Bilješka redatelja

Originalni tekst Christophera Duranga Laughing Wild žanrovski i tematski bi se mogao opisati kao “stand up komedija koja se smije nad jalovim pokušajima prosječnih Amerikanaca da pronađu alternativu dekadenciji uspješnog kapitalističkog društva s kraja 20. stoljeća”. Točna definicija naše predstave nastale po Durangovom predlošku bila bi “stand up tragedija koja nariče nad ostacima države poharane “poduzetničkom” i “dušebrižničkom” grabežljivošću neuspješnog tranzicijskog društva s početka 21. stoljeća”. Poduzetnici i dušebrižnici iz prethodne rečenice su namjerno stavljeni pod navodnike (iako im je, uglavnom, mjesto iza rešetaka) jer svakodnevno svjedočimo aferama koje ispadaju kao kosturi iz ormara ili prljavštini koja je četvrt stoljeća metena ispod tepiha umjesto da smo se s tim Augijevim štalama pozabavili dok je bilo vrijeme i sasjekli ih u korijenu. Zalazeći kroz likove u vječno nedefinirano područje snova, molitvi i nadanja, pokušali smo u predstavi prikazati dvoje naših potencijalnih sugrađana koji se ne mogu nositi sa životom u shizofrenom društvu kakvo je hrvatsko danas, opterećeno duhovima prošlosti i kreditima sutrašnjice. U nekoj distopijskoj budućnosti njih dvoje su žigosani kao “neprilagođeni” a represivni državni aparat, koji nema nikakvu empatiju ni socijalnu svijest, vrlo brzo reagira kada treba “locirati, uhititi i transferirati” sve “druge i “drugačije”. Kojim smjerom stvari teku, možda će nam satirična znanstvena fantastika uistinu (p)ostati jedini prostor kulturne slobode!
Mario Kovač

Christopher Durang

je američki je dramski pisac čija djela, među ostalima, uključuju A History of the American Film (nominacija za nagradu Tony, nagrada Best Book of a Musical, 1978.), The Actor’s Nightmare, Sister Mary Ignatius Explains It All For You (nagrada Obie Award i nagrada Off-Bway run 1981.-83.), Beyond Therapy, Baby with the Bathwater (nagrada Playwrights Horizons, 1983.), The Marriage of Bette and Boo (nagrada Obie Award, nagrada Dramatists Guild Hull-Warriner Award), Laughing Wild (nagrada Playwrights Horizons, 1987.), Durang/Durang, Sex and Longing i Betty’s Summer Vacation (nagrada Playwrights Horizons, 1999.; nagrada Obie Award), Mrs. Bob Cratchit’s Wild Christmas Binge, mjuzikl Adrift in Macao i druge.

Durang je također i glumac. Nastupao je na njujorškoj premijeri predstave Laughing Wild kao i u losanđeleskoj postavi. Dobitnik je grupne nagrade Obie Award za predstavu The Marriage of Bette and Boo, a nastupao je u kabareu Chris Durang i Dawne za koji je 1996. osvojio nagradu Bistro Award.

U ranim osamdesetima, zajedno sa Sigourney Weaver napisao je popularnu Brecht-Weill parody, u kojoj su zajedno i nastupali te su oboje nominirani za nagradu Drama Desk Awards za najbolje izvođače u mjuziklu.

Glumio je i u filmovima The Secret of My Success, Mr. North, The Butcher’s Wife, Housesitter, The Cowboy Way i mnogim drugima.

Diplomirao je na Harvardu i na Yale School of Drama.

1995. osvojio je prestižnu trogodišnju nagradu Lila Wallace Reader’s Digest Writers’ Award te je kao dobitnik te nagrade vodio program dramskog pisanja za djecu obitelji pogođenih alkoholizmom. Godine 2000. osvojio je nagradu Sidney Kingsley Playwriting Award.

Gotovo sve njegove drame su tiskane, a od 1994. zajedno s Marshom Norman vodi progam za dramske pisce pri školi Juilliard School u New Yorku.

Član je prestižnog udruženja Dramatists Guild Council.

Mario Kovač

je hrvatski je kazališni i filmski redatelj. Diplomirao je 2002. godine na odsjeku Kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti, a doktorirao 2015. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorskom disertacijom na temu Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama.  Kao redatelj, glumac, skladatelj, scenograf ili dramaturg sudjelovao je u stvaranju čitavog niza predstava i performansa. Djeluje i kao dramski pedagog te voditelj brojnih dramskih radionica.
Bavljenje kazalištem započeo je kao član Dramskog učilišta Zagrebačkog kazališta mladih gdje je skupljao prva kazališna iskustva pod stručnim vodstvom Zvjezdane Ladike, Elizabete Kumer, Jadranke Korde i Borisa Kovačevića. U tom periodu nastupa u čitavom nizu amaterskih i profesionalnih produkcija ZKM-a.
Godine 1995. osniva nezavisnu studentsku kazališnu grupu Schmrtz Teatar s kojom u malo više od pet godina rada režira, glumi, nastupa u više od 120 predstava, performansa, hepeninga, koncerata te ostvaruje brojna gostovanja po Hrvatskoj i Europi. Članstvo grupe su činili mladi ljudi (pretežno studenti) koji su imali želju baviti se izvedbenim umjetnostima i reciklažom starih ideja o "modernosti" i "političkom angažmanu" kazališta. Od samog početka tematika njihovih nastupa obuhvaćala je pitanja ljudskih prava, ekologije, kritike društva, modernog primitivizma, supkulturnih pokreta, alternativnih svjetonazora, civilnog društva, autonomije kulture. Među najpoznatijim radovima grupe su radikalne akcije (krađa knjiga u knjižarama u sklopu akcije "22%", egzorcistička akcija istjerivanja zlih demona iz zgrade HNK, Millenium Marijuana March i druge).
Početkom 2001. čini radikalan rez u svom radu pa raspušta Schmrtz Teatar i osniva kazališnu družinu Nova Grupa s kojom radi nekoliko performansa i kazališnih predstava: Philip Glass kupuje komad kruha, Sunčani grad i Žohari. Grupa gostuje na čitavom nizu festivala eksperimentalnog i studentskog kazališta širom svijeta od Montreala i Teherana do Caracasa i Grenoblea.
Mario Kovač uključen je u mnoge umjetničke projekte, a mnogih je i autor.  Pokretač je i osnivač nekoliko alternativnih i studentskih kazališnih festivala i susreta od kojih treba izdvojiti: FAKI (Festival alternativnog kazališnog izričaja), TEST! (Teatar Studentima!) i K.R.A.D.U. (Kazališna Revija Akademije Dramske Umjetnosti).
Organizira razna događanja (performanse, hepeninge, predstave, glazbene slušaonice, filmske projekcije, književne i poetske večeri, DJ nastupe, izložbe, modne revije...) u mnogim zagrebačkim klubovima uz gostovanja širom Europe.
Od 2000. godine kao profesionalni kazališni redatelj ostvario je čitav niz predstava:
Sjajno prolazno vrijeme Davida Ivesa u DK Gavella, Sudnji dan Žanine Mirčevske u Teatru &TD, Krovna udruga Ivice Ivaniševića i Ante Tomića u HNK Split, Slučaj Hamlet Ane Prolić u DK Gavella, Je li tko za sex?  Davida Ivesa u Teatru &TD, Sa’ će Božo, svaki čas Ivice Ivaniševića u Teatru Rugantino, mjuzikl Za dobra stara vremena Željke Ogreste i Rajka Dujmića za Gerila Mediju, Bijelo, bijelo, bijelo (po motivima romana Ogledi o sljepoći Jose Saramagoa) s Dramskim studijem slijepih i slabovidnih Novi Život i brojne druge.
Mnoge od tih predstava osvajale su nagrade na značajnim domaćim i stranim kazališnim festivalima.
Za Treći program Hrvatskog radija režirao je radio drame Žena bomba Ivane Sajko (za tu režiju 2004. godine dobija Nagradu hrvatskog glumišta), Sunčani grad Radovana Ivšića, Slučaj Hamlet Ane Prolić, Velika bijela zavjera Dimitrija Vojnova, Sasvim obične ludosti Petra Zelenke i Plaidoyer po piknji i Nema više apokalipse Milka Valenta.

Marko Torjanac

diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kao srednjoškolac bio je član Omladinskog studija ZKM-a u kojem dobija stipendiju i odlazi u umjetnički centar Brewery Art Centre u Kendal u Veliku Britaniju gdje na audiciji dobiva glavnu ulogu u predstavi Our Day Out Willyja Russela.
Profesionalni glumački put započinje u Dramskom kazalištu Gavella te nastavlja u Teatru ITD, čiji je stalni član ansambla do 2006. godine. U tom periodu, među ostalima, igra Trepljova u Galebu, Laerta u Hamletu, Orsina u Na tri kralja, Cetija u Medvjedu Tepišaru, Ludoslava u Kralju Ubuu, Aarona u Titu Androniku, Alfreda u Kraljici Majci, Krležu u Cabaretu ITD, Cabaret Majstora u Begović Cabaretu i Staljina u Ljubavnim pismima Staljinu i druge.
Ostvaruje uloge i u mnogim neovisnim i vaninstitucionalnim kazalištima među kojima se izdvajaju uloga Bernyja u Seksualnim perverzijama u Chicagu HKD Teatra iz Rijeke, Petra Glavine u Deložaciji, Louisa IV u Noći Bogova i Leonea u Fritzspielu Epilog teatra te u Glumačkoj družini Histrion uloga Josipa Drugog u Gričkoj vještici i Bernyja u drugoj postavi Seksualnih perverzija u Chicagu.
2001. osniva Kazalište Planet Art, usmjereno prema suvremenom problemskom dramskom repertoaru, kojemu je umjetnički i poslovni ravnatelj te producent. U Planet Artu osmišljava repertoar i sudjeluje kao prevoditelj, glumac i/ili redatelj u predstavama Velika Zvjerka, U posjetu kod gospodina Greena, Sumnja, Zečja rupa, Prekidi, Plemena i Posljednja Freudova seansa te u predstavama Tko je ovdje lud? i Ritina škola koje je i adaptirao.
U okviru Planet Arta pokreće Stand up comedy scenu i radionice koji su uspješno djelovali od 2004. do 2006. godine.
Autor je višegodišnjeg projekta Edukativno kazalište koje je dobilo i Posebno priznanje Američke akademije za razvoj ekukacije, a za koje je napisao tekstove Škola za prave frajere, Ja, ne!, Pokušajmo sami! i dječji mjuzikl Zubić Zupko te ih režirao i producirao.
Bio je glavni urednik časopisa Hrvatsko glumište 2001. i 2002. godine, jedan je od inicijatora i voditelja radne grupe za izmjene Zakona o kazalištu pri HDDU 2001. godine; bio je član radne skupine za izmjene i dopune Zakona o kazalištu pri Ministarstvu kulture RH 2005. godine, Koordinator Mreže neovisnih kazališta 2012./2013. godine i sudionik međunarodnog programa USA Ambasade Social changes through arts 2012. godine.
Povremeni je gost predavač na Odjelu produkcije ADU i autor nekoliko programskih i financijskih analiza kazališne scene u Hrvatskoj.
Glavni je urednik monografije 40 godina Stilskih vježbi i autor i scenarist nekoliko televizijskih emisija.
Povremeno nastupa na televiziji, filmu i na radiju.
Dobitnik je Nagrade Ivo Fici za najboljeg mladog glumca na 2. Festivalu glumca u Vinkovcima 1996. godine za ulogu Alfreda u predstavi Kraljica majka, nagrade Zlatni smijeh na Danima Satire 2000. godine za ulogu Miroslava Krleže u Cabaretu &TD, nagrade Najhistrion 2000. godine za ulogu Bernyja u predstavi Seksualne perverzije u Chicagu, dvostruki je dobitnik Nagrade za najbolju mušku ulogu na festivalu Glumište Pod Murvom u Skradinu 2011. i 2016. za uloge Larryja u Velikoj Zvjerci i Freuda u Posljednjoj Freudovoj seansi i trostruki je dobitnik Nagrade Fabijan Šovagović na Festivalu glumca u Vinkovcima za uloge Christophera u predstavi Plemena, Pravdana u predstavi Ritina škola i Freuda u predstavi Posljednja Freudova seansa.

Gordana Gadžić

Rođena je u Beogradu gdje je i diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u klasi prof. Minje Dedića kao najbolji student generacije za što je dobila nagradu Strahinja Petrović.

Po završetku studija surađivala je s uglednim kazališnim redateljima u gotovo svim beogradskim kazalištima ostvarivši niz značajnih uloga među kojima treba izdvojiti Titaniju u Snu ljetne noći, Simonidu u Kraljevoj jeseni (nagrada za najbolju mladu glumicu na Susretima Joakim Vujić), Lady Macbeth u Macbethu, Ljepoticu u Ljepotici i zvijeri (godišnja nagrada Gita Predić Nušić Pozorišta Boško Buha), Mare u Tetoviranim dušama...
Na filmu je debitirala 1981. u Dečku koji obećava Miše Radivojevića. Najznačajniji filmovi: Stepenice za nebo Miroslava Lekića, Tajvanska kanasta Gorana Markovića (Zlatna arena u Puli za epizodnu ulogu i Povelja na glumačkim susretima u Nišu 1986.), Šest dana juna Dinka Tucakovića, Već viđeno i Urnebesna tragedija Gorana Markovića, Neka čudna zemlja Dragana Marinkovića, Uvijek spremne žene Branka Baletića, Vila orhideja Kreše Golika, Čovjek koji je volio sprovode, Orao i Treća žena ZoranaTadića, Kraljica noći Branka Schmidta, Konjanik Branka Ivande, Welcome to Sarajevo Michaela Winterbottoma, Lokalni vampir Branka Baletića. Također je ostvarila nekoliko uloga u TV dramama i serijama (Vuk Karadžić, Noćni igrači, Neka čudna zemlja, Pogrešna procena).
Godine 1998. zajedno sa svojim životnim partnerom, glumcem Ivicom Vidovićem, osniva Teatar Rugantino, malu glumačku oazu koja je iznjedrila nekoliko značajnih predstava u kojima je ostvarila zapažena glumačka ostvarenja (Ay, Carmela; Antigona u New Yorku; Uho, grlo, nož; Bog masakra; Terapija (nagrada Velika liska za najbolju glumicu Festivala komedije u Mostaru 2012.). Producentica je svih devetnaest kazališnih predstava Teatra Rugantino.
Godine 2014. ostvarila je i svoju prvu kazališnu režiju u predstavi Život je čudo.
Hod po rubu, s Ivicom njezin je prvi autorsko-urednički rad u svijetu knjige.
Živi u Zagrebu, majka je dvoje djece, Ane i Filipa Vidovića.

TEATAR RUGANTINO

Vrijeme je đavolja kategorija. Strelovito prolazi, ali još i brže donosi zaborav nekih, kako bi to stari Brecht rekao, poučnih komada. Evo, dok trepneš, prohujalo je već devetnaest godina otkako su se Gordana Gadžić i Ivica Vidović zagrljeni popeli na barikadu, gorko, a odvažno pjevajući: Mi smo protiv ugnjetača / I njihovih pomagača /Legionara i fašista /Ay Carmela, Ay Carmela! Tada su proročkom zebnjom najavili povratak fašizma koji se možda činio pobijeđenim, ali itekako je zlokobno tinjao. Zapravo, ako ćemo iskreno, nikad se nije ni povukao s ovih balkanskih prostora, tek se, u prekratkim pauzama, samo mimikrijski presvlači.
Premijerna izvedba predstave Ay, Carmela 1998. godine ujedno je označila i početak Teatra Rugantino. Od tada je Teatar Rugantino kao nositelj projekta (s Ivicom Vidovićem kao umjetničkim direktorom i Gordanom Gadžić kao izvršnom producenticom), producirao 19 kazališnih naslova. Iz istaknutih produkcija vidljivo je kako je Rugantino u svom marginaliziranom mikroprostoru upozoravao na društveno relevantne teme: pogubnost šutnje umjetnika u vremenu tinjajućeg fašizma, otvarao je temu emigracije, stranaca i lutalaštva, beskućnika i malograđanske patologije, razotkrivao vjersku zatucanost te u svojim zadnjim projektima učestalo branio ranjivog pojedinca od teško oboljelog društva.
Rugantino je često birao ne tako poznate autore, a u repertoaru je imao nekoliko hrvatskih praizvedbi čime je promovirao domaće dramsko pismo.
Rugantino je relativno malo bio prisutan u Zagrebu, zbog nepostojanja vlastitog scenskog prostora, no zato su ga obilježila gostovanja u Hrvatskoj i regiji (ali i u SAD-u i Kanadi). Rugantinove predstave izvođene su u svim kazališnim centrima u Hrvatskoj, ali isto tako i u najmanjim općinama gdje kazalište rijetko ili nikad ne dolazi. Bio je prvi hrvatski teatar koji je poslije rata (2000. godine) odigrao predstavu u Beogradu (Carmelu u Ateljeu 212), a zatim i u najvažnijim kazalištima Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i Crne Gore. Ta neprekidna povezanost s kazališnim umjetnicima regije, danas je komparativna prednost Rugantina.
Teatar Rugantino sudjelovao je na svim značajnim festivalima u Hrvatskoj – Marulovim danima u Splitu, Festivalu glumca u Vinkovcima, Danima satire,  Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu, ali i na festivalima u inozemstvu, posebno u zemljama iz okruženja (Joakim Interfest, Bihaćko ljeto, Zeničko proljeće, TKT Fest u Tuzli, Festival u Somboru, Herceg Novom, Tivtu, Podgorici…). Odigrano je 1568 izvedbi. Glumci, pisci i sam Teatar dobitnici su nekoliko nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu.
Predstave Teatra Rugantino koje treba izdvojiti:
Život je čudo Ivice Ivaniševića; This Casting, Mirana Kurspahića; Terapija Jordana
Cvetanovića; Bog masakra Yasmine Reze; Sa'će Božo, svaki čas Ivice Ivaniševića;
Antigona u New Yorku Janusza Glowackog; Uho, grlo, nož Vedrane Rudan; U sjeni
Green Hilla Joška Božanića; Ay, Carmela J. S. Sinisterre.

Teatar Rugantino je u suradnji s Međunarodnim multimedijalnim centrom Interkultura i Školskom knjigom dd Zagreb kao suizdavačem – a s Gordanom Gadžić kao urednicom i jednom od autora - završio rad na knjizi Hod po rubu, s Ivicom posvećenu svom utemeljitelju Ivici Vidoviću, glumcu koji je dugi niz desetljeća u kazalištu, na filmu i televiziji stvarao nezaboravne uloge.

PLANET ART

Kazalište Planet Art je profesionalno, neovisno dramsko kazalište koje se bavi suvremenim, problemskim, često tabuiziranim ili zanemarenim temama prisutnima u našoj svakodnevici i našem okruženju.
To čini postavljajući na scenu dramske tekstove u čijem se središtu nalazi pojedinac suočen s društvenim konceptima koji utječu na njegovu slobodu, integritet i sreću.
Preispitujući te koncepte s humanih i etičkih pozicija te pružajući gledatelju identifikaciju putem sugestivnog umjetničkog doživljaja, Planet Art od samih početaka svim svojim predstavama nastoji prekidati šutnju, postavljati pitanja, afirmirati dijalog, razvijati osjetljivost i poticati osobnu refleksiju kao ishodište šire društvene promjene.
Slijedeći ove zasade, predstave Planet Arta već su više od desetljeća među najizvođenijima i najnagrađivanijima u Hrvatskoj što dovoljno govori o njihovoj recepciji kod publike, ali i o uspješnosti šire društvene misije Planet Arta usmjerene ka povezivanju prostora osobne spoznaje i kritičkog promišljanja stvarnosti.
Vjerni preispitivanju uobičajene perspektive, odani zastupanju humanističkih vrijednosti i predani dramskom doživljaju svijeta kako bismo kroz katarzu došli do znanja kojim možemo mijenjati sebe i svoje okruženje, svakom novom predstavom kroz sve mijene nastojimo uvijek i za sebe i za druge biti – kazalište koje se pita.
Marko Torjanac,
osnivač i ravnatelj Kazališta Planet Art

Planet Art u brojkama

Planet Art je tijekom 12 godina rada producirao 12 kazališnih naslova i 3 posebna kazališta projekta.
U tom razdoblju izvedeno je 1312 predstava u kojima su sudjelovala 32 glumca.
Planet Art dobitnik je 25 relevantnih domaćih i 5 inozemnih nagrada te više od 60 priznanja.
Godišnji prosjek izvedbi Planet Arta je 109 što ga svrstava među kazališta s najvećim brojem izvedbi u Hrvatskoj.
U Zagrebu je tijekom 12 godina izvedeno 558 predstava, na gostovanjima u Republici Hrvatskoj 707, a u inozemstvu 47 predstava.
Planet Art je gostovao u 84 grada i mjesta u Hrvatskoj te u 9 zemalja.
Broj gledatelja koji su posjetili predstave Planet Arta je 360 834 što je grad veličine Šibenika, Siska ili Velike Gorice.
Prosječna popunjenost dvorana je 91,35%
Planet Art stvara 80% vlastitog prihoda što je jedan od najvećih samostalnih  kazališnih prihoda ne samo u RH.
Subvenicije Grada Zagreba čine 9% prihoda Planet Arta, Ministarstva kulture 6%, a sponzora 3%.
Preostalih 2% čine subvencije nadležnih odjela za kulturu Ministarstva poduzetništva i Ministarstva vanjskih poslova za međunarodnu kulturnu razmjenu.
Planet Art na 2 subvencionirane kune zaradi 10 tj. stvori 8 novih.
U Planet Artu je do sada surađivalo više od 100 suradnika raznih kazališnih profesija, a godišnji broj suradnika kreće se između 30 i 40.
Predstave koje su imale više od 100 izvedbi:
U posjetu kod gospodina Greena 212 izvedbi
Velika Zvjerka 150 izvedbi
Ritina škola 100 izvedbi
Stilske vježbe su u Planet Artu proslavile 40. obljetnicu kao i svaku nakon nje, a izvedene su više od 250 puta.

'ZA UMRIJET OD SMIJEHA'
Nova predstava Marija Kovača: Raskošna alegorija Hrvatske koja će uzdrmati dušobrižnike

Izvor: Promo fotografije / Autor: Teatar Rugantino

Sigurno je da će satirična predstava Marija Kovača 'Za umrijet od smijeha', u kojoj se kao neki od glavnih protagonista Teokratske države Hrvatske pojavljuju likovi iz naše svakodnevice, oduševljavati gledatelje, ali je pitanje hoće li isti prihvatiti satiru na svoj račun

Uoči premijerne izvedbe 'Za umrijet od smijeha' 16. studenoga u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski gradom se pronio glas da Teatar Rugantino i Planet art pripremaju žestoku i politički provokativnu predstavu u kojoj se nesmiljeno kritizira hrvatska aktualna situacija.

Istina ili tek marketinški trik za privlačenje publike? Predstava počinje u ozbiljnom, dramatičnom tonu, zatim se u finalu oštro, u maniri satirične fantazije, obrušava na politiku, vlast, Crkvu, Boga, prolife udruge i nazadnu i konzervativnu ideologiju, koja Hrvatsku pokušava vratiti u prošlost, a na kraju poziva na suprotstavljanje i bunt te poručuje: 'Suprotstavite se mržnji, puhnite u svoje Tritonove trube i započnite promjenu!'

Taj poklič, bez obzira radilo se o vapaju očajnika, frazetini ili iskrenom uvjerenju, odjekuje još dugo nakon završetka predstave, ukazujući da je nužno nešto napraviti, pokrenuti, pokazati, usmjeriti.

Što se zapravo događa? Na početku predstave Ona, nezaposlena, neurotična i agresivna, prepričava sukob s Njim te druge banalne situacije, koje joj izazivaju frustraciju i bijes. Zatim se na sceni pojavljuje On, također neurotičan, pomalo zbunjen i donekle povučen, i počne govoriti malo promuklim glasom, sa specifičnom intonacijom, kao aktualni gradonačelnik Milan Bandić, koji se smješka u prvom redu. On sjedi na stolcu i lije žuč: 'ovu državu mogu voditi i epileptičari i oni na aparatima', 'sigurno i Bog psuje kao kočijaš kad vidi sve ono što se dolje događa', 'Bog je prokleo Adama da bude čovjek i dao mu fašizam, nacizam, ustaše, partizane, rak dojke, rak limfnih čvorova itd. da krene u potragu za vlastitim identitetom'...

Kazališna predstava Za umrijet od smijeha

Izvor: Promo fotografije / Autor: Teatar Rugantino

Tirada traje i On u nastavku propituje Boga, državu, smisao i svrhu života, odnose žena i muškaraca, mržnju, neprijateljstvo i potragu za vlastitim identitetom. Postaje jasno da se pred nama otvara raskošna alegorija hrvatskog društva u kojoj dominiraju kontroverzni protagonisti, dok na drugoj strani, u mulju, životare tzv. mali ljudi. 

To se potvrđuje u satiričnoj i pomalo jezivoj slici, u grotesknom finalu predstave, kad u stiliziranom TV showu Željke Ogreste gostuje Željka Markić. Godina je 2132. i živimo u Teokratskoj državi Hrvatskoj – TDH, gdje je Markić, u žestokom okršaju s Putinom, proglašena sveticom. Ona je mrtva, ali sretna. U gradu su imena trgova preimenovana i sada se zovu, primjerice, Trg Republike i Željke Markić ili Trg bana Jelačića i Željke Markić. Ona na glavi ima hrvatski grb i plašt, poput visokih crkvenih veledostojnika. Odgovarajući na pitanja voditeljice o situaciji u Hrvatskoj s podsmijehom spominje vrijeme kad se smatralo 'da je zemlja okrugla', a zatim ističe da je stanje u Hrvatskoj odlično: Hrvatska je najveća sila u regiji, doduše, ima nešto ispod dva milijuna stanovnika, ali je prekrasna i stranci u njoj grade hospicije i razvijaju turizam za umiranje, žene nemaju pravo glasa, a sve koji se suprotstavljaju TDH šalju u izolaciju, na otok. Spominju se i Ilčić, Jadranka Kosor, Marijana Petir, Milan Bandić i njegova mama Jagica, Tomislav Saucha i otac domovine. Tu je i nova himna 'Nije moguće ubiti ŽM'. Dobro došli u Hrvatsku 2132. godine!            

Predstava 'Za umrijet od smijeha' u režiji Marija Kovača i u koprodukciji Planet arta i Teatra Rugantino nastala je prema predlošku nagrađivanog američkog dramatičara i glumca Christopera Duranga, koji je u originalnoj verziji ismijavao dekadenciju američkog kapitalističkog društva iz 1980-ih. Durango nije nepoznat hrvatskoj javnosti. Za dramu 'Vanja i Sonja i Maša i Picko', kako je u nas prevedena, dobio je nagradu Tony, a taj je tekst, kao i 'Terapija, terapija' igran u zagrebačkoj Komediji. Taj Durangov tekst adaptirao je i uronio u hrvatsku stvarnost glumac i ravnatelj Planet arta Marko Torjanac, stvorivši nemilosrdnu i oporu kritiku našeg neuspješnog posttranzicijskog društva, koje ne odbacuje Druge i različite, nego i običnog građanina, veliča Crkvu i 'dušobrižnike', uzdiže kriminalce i ostale grabežljivce, a uništava talent, ljubav i radost života.

U ovom prvom uprizorenju tog Durangovog teksta u Hrvatskoj u središtu je dvoje frustriranih, neurotičnih, razdražljivih, uplašenih i izgubljenih ljudi (maestralno ih tumače Gordana Gadžić i Marko Torjanac), koji se ne mogu nositi ili se jako teško nose s vlastitim životnim nedaćama i izvrnutim vrijednostima hrvatskog društva. Oni čak ne mogu s lakoćom i osmijehom riješiti banalan sukob zbog konzerve s tunom u supermarketu. Ti likovi – Ona i On - zapravo su štićenici specijalnih ustanova za labilne osobe. Ali mogu se shvatiti i kao predstavnici prosječnih ljudi Hrvatske, koji zapravo samo traže svoje mjesto, posao, ostvarenje svojih snova i ispunjavanje svrhe svog života te pokušavaju na razne načine, od psihoseansi i tableta do new age psihologije, isplivati iz beznađa i depresije. No uzalud! Okrutna, nehumana i shizofrena stvarnost Hrvatske, opterećena duhovima prošlosti, stalno ih baca na početak i uništava sve njihove pokušaje u traženju izlaza.

Predstava je zamišljena, kako se ističe na službenim stranicama, kao satirička fantazija, koja kroz humor postavlja krajnje ozbiljna pitanja o našoj mogućoj stvarnosti iz neke zamišljene i ne tako daleke budućnosti. Osim što iznosi na vidjelo snove i želje 'malih ljudi' i ukazuje na represivnost državnog aparata koji nema nikakvu empatiju ni socijalnu svijest, predstava ukazuje na pitanje slobode življenja i djelovanja te slobode govora i umjetničkog izraza, koju već dvije godine ugrožavaju više ili manje umiveni konzervativci na vlasti. Dakle to je predstava o slobodi, bez obzira ocijenili je, kako se moglo čuti na premijeri, kao vrhunski trash ili kao vrhunsku satiru. Poanta je na onome 'vrhunska'.  

Sada, kad je izrečena 'dijagnoza' hrvatske bolesti i donijeta kazališna 'presuda', bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati prozvani, a kako Ministarstvo kulture, te hoće li se dizati tužbe? Hoćemo li kao društvo položiti ispit iz demokracije i popeti se na višu razinu svijesti, kako se spominje u predstavi, ili ćemo ostati i dalje licemjerni klimavci, koji dopuštaju drugima da im kroje sudbine? I konačno, hoće li nam se ispuniti nade, kako kaže Ona, da dobijemo posao, da ljudi prestanu biti zli i zluradi i da opet osjetimo sreću što smo živi?

Recimo i to da je gradonačelnik ostao gotovo do kraja predstave, odgledavši cijeli TV show sa Željkom Markić, što je presedan u njegovoj karijeri što se pohođenja kulturnih događanja tiče.

Umjesto zaključka, citirajmo Njega: 'Zašto umjesto odi u ku*ac ne kažemo volim te?'

Bandić izašao iz teatra zbog Srba i Željke Markić?

Tekst Christophera Duranga Marko Torjanac prilagodio je hrvatskoj stvarnosti, pri čemu nikoga ne vrijeđa, ali mu vjerojatno stiže tužba

Foto: Sanjin Strukic/Pixsell

Hrvatska 2132. godine ima dva milijuna stanovnika, a još deset puta toliko rasuto je svijetom... Hrvati vjeruju da je svijet ravna ploča, manjine, pa tako i Srbe, drže na sigurnom – iza žice, a Željka Markić je svetica...

Dio je to urnebesne satire koja je tek manji dio predstave “Za umrijeti od smijeha”, zajedničkog projekta Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art, koju je po tekstu Christophera Duranga režirao Mario Kovač. Pa ipak taj mali dio predstave, koji je zapravo televizijski show lude voditeljice koja ubije Željku Ogrestu i ugosti svetu Željku Markić, bio je dovoljan da zagrebački gradonačelnik Milan Bandić odustane od predstave i napusti gledalište.

U predstavi su samo dva lika – On i Ona – oboje s velikim problemima, rekli bismo ludi. Uglavnom su na sceni sami, i osim međuigre u TV showu zapravo imaju jako malo zajedničkih scena, tek onu ispred police s konzervama tunjevine gdje sve i počinje. Uloge tumače Gordana Gadžić i Marko Torjanac koji je i adaptirao originalni tekst, prebacio ludilo autorovih junaka iz Amerike osamdesetih u hrvatsku sadašnjost, da bi putem u budućnost samo naglasio mnoge probleme iz kojih ne znamo (ili ne želimo) izići. Tako to jest satirička fantazija, ali i ozbiljno promišljanje o smislu života svakog od nas, o onima koji nas drže ludima, koji nam ne daju poslove, ali nam (radikalno) propovijedaju kakav bismo život morali živjeti. To je priča i o hrvatskoj homofobiji i neprihvaćanju drukčijih bilo koje vrste.

Redatelj Kovač tekst stavlja u ruke odličnih glumaca i jednostavno ih pušta da budu – ludi. Dobra odluka, jer i Gordana Gadžić i Marko Torjanac daju sve od sebe i igraju “bez ručne”. Pogotovo Marko koji se predstavlja i kao vješt imitator,