju ili samo spominju neki od glavnih protagonista tzv. Teokratske države Hrvatske – TDH, poput Željke Markić. Međutim ta raspojasana alegorija hrvatskog društva ne ostaje samo na kritici. Glavni likovi Ona i On (Gordana Gadžić i Marko Torjanac) na kraju poručuju: ‘Suprotstavite se mržnji, puhnite u svoje Tritonove trube i započnite promjenu!’ Ta predstava pamtit će se i po tome što ju je zagrebački gradonačelnik, koji inače ne ide na kazališne predstave, dakle odlazi odmah nakon otvorenja s kulturnih manifestacija, gledao u prvom redu gotovo do kraja.

Kazališna predstava Za umrijet od smijeha
U Satiričkom kazalištu Kerempuh već nekoliko sezona struje nove ideje, što se osobito vidi po izboru naslova i radu gostujućih redatelja, od Olivera Frljića do Mirana Kurspahića, koji mijenjaju istrošenu tematsku i glumačku šablonu inače sjajnog Kerempuhova ansambla. U 2017. godini taj novi vihor donijelo je nekoliko redatelja, ali je najbeskompromisniji bio Vojvođanin Andràs Urban, jedan od najintrigantnijih kazališnih provokatora u regiji, koji je svojim subverzivnim, politički kompleksnim autorskim projektom ‘Audicija’ podijelio javnost.
U predstavi se postavlja trenutačno najvažnije pitanje: ‘Ostati ili otići iz Hrvatske?’, što pokazuje da je Urban s Kerempuhovim glumačkim ansamblom izvrsno dijagnosticirao stanje u zemlji. U predstavi se glumci odmiču od literarnog predloška i u maniri dokumentarnog teatra, u furioznoj svađi, referiraju se na kolektivno beznađe i zatim žestoko okomljuju na aktualnu političku, društvenu i ekonomsku situaciju u Hrvatskoj. Premda je taj Urbanov autorski projekt dobio totalno različite kritike i osupnuo dio publike navikle na prizemne kerempuhovske viceve i neinventivne glumačke gegove, valja reći da su tom predstavom u Kerempuhu ustanovljeni viši kriteriji i humora i glumačke izvedbe te da od tog kazališta očito možemo očekivati prave satirične predstave.     

Rikard III u Gavelli
I u Dramskom kazalištu Gavella dolaskom ravnatelja Borisa Svrtana, glumca i predavača na ADU, događaju se promjene. Svrtan naime otvara vrata Gavelle mladim autorima – novim redateljskim poetikama i estetikama, eksperimentima i pristupima, što naravno izaziva bijes dijela ansambla, pogotovo onog koji smatra da bi kazalište u Frankopanskoj trebalo biti samo pozornica za tzv. ozbiljne kostimirane predstave. Istina, rezultati tih promjena nisu ujednačeni, ali istraživanje je uvijek dobrodošlo. Također, Svrtan je u prošloj godini započeo adaptaciju foajea u kojem je godinama prokišnjavao krov, što će rezultirati otvaranjem nove komorne Scene 121. Na toj sceni komornijeg tipa prostor će dobiti mlade snage i nove ideje.
U skladu s tom idejom već se u ožujku na Sceni 121, odnosno na imaginarnoj sceni u foajeu, predstavila mlada i talentirana redateljica Tamara Damjanović te je po motivima nagrađene drame splitskog dramatičara i glumca Elvisa Bošnjaka ‘Srce veće od ruku’ stvorila životnu i uvjerljivu predstavu. U toj intimističkoj predstavi pozabavila se bizarnim ljubavnim četverokutom između dva bračna para mlađe generacije, čiji se članovi zapravo boje izaći iz završenih i osušenih brakova jer nemaju snage ni hrabrosti krenuti ispočetka i započeti nešto novo.

