Search

Ivica je rođen u Beogradu 10. svibnja 1939. godine. Na Kazališnoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1963. godine nakon čega počinje raditi u zagrebačkom HNK, a kroz karijeru je bio član i drugih kazališnih kuća (Dramsko kazalište “Gavella”, Teatar &TD, česte suradnje sa HNK u Splitu…). Posebno se isticao u modernom repertoaru (Handke, Shaffer, Stoppard, Ionesco, Kundera, Jelačić, Bužimski, Gavran).

Nastupao je u mnogim predstavama, od kojih su neke antologijske te su svojim kvalitativnim dometima mijenjale sliku hrvatskog kazališta. Među mnogobrojnim njegovim ulogama teško je ne prisjetiti se onih koje je ostvario u Teatru &TD, u predstavama poput “Kaspara Hausera” P.Handkea ili “Rozencrantz i Guildestern su mrtvi” i “Travestija” T. Stopparda, “Jacquesa Fatalista i njegovog sluge” M.Kundere ili “Noći bogova” M.Gavrana i “Gospodara sjena” D.J.Bužimskog… Značajne je uloge Vidović odigrao i na pozornici splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta: “Čovik, zvir i kripost” L.Pirandella ili “Dundo Maroje” M.Držića, “Albatros” R.Marinkovića ili pak “Svečana večera u pogrebnom poduzeću” I.Brešana, samo su neke od predstava koje se ne smiju zaobići iz Vidovićevog opusa.

U kalištu “Gavella” je Ivica Vidović prvi put zaigrao u “Jazavcu pred sudom” P.Kočića koja je premijerno izvedena 1966, i od tada u kazalištu u Frankopanskoj nastupa u velikom broju naslova, nezaobilaznih u osvrtu na povijest toga teatra. Spomenimo samo “Javno oko” P.Shaffera, “Djecu sunca” M.Gorkog ili pak “Revizora” N.V.Gogolja i “Zid, jezero” D.Jovanovića, a tu su i “Ribarske svađe” C.Goldonija i “Volpone iliti lisac” B.Jonsona, kao i “Garaže” J.Arjounija, “Trg heroja” T.Bernharda, “Četvrta sestra” J.Glowackog…

 

 

Multimedija

 Audio

Dite iz Komiže
Ptuj Barba Jakomo

 Filmski inserti

Nase malo misto – Servantes
Kako je počeo rat na mom otoku
Fine mrtve djevojke
Starci
Buža
W.R. Misterije organizma
Kužiš stari moj
Zaseda

 Cijeli filmovi

Ritam zločina
 W.R. Misterije organizma

 Foto galerija

 Intervjui

Sa svojim je “Teatrom Rugantino” i predstavama kao što su “Ay, Carmela” J.S.Sinistere ili “Starci” A.Šoljana i “Antigona u New Yorku” J.Glowackog posjetio mnoga mjesta u kojima je kazalište rijedak gost, predstavljajući teatarsku umjetnost i izvan “kazališnih gradova”.

Ivica Vidović jednako je predano u kazalištu interpretirao “glavne likove” i one koje nazivamo “sporednima”, iako nam se ta lica, nerijetko upravo zbog onih koji ih igraju, ponekad usijecaju u pamćenje snažnije od “glavnih”, i za mnoge je od tih uloga višestruko nagrađivan.

Osim na kazališnim daskama, Ivica Vidović je i na filmu ostvario niz velikih ostvarenja. Kao jedan je od najistaknutijih i najzanimljivijih filmskih glumaca koji su se pojavili u kasnim šezdesetim kontinuirano je nastupao na filmu surađujući uspješno s redateljima i starije i mlađe generacije. U jugoslavenski film unosi novi tip introvertiranoga, u biti deziluzioniranoga suvremenoga urbanog junaka (odnosno antijunaka), zbunjene, nesnalažljive likove, marginalce i gubitnike… Ivica Vidović uspio ih je sugestivnom interpretacijom učiniti privlačnim, bliskim i zapamtljivim svojim mladolikim izgledom, pomalo sporih, “melankolično-snenih reagiranja”. Osobito sugestivno tumači zbunjene, u prikazanim životnim i posebno političkim okolnostima, nesnalažljive osobe.

Tokom skoro 50 godina ostvario je niz značajnih filmskih ostvarenja… Ideal borca NOB-e u “Zasedi” (1969) Ž.Pavlovića, “beckettovskog” junaka u iščekivanju u filmu “Idu dani” (1970) F.Hadžića, prigradskog marginalca u filmu “Kužiš stari moj” (1973) V.Kljakovića, za što je nagrađen Srebrnom arenom u Puli, intelektualca psihičkim terorom primoranog na kolaboraciju u “Prijekom sudu” (1978) B.Ivande, te usamljene intelektualce u “Ritmu zločina” (1981) i “Čovjeku koji je volio sprovode” (1989) Z.Tadića. Posebnost u njegovu filmskom opusu predstavlja lik (s crnohumornim značajkama) sovjetskog klizačkog šampiona u filmu “W.R. Misterije organizma” (1971) D.Makavejeva.

U kontekst stvorenog tipa potpuno se uklapa jedan od njegovih najpopularnijih likova – Servantes. Osobenjak i autsajderski pjesnik Servantes, simbol izglobljenih duša iz TV-serije “Naše malo misto” i filma “Servantes iz našeg malog mista”. Ove uloge su mu donijele ogromnu popularnost, kao i kasnije naslovni lik u tv-seriji “Inspektor Vinko” K.Golika.

Ostale važnije uloge: “Kad čuješ zvona” (A.Vrdoljak), “Lisice” (K.Papić), “S druge strane” (J.Gale), “U gori raste zelen bor” (A.Vrdoljak), “Izbavitelj” (K.Papić), “Usporeno kretanje” (V.Kljakovi.),”Orao” ( Z.Tadić)…

U nekoliko posljednjih godina Ivica Vidović dokazuje svoj glumački vitalitet radeći i s mlađim redateljima, okrunjujući kvalitetu i konstantnost svojih interpretacija novim nagradama.

Nagrade

  • 2009 – Dani filma u Mostaru – Nagrada za životno djelo
  • 2005 – Nagrada «Fabijan Šovagović» – Štujući uspomenu na velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića, Društvo hrvatskih filmskih redatelja utemeljilo je 2000. godine godišnju Nagradu “Fabijan Šovagović” koja se dodijeljuje glumcu/glumici čije je djelo ostavilo trajan trag u povijesti hrvatskoga filma. 2005. godine je žiri u sastavu Hrvoje Hribar predsjednik, Snježana Tribuson i Dražen Žarković članovi, odlučio je dodijeliti Nagradu DFRH-a «Fabijan Šovagović» Ivici Vidoviću.
  • 2005 – Nagrada Grada Zagreba za izvanredne glumačke interpretacije kojima je trajno označio i značajno pridonio razvoju i kvaliteti hrvatskog kazališta, filmskoj i televizijskoj umjetnosti.
  • 2003 – Nagrada Dubravko Dujšin za ulogu u predstavi “Trg heroja”
  • 2002 – Zlatna arena za epizodnu ulogu
  • 1996 – Odlukom predsjednika Republike Hrvatske Ivica Vidović odlikovan je
    redom danice Hrvatske s likom Marka Marulića
  • 1973 – Srebrna arena za glavnu mušku ulogu
  • VIšestruki dobitnik nagrade Zlatni vijenac na MES u Sarajevu
  • VIšestruki dobitnik nagrada na Danima satire

Preminuo je 18.4.2011. u 72. godini u Zagrebu. Po svojoj želji pokopan je u Komiži.

Kazalište – važnije uloge:

  • P.Handke – Kaspar Hauser (kao Kaspar)
    «Zlatni vijenac na MES u Sarajevu»
  • T.Stoppard – Ros i Gill su mrtvi (kao Ros)
  • T.Stoppard – Buchner Weutzek (kao Weutzek)
  • M.Kundera – Jackues fatalist i njegov gospodar (kao Jackues)
  • Guelderode – Escourial (kao kralj)
  • Guelderode – Tabori – Mein kampf (kao Hitler)
  • N.Erdman – Samoubojica
  • S.Backett – U očekivanju Godota (kao Pozo)
  • J.S.Sinisterra – Ay, Carmela (kao Paulino)
  • L.Pirandello – Čovik, zvir i kripost (kao profesor)
  • N.Gogolj – Revizor (kao Hljestakov)
  • B.Strauss – Turistički vodič (kao profesor)
  • B.Johnson – Volpone (kao Mosca)
  • Goldoni – Ribarske svađe (kao Paron Furte)
    «Nagrada “Zlatni smijeh” za najbolju mušku ulogu na Danima satire 1996»
  • D.Jelačić Bužinski – Gospodar sjena
    «Zlatni vijenac na MES u Sarajevu»
  • Tomas Bernhard – Trg heroja
    «Nagrada Dubravko Dujšin»
  • Joško Božanić – U sjeni Green Hilla (kao Jakom Gundula)
    «Nagrada na Danima satire 2001»
  • Ivo Brešan – Kratki kurs dugog propadanja
    «Nagrada na Danima satire 1992»
  • B.Vujičić, R.Šerbedžija – Play Backett (kao Vladimir)
  • P.Zelenka – Slučajevi običnog ludila (kao otac)
  • M.Matišić – Cinco i Marinko (kao Marinko)
    «Nagrada na Danima satire 1993»

Film

  • 2011 – S.Skerlić – Top je bio vreo (kao Vlaja)
  • 2011 – D.Marusić – Bella Biondina (kao Merika)
  • 2009 – R.Grlić – Neka ostane medju nama
  • 2008 – J.Vujčić – Gdje pingvini lete (kao Stanko)
  • 2008 –   – Na ljetovanju
  • 2007 – M.Sikavica – Gospođa za prije (kao Franjevac)
  • 2005 – H.Hribar – Što je muškarac bez brkova? (kao biskup)
  • 2005 – F.Šovagović – Pušća Bistra (kao Joža)
  • 2004 – S.Petranović – Družba Isusova (kao Otac Ivan)
  • 2004 –   – Vizije Europe (segment “Europa”)
  • 2003 – G.Rusinović – Svjetsko čudovište (kao žandar)
  • 2002 – D.Matanić – Fine mrtve djevojke (kao Blaž)
    «Zlatna arena za epizodnu ulogu»
  • 2000 – V.Brešan – Maršal (kao Martin)
  • 1999 – J.Sedlar – Četverored (kao Silvije Hižar Capella)
  • 1998 – K.Papić – Kad mrtvi zapjevaju (kao Marinko)
  • 1997 – M.Blažeković – Čudnovate zgode šegrta Hlapića (Markov otac)
  • 1996 – B.Gamulin – Sedma kronika (kao magister)
  • 1996 – V.Brešan – Kako je počeo rat na mom otoku (kao Dante)
  • 1990 – A.Vrdoljak – Karneval, anđeo i prah
  • 1990 – Z.Tadić – Orao (kao Krešo)
  • 1989 – Z.Tadić – Čovjek koji je volio sprovode (kao Filip)
  • 1982 – D.Marušić – Servantes iz Malog Mista (kao Servantes)
  • 1981 – Z.Tadić – Ritam zločina (kao Ivica)
  • 1979 – V.Kljaković – Usporeno kretanje
  • 1978 – B.Ivanda – Prijeki sud
  • 1977 – V.Fulgosi – Zašto je pile žuto, a koka nije?
  • 1976 – K.Papić – Izbavitelj (kao Ivan Gajski)
  • 1975 – B.Ivanda – Zec (kao Doringer)
  • 1975 – B.Žižić – Posljednja utrka
  • 1973 – V.Kljaković – Kužiš stari moj (kao Glista)
    «Srebrna arena za glavnu mušku ulogu»
    «Povelja, Niš 1973»
  • 1972 – B.Žižić – Putovanje
  • 1972 – A.Jovanović – Ptičje kupalište (kao Frankie)
  • 1972 – Z.Šotra – Roman sa kontrabasom
  • 1972 – B.Žižić – Madeleine, mon amour!
  • 1971 – D.Makavejev – W.R. Misterije organizma (kao Vladimir Iljič)
  • 1971 – A.Vrdoljak – U gori raste zelen bor (kao Ivan)
  • 1970 – K.Papić – Lisice (kao Musa)
  • 1970 – J.Gale – Onkraj (kao Damjan)
  • 1970 – F.Hadžić – Idu dani
    «Nagrada za komičnu ulogu, Niš 1970»
  • 1969 – A.Vrdoljak – Kad čuješ zvona (kao Meho Sulić)
  • 1969 – Ž.Pavlović – Zaseda (kao Ivan)
  • 1964 – V.Mimica – Prometej s otoka Viševice
  • 1962 – S.Janić – Rana jesen (kao Pepi)

TV film

  • 2006 – D.Žarković- Trešeta (kao Sarlija)
  • 2002 – E.Galić – U sjeni Green Hilla (kao Bepo)
  • 2001 – E.Galić – Starci (kao ribar)
  • 1992 –   – Brod
  • 1989 – V.KLjaković – Buža
  • 1984 – V.Mihletić – Neobični sako
  • 1978 – Z.Tadić – Slučaj Filipa Franjića
  • 1978 – Z.Šotra – Vučari Donje i Gornje Polače
  • 1975 – B.Ivanda – Zec (kao Doringer)
  • 1974 – B.Ivanda – Psihopati
  • 1973 – V.Momčilović – Piknik na frontu (kao Zapo)
  • 1972 – Z.