Srce veće od ruku
Bio je zapažen i iznimno dobro posjećen autorski projekt Filipa Šovagovića ‘Tesla Anonimus’, a kao istraživački projekt izdvojila se multimedijalna predstava ‘Nevidljivi’, nastala po tekstu Tene Štivičić o tragičnim sudbinama imigranata, koju je režirao slovenski gost Matjaž Pograjc. Gavella je 2017. završila Shakespeareovim ‘Kraljem Rikardom III’, komadom koji je režirao makedonski redatelj Aleksandar Popovski, poznat po inovativnom postavljanju klasika, pa je taj glas opravdao i u slučaju ove drame o najzloglasnijem engleskom kralju, beskrupuloznom ubojici i krvniku, žednom moći i krune. Naglasak je stavio na razvoj karaktera, odnosno proces nastanka zločinca, prikazavši kako frustrirani čovjek, fizički i duhovni invalid, nemoralan i zao, bez ikakvih šansi da se popne na tron, uspijeva premostiti sve prepreke i preko leševa doći do prijestolja.
Kultura promjene Teatra Itd već je desetak godina sinonim za nove i često provokativne istraživačke projekte, međutim takav napredni koncept voditeljice kulturnog sektora Nataše Rajković nailazi na nerazumijevanje u SC-u. Upravo su u tom malom i podosta ruiniranom teatru počeli Oliver Frljić, Miran Kurspahić te tandem Anica Tomić i Jelena Kovačić, koji su se kasnije etablirali i postali značajna imena istraživačke niše hrvatskog kazališta. Teatar Itd je i u 2017. godini imao nekoliko premijernih naslova, a posebno su se istaknule dvije praizvedbe – autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić ‘Magic Evening’ i ‘Bijeli bubrezi’ Vedrane Klepice.

Predstava ‘Magic Evening’
Tandem Tomić/Kovačić u svom se pametnom, emocionalno nijansiranom i duhovitom projektu bavi temom straha ili, bolje rečeno, osjećajem ugroženosti i nesigurnosti u današnjem svijetu u kojem više ne postoji čvrsto uporište. A Vedrana Klepica u ‘Bijelim bubrezima’ promišlja o opresiji nad ženama u nekom neodređenom distopijskom društvu, ali se u prizorima i replikama prepoznaje naše balkansko podneblje.
Zbog toga se predstava može čitati i kao hommage svim onim ženama koje su se žrtvovale i odustale od sebe zbog drugih. Također i kao predstava kojom se upozorava na porast obiteljskog nasilja u Hrvatskoj te na rigidnost katoličkih fundamentalista koji pokušavaju ograničiti ili zabraniti pobačaj i time oduzeti ženama pravo raspolaganja vlastitim tijelima. U predstavi su zablistale odlične mlade glumice Hrvojka Begović, Milica Manojlović i Anđela Ramljak te Dado Ćosić. Također treba spomenuti autorski projekt Marine Pejnović ‘Kad-tad’, značajan po tome što u njemu autorica, prateći tri žene različite dobi, propituje na vrlo senzibilan, ali i duhovit način biološku determiniranost ženske prirode.

Alisa u zemlji čudesa u ZKM-u
Kazalište Komedija se u 2017. istaknulo predstavom Krešimira Dolenčića ‘Faraon iz Ilice’ je mrtav’ koja gledatelje vodi u Zagreb u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kad se događaju misteriozna ubojstva i nesretna ljubavna priča glavne junakinje, lijepe Edvine pl. Podolski. A studeni je obilježila predivna plesna predstava Matije Ferlina ‘Staging a Play: Tartuffe’ u koprodukciji Zagrebačkog plesnog ansambla, ZKM-a i INK-a, koja je na originalan način, tijelom i pokretima, ispričala Moliereov klasik. Dječje kazalište Žar ptica u protekloj godini educiralo je djecu o razvodu roditelja u zanimljivoj predstavi ‘Kako je tata osvojio mamu’, Kazalište Trešnja donijelo je novu interpretaciju ‘Snježne kraljice’ u režiji Paola Tišljarića, a ZKL bajku ‘Ružno pače’ Lea Katunarića. Posebno osvježenje na meni dječjih predstava donijela je u ZKM Renata Carola Gatica svojom novom i vrlo maštovitom, vizualno senzacionalnom interpretacijom Carollove ‘Alise u zemlji čudesa’. A sam kraj 2017. godine označila je predstava ‘Don Juan u Sohou’ koja je uoči Nove godine izvedena u režiji Slavice Knežević u Kazalištu Exit. 

15.12.2017.

Publika i kritika odlično prihvatile predstavu Za umrijet od smijeha

Nakon pet izvedbi predstave Za umrijet od smijeha američkog dramatičara Christophera Duranga (adaptirao ju je Marko Torjanac), u koprodukciji Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art, nije teško zaključiti da su i publika i kritika predstavu odlično prihvatile.  

Komentare tog uspjeha, neke detalje nastanka predstave te zadovoljstvo protagonista, ujedno i koproducenata predstave, Gordane Gadžić i Marka Torjanca, prenosimo vam putem njihovih izjava. A ovu satiričku fantaziju prenesenu u Hrvatsku 2132. godine., u ovoj godini može se pogledati još samo 16. prosinca u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog u 20 sati. Ulaznice su dostupne na www.lisinski.hr i www.ulaznice.hr.  

Gordana Gadžić, glumica je i ravnateljica Teatra Rugantino koji je osnovala zajedno sa svojim suprugom Ivicom Vidovićem, našim prerano preminulim glumačkim velikanom. Producentica je svih predstava Teatra Rugantino te autorica monografije o Ivici Vidoviću koja uskoro izlazi. U predstavi ’Za umrijet od smijeha’ ostvarila je maestralnu ulogu, prema sudu i kritike i publike. Prenosimo njezino zadovoljstvo predstavom, komentare reakcija na predstavu te otkrivamo gdje je i kako gradila svoju ulogu…
– Nakon pet odigranih predstava ’Za umrijet od smijeha’, osjećam veliko smirenje, olakšanje i zadovoljstvo prijemom kod publike i kritike. Svjesna sam da smo s ovom predstavom, u više smislova, čitavo vrijeme plesali po rubu. Mislim da još uvijek možemo skliznuti s tog ruba, iako je činjenica da smo dosadašnjim primitkom predstave te iščitavanjem i prihvaćanjem njezine osnovne ideje, dobili značajno samopouzdanje.
– Kompletna objavljena kritika predstave ’Za umrijet od smijeha’, a osobito tri velike, detaljne kritike – otvoreno su i argumentirano podržale predstavu. Inače, kad radim predstavu, razmišljam samo o tome da je napravim najbolje što mogu – a naravno da je odličan osjećaj kad to bude i prepoznato. Osobito mi je drago da je kritika prihvatila obje linije predstave – uz onu ozbiljniju liniju, nije nam zamjerila ni parodiju koja zapravo najviše pleše po rubu.
– Ono čega sam se pribojavala kod publike, odnosno što je moglo biti problematično – prvi je monološki dio predstave. Monodramska forma je ne samo glumački zahtjevna, već i publici često zna biti naporna. Opasnost je bila osobito vezana uz moj monolog koji je nekako općenitiji, pomalo obavijen u beckettovski splin. No, publika je pokazala da nije sklona samo umiranju od smijeha. Ljudi su zaista razumjeli predstavu i time sam jako zadovoljna.
– Kad pomislim na rad na predstavi, sjetim se noćnih šetnji sa svojim psom, po putevima gdje rijetko nekog srećete u to doba. A ja sam baš po tim putevima, učeći tekst, nalazila fragmente koje sam spojila u ulogu. Nalazila sam načine kako iz ponuđenog materijala i vlastitog života iscijediti eliksir, stvoriti mozaik svoje uloge, odnosno predstave u nastajanju. Odabir je samog teksta kao predloška značajna odrednica u početku, no nastajanje uloge puno je dublje unutarnje putovanje.
– Nakon što je Marku (op.a. Torjanac) prvo ponuđena uloga, bilo mi je drago kad je predložio i koprodukciju, cijenim njegov rad, oduvijek mi je, uz sve međusobne razlike, bio blizak. A zajedno nam je, u ovim vremenima, sigurno bilo lakše produkcijski realizirati predstavu. 
– U našoj zemlji već godinama nema nikakve ozbiljnije pobune. A kako kažu u jednoj novijoj reklami da ’Naša zemlja treba umjetnost bez cenzure’ i da ’Naša zemlja treba slobodu govora bez govora mržnje’, a moj omiljeni lik Boris Rašeta u zafrkantskom tonu nastavlja ’Naša zemlja ne treba antikrista Frljića ili Teatar Rugantino’. Pa da nastavim i ja u istom tonu – zar to nije divna perspektiva, biti antikrist u društvu s Frljićem?!

Marko Torjanac, glumac te osnivač i ravnatelj Kazališta Planet Art, apsolutni je kazališni kreativac, koji je do sada, uz mnoštvo uloga, potpisao i režije nekih predstava, adaptacije, prijevode te scenografije. U predstavi ’Za umrijet od smijeha’ čiji je koproducent, ostvario je sjajnu ulogu, ali i sjajno adaptirao original američkog dramatičara Christophera Duranga na hrvatsko društvo. Prenosimo njegove dojmove o uspjehu predstave kod publike i kritike, radu na samoj predstavi te osnovnoj poruci koju ona prenosi… 
– Adaptacija predstave ’Za umrijet od smijeha’ bila mi je osobito inspirativna, jer je naše društvo inspirativno i za satiru i za analizu stanja. Hrabro je, čini mi se, ne ustručavati se, kao prvo, ne zamjeriti i kritizirati, a zatim poslužiti se oštrim, satiričnim humorom u društvu koje je utemeljeno na mitskom i koje nikakvo propitkivanje, pa tako i satirično, ne smatra dobro došlim.

– Očekivao sam da će u predstavi biti prepoznata kritika društva, ali obradovalo me što je prepoznata i cijela priča o dvoje tzv. ’luzera’ s kojima se, na žalost, manje-više svi možemo poistovjetiti. Prepoznata je osobna sudbina naših ’antijunaka ’ u društvenom kontekstu dok propituju društvene vrijednosti i potrebu osobne slobode. Budući da je, prema pisanju, ta razina, kao i povijesna, satirična, žanrovska i druge, prepoznata, mogu s ponosom i s radosnom skromnošću zaključiti da je predstava uspjela prenijeti bar većinu onoga što smo zamislili. 

– Publika predstavu odlično prihvaća bilo da sudimo po praćenju predstave od grohotnog smijeha do napetih tišina bilo po dugotrajnom aplauzu na kraju predstava koji prelazi u skandiranje. Predstava izražava osjećanje publike o našoj stvarnosti. Ona u tom smislu i povezuje. I otvara pitanja. S njom se može poistovjetiti velik dio javnosti ili publike koji želi veću samosvijest, odgovornost i prelazak na tu ’višu razinu’, kvalitativnu promjenu u odnosu na ovu vladajuću usko osobnu interesnu, mitsku, trgovačku, klijentelističku, pogodbenjačku razinu…

– Glumačko/kreativno prepoznavanje i kompatibilnost? Kad se zajednički predano bavite istim sadržajem i temom, onda svatko pridonosi svojom vizijom, odnosom prema materijalu i na njima zajednički gradite sadržaj u cjelinu. I obogaćujete ga. Čini mi se da smo u tom smislu uspjeli.
– Čim mi je bila ponuđena uloga, predložio sam da tekst aktualiziramo i prilagodimo i prostoru i vremenu. Goga i Mario (op.a. Gadžić i Kovač) su to rado prihvatili, sudjelujući i vlastitim idejama i prijedlozima. Među nama je vladalo veliko povjerenje. Svi smo, kao i uvijek u neovisnom kazalištu, imali snažnu potrebu napraviti sadržajnu predstavu. Oko sadržaja i smjera bili smo suglasni od početka, a očito smo se i ’pogodili’ duhom i humorom kao i prepoznavanjem stvarnosti tako da su moji prijedlozi bili otvoreno, rado i baš oduševljeno prihvaćani što mi je samo davalo poticaja da idem dalje u prilagodbi i kontekstualizaciji. Sve nas je to veselilo.   

– Mislim da smo uspjeli prenijeti poruku o samosvijesti, o vjernosti svom doživljaju svijeta i o prisilama kojima smo svakodnevno izloženi, a koje imaju političku pozadinu, uz pozadinu mentaliteta, osobnu… O pristajanju na takvo stanje ili ne. Mislim da smo uspjeli progovoriti o potrebi za autentičnosti, iskrenosti. Da nas ima puno koji se ’ne možemo praviti da ne vidimo i ne osjećamo ono što vidimo i osjećamo’ kako kaže On u predstavi.

18.11.2017.

https://www.scena.hr/kultura/odrzana-premijera-umrijet-smijeha/

Održana premijera predstave Za umrijet od smijeha

Piše: redakcija On 18 stu., 2017 At 09:27

Zagreb…

Gordana Gadžić i Marko Torjanac oduševili publiku u Maloj dvorani

U Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, u koprodukciji Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art, održana je premijera predstave ‘Za umrijet od smijeha‘ američkog dramskog pisca Christophera Duranga. Adaptaciju potpisuje Marko Torjanac, pretvorivši Durangovu dramu u satiričku fantaziju prenesenu u Hrvatsku 2132. godine.

Provokativno, intrigantno i hrabro, riječi su koje najbolje opisuju opći dojam predstave Za umrijet od smijeha koju je režirao Mario Kovač. Publika je ovo djelo ispratila ovacijama, a dugačak aplauz kolega i uzvanika dočekao je glumce Gordanu Gadžić i Marka Torjanca i na prijemu nakon predstave.
Premijeri su prisustvovali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i zamjenica gradonačelnika Jelena Pavičić Vukičević sa suradnicima, predstavnici Ureda Predsjednice RH kao i Ministarstva kulture. Iz glumačkog svijeta kolege su došli vidjeti:

Pero Kvrgić, Lela Margitić, Jasna Bilušić i Aleksandar Cvjetković, Slavica Knežević, Kostadinka Velkovska, Nina Erak, Mladena Gavran, Dubravka Miletić, Dubravka Ostojić, Helena Buljan, Nada Rocco, Vesna Tominac Matačić,
Jasna Palić Picukarić, Željko Vukmirica, Zoran Gogić, Damir Šaban, Luka Dragić te jake mlade glumačke snage. Uz redateljicu Sašu Broz, redatelje su zastupali Petar Krelja i Branko Ivanda.
Premijeru su pogledale i Sandra Švaljek, Ivana Plechinger, Sanja Doležal, Milana Vlaović, Željka Ogresta te brojni drugi.

Predstavu Za umrijet od smijeha možete pogledati na jednoj od repriznih izvedbi 23. i 30. studenoga ili 3., 12., 16. i 17. prosinca, također Mala dvorana KD Vatroslava Lisinskog u 20.00 sati.
Ulaznice su dostupne na www.lisinski.hr i ulaznice.hr.

 

04.11.2017.

Za umrijet od smijeha

završne probe na novoj predstavi koja će se premijerno biti izvedena 16. studenoga 2017. u 20 sati u Maloj dvorani KKD Vatroslava Lisinskog,

U tijeku su završne probe na predstavi  Za umrijet od smijeha, nagrađivanog američkog dramskog pisca i glumca Christophera Duranga. Piscu je kao ishodište poslužio vlastiti stand up comedy nastup potom prerađen u dramu koja ironično i kritički progovara o američkom društvu kasnih osamdestih godina prošloga stoljeća.
U hrvatskom uprizorenju, nastalom u koprodukciji Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art, koje je režirao Mario Kovač, a adaptirao Marko Torjanac, radnja drame prenesena je u Hrvatsku, a sadržaji američkog društva, politike i kulture osamdesetih zamijenjeni su prepoznatljivim hrvatskim inačicama i kontekstom koji kritički progovaraju o Hrvatskoj danas.
Predstava također ima originalno i atraktivno žanrovsko određenje koje možemo nazvati SF-om: satiričkom fantazijom koja nam uz mnogo humora postavlja krajnje ozbiljna pitanja o našoj stvarnost iz zamišljene budućnosti. 
Glavni junaci ove predstave, u interperetaciji Gordane Gadžić i Marka Torjanca, na ovom putovanju u budućnost tragaju za odgovorima na pitanja iz sadašnjosti:
Moramo li poludjeti kako bismo ostali normalni?
Smijemo li biti autentični?
Jesmo li dovoljno hrabri za takvo što ili se moramo skrivati u snovima?
Jesu li snovi  sigurno utočište?
Jesu li to uopće naši snovi?
Ili točnije – čije snove sanjamo,  treba li na njih pristati ili je krajnje vrijeme za prelazak na višu razinu?

Dobrodošli u Hrvatsku 2132. godine!

Za umrijet od smijeha

30.11.2014.

Premijerna izvedba predstave “Život je čudo” oduševila publiku

AkademijaArt

Zagreb – Nova uzbudljiva predstava Teatra Rugantino, “Život je čudo”, sinoć je premijerno izvedena pred brojnom zagrebačkom publikom u Sceni Vidra.

Radi se o monodrami čiji je tekst napisao Ivica Ivanišević, po narudžbi velikana hrvatskog glumišta Ivice Vidovića, koji se tada poželio vratiti monodrami kao zahtjevnoj glumačkoj izvedbenoj formi. Predstavu, u kojoj lik Fabijana briljantno igra Siniša Popović, Teatar Rugantino i autorski tim posvetili su upravo Ivici Vidoviću, ujedno i osnivaču ovog kazališta.

Monodrama donosi priču dalmatinskog kraja, a Siniša Popović je utjelovio Fabijana, klesara, prostodušnog vremešnog Splićanina koji retrospektivno prolazi kroz svoj život, izmiren sa sudbinom i svijetom, a sve to pred licima publike koja ga je sinoć pratila smijehom i nagradila gromoglasnim aplauzom.

Monodramu je režirala glumica Gordana Gadžić, umjetnička direktorica Rugantina, kojoj je ovo prva samostalna kazališna režija. O premijernoj izvedbi ističe: “Veoma mi je drago što je publika već na pretpremijernoj izvedbi u Šibeniku pred desetak dana i sinoćnoj premijeri u Zagrebu tako dobro prihvatila naš novi naslov. Trudili smo ponovno ponuditi nešto novo i zainteresirati publiku nesvakidašnjom pričom naizgled običnoga lika iz susjedstva – sinoćnja publika daje nam znak da smo upravo to i uspjeli.”

Glazbu za predstavu skladao je Darko Rundek, scenografiju je izradio Miljenko Sekulić, a kostime dizajnirala Elvira Ulip. Oblikovatelj svjetla je Saša Mondecar.

15.11.2014.

“Život je čudo”
Posljednje probe za novu predstavu

U Teatru Rugantino održavaju se posljednje probe za predstavu Život je čudo, koja će pretpremijeru imati 19. studenoga 2014. u HNK Šibenik, dok je velika zagrebačka premijera zakazana za 30. studenoga 2014. godine u Kazalištu Vidra.

Monodramu Život je čudo napisao je književnik Ivica Ivanišević, a izvodi je nagrađivani glumac Siniša Popović, prvak drame HNK Zagreb. Autorski tim okuplja afirmirane kazališne umjetnike, a publici će zasigurno biti zanimljiva ponovna suradnja Teatra Rugantino i glazbenika Darka Rundeka. Scenografiju je izradio Miljenko Sekulić, a kostime dizajnirala Elvira Ulip. Oblikovatelj svjetla je Saša Mondecar. Režiju potpisuje Gordana Gadžić.

Kako sam autor teksta ističe, predstava govori o umijeću radovanja životu. Njezin junak Fabijan zašao je u one ozbiljne godine koje traže da se napravi osobna inventura. Samo na prvi pogled sit je svega, dok je zapravo istinski gladan – on hoće još, njegov je apetit neutaživ, on želi i dalje svjedočiti čudu života.

Predstavu Život je čudo, Teatar Rugantino posvećuje svom utemeljitelju, Ivici Vidoviću, glumcu koji je dugi niz desetljeća u kazalištu, na filmu i televiziji stvarao nezaboravne uloge.

20.11.2014.

Nagrada hrvatskog glumišta Iskri Jirsak

Iskra Jirsak nagrađena je Nagradom hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje mlade glumice u 2014. godini za ulogu Iskre u predstavi ThisCasting Teatra Rugantino.

Bravo Iskra!

15.11.2014.

Mirela Videk i Iskra Jirsak nominirane
za Nagradu hrvatskog glumišta

Mirela Videk i Iskra Jirska nominirane su za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina u 2014. godini. Mirela i Iskra nominirane su za uloge Mirele i Iskre u predstavi ThisCasting Teatra Rugantino. Za navedenu je ulogu Mirela Videk do sada osvojila nagradu Sabrija Biser za najbolju mladu glumicu na 38. Danima satire Fadil Hadžić. Predstava ThisCasting, autorski projekt Mirana Kurspahića, svoju je premijeru imala 1. veljače 2014. godine u KKD Vatroslav Lisinski te je od samoga početka naišla na nepodijeljeno odobravanje stručne i šire javnosti. Do sada je predstava gostovala na više festivala u zemlji i inozemstvu, a na 19. Hercegnovskim aprilskim svečanostima osvojila je plaketu „Miloš Šami“ za najznačajniji doprinos manifestaciji.

19.06.2014.

Nagrada za Mirelu Videk

Na 38. Danima satire Fadil Hadžić Nagrada „Sabrija Biser“ mladom glumcu za uspjelo interpretiranu ulogu karakterne komike dobila je Mirela Videk za ulogu u predstavi „ThisCasting“, autorskom projektu Mirana Kurspahića, u režiji Mirana Kurspahića i izvedbi Teatra Rugantino iz Zagreba.

Bravo Mirela!

Travanj 2014.

ThisCasting dobio plaketu “Miloš Šami” na 19. HAPS-u

U Hercegnovskom pozorištu čuvamo sjećanja i gradimo mostove – sjećamo se Miloša Šamija i dodjeljujući plaketu s njegovim imenom pravimo spone sa drugim teatrima. Plaketu Miloš Šami 19. HAPS-a, ansambl i rukovodeći tim HAPS-a i HP-a dodjeljuju predstavi ThisCasting Teatra Rugantino iz Zagreba. Ona je na upečatljiv način ras1rnkala fenomen današnjice – mi zapravo živimo reality show. I koliko je pobuna uspješno izražena u predstavi (autor Miran Kurspahić, glumice Mirela Videk, Iskra Jirsak i Mia Biondić), a jeste, toliko mi – malo pozorište na jugoistoku Evrope – podržavamo tu opomenu: nemojte pristajati na sve. To je varka. Ne gledajte u njih. Oni glume. Pobunimo se ili nestanimo. Izostanak pobune nas takođe vodi u nestajanje.
Definitivno predstava našeg vremena.
Drage kolege, svima iskrene čestitke za predstavu!“ – iz obrazloženja nagrade

PREMIJERA
01.02.2014. KKD Vatroslav Lisinski, Zagreb

ThisCastingili „How low can we(you) go“? – Premijera

Živimo u vremenu kad je gotovo svaki segment našeg djelovanja temeljito estradiziran. Lavina reality projekata, retardiranih kvizova, Big Brothera, Farmi, Story supernova ultra điha-điha multitalent show-ova, hrvatska traži zvijezdu, hrvatska traži sebe, hrvatska traži smisao postojanja emisija koje u svojoj bazi imaju selektivni ili eliminacijski koncept, odavno je već preplavila Lijepu našu i ostavila trajne posljedice. Ostavila je pogubnu ideju instant slave, ideju koja je posve neprimjetno, ali istovremeno perfidno izmijenila sustav vrijednosti i razvila kult površnosti. Pristajemo li svjesno na manipulaciju? Pristajemo li na dijaboličnu igri „How low can we(you) go“? M. Kurspahić

2012.

Nagrade za predstavu Terapija
Mostarska liska 2012

Na desetom međunarodnom festivalu komedije Mostarska liska 2012. predstava Terapija Teatra Rugantino dobila je tri nagrade – Velika liska Gordani Gadžić za glumicu Festivala, mala liska za glumicu večeri i Velika liska Jordanu Cvetanoviću za tekst

Bravo Gordana!

16.04.2012.
Tomašićeva 4, Zagreb

Sva lica Ivice Vidovića kroz najljepše fotografije
Objektiv je zaustavio trenutak svih kultnih uloga velikog umjetnika

Jutarnji.hr – Autor: Karmela Devčić

Desetine upečatljivih kazališnih lica, sad fotografski podsjetnik jedne važne, pedesetak godina duge karijere koja je završila lani, odlaskom Ivice Vidovića, izloženo je u novootvorenom prostoru Teatra Rugantino. Fotografije je birala i postavila Vidovićeva životna i kazališna partnerica Gordana Gadžić. Objektiv je zaustavio trenutke iz kultnih predstava, kroz sva razdoblja karijere – tu je Kaspar, Rosencrantz & Guildenstern su mrtvi, Gospodar sjena, Ribarske svađe, Ay, Carmela, Trg heroja, U sjeni Green Hilla, Play Becket…

“Kad je Ivica otišao, fotografije i prikupljanje materijala su mi postali jako bitni, pomagalo mi je u tim trenucima… Tako je počelo, a onda sam poželjela, kako sada imamo ovaj novi prostor Teatra Rugantino, koji se uređivao i završavao, da izložba Ivičinih fotografija bude ujedno i otvaranje tog prostora”, govori Gadžić provjeravajući posljednje detalje postava. Iz gomile fotografija koje bilježe Vidovićeve kazališne, filmske i televizijske uloge teško je, jasno, bilo izabrati. “Na kraju sam odlučila da na početku pokažemo kazališne fotografije, nisam sve mogla staviti na jedno mjesto.” Istovremeno s izložbom na velikom se ekranu prikazuje više od 500 fotografija. Tako se u malom prostoru vrti cijela jedna opsežna kazališna biografija…

Postav će se mijenjati

Izložba najvećim dijelom pokazuje Vidovićev rad u ITD-u, kući koja i jest temeljni dio njegove kazališne karijere, gdje je napravio 15 uloga. Znatno je manje fotografija iz Gavelle. Namjera je da izložba bude stalna, a postav će se vremenom mijenjati i nadopunjavati, potraga za materijalom i dalje traje.

Govoreći puno o glumcu, ali ponešto i o sredini u kojoj je glumac stvarao, Dražen Ilinčić primjećuje: “U Hrvatskoj baš i nema puno sanjara, kao što nema puno ni tihih, nenametljivih i pomalo nespretnih tipova koji ne misle da svijet mora baš u svakom trenutku biti njihova pozornica, a oni glavni likovi.

Ne, nema ih puno; zato je više onih koji misle da su uvijek u pravu i da su uvijek najpametniji. Ivica Vidović svojim je dugogodišnjim radom i mnogim ulogama izborio u nas pravo građanstva upravo za te sanjarske i fine likove. Netko će reći – za gubitnike; ali takva prosudba, ili osuda, ovisi o tome što smatramo dobitništvom.

Vični samoreklami

Uz napomenu kako se nemali broj “dobitnika” samo doima takvima, jer su vični “samoprezentaciji.“ Dok hoda novim prostorom njihova zajedničkog teatra, sa zidova kojeg sad gledaju kazališna lica Vidovića, Gordana Gadžić prisjeća se kako je nastao Rugantino… “Mi uopće nismo imali namjeru otvoriti kazalište, mi smo samo htjeli stvoriti predstavu. Kad smo našli tekst koji smo poželjeli postaviti i kad je predstava bila gotova, shvatili smo da nam nedostaje čitav pogon koji treba biti iza predstave, da ga trebamo jer je inače cijeli glumački i teatarski posao uzaludan. I tako – krenuli smo od ničega, nismo znali ništa i nismo imali ništa.” Rugantino je dobio ime po po liku iz komedije dell arte koji je, držali su, po karakteru vrlo sličan Vidoviću. U isto vrijeme ime se poigrava i s ruganjem.

Svake subote u svibnju i lipnju u Rugantinu će prikazivati filmove i serije u kojima je glumio Vidović. Izabrali su, najavljuju, neke jednoć bunkerirane, sve redom bitne, poput Papićevih Lisica i Izbavitelja, Zasjede Živojina Pavlovića, Makavejevih Misterija organizma… “Najmanje imam potrebu gledati njegove televizijske snimke i filmove. Draže su mi fotografije i audiozapisi.Ostavljaju mogućnost da sam završiš priču, za razliku od filmova gdje je sve određeno.” kaže Gadžić.

Navikava se na samoću

Na Vidovićev odlazak tek se navikava. “Kad netko ode najviše vam nedostaje tijelo, jer samo tijela više nema, a sve drugo je i dalje tu. Ja se s time učim živjeti. On je i u meni i oko mene. Osjećam to. Normalno mi je da mogu i dalje s njim razgovarati. Prije njegova odlaska nisam se usuđivala ni razmišljati o smrti, nisam voljela groblja.”

16.03.2012.

Izložba kazališnih fotografija Ivice Vidovića

U pripremi: Sjećanje na Ivicu…

Svečano ovaranje izložbe kazališnih fotografija Ivice Vidovića bit će 16.4.’12. u novootvorenom prostoru Teatra Rugantino i MMC Interkulture u Tomašićevoj 4, Zagreb.

Izložene su fotografije iz kultnih predstava kroz sva razdoblja Ivičine karijere: Kaspar, Rosencrantz & Guildenstern su mrtvi, Gospodar sjena, Ribarske svađe, Ay Carmela, Trg heroja, U sjeni Green Hilla, Play Becket i dr. Posjetitelji će imati prilike sresti se s dragocjenim i rijetkim materijalom sačuvanim od zaborava i propadanja.

Postav će se povremeno nadopunjavati i mijenjati. Osim izloženih fotografija na velikom ekranu ćemo zavrtjeti preko tisuću fotografija koje nisu mogle biti izložene. A oni kojima posebno nedostaje, moći će poslušati izbor audio snimki iz njegovih najzanimljivijih predstava.

Svake subote tijekom svibnja i lipnja puštat ćemo filmove i serije koje su dio našeg kolektivnog sjećanja, a kojih ne bi bilo bez Ivice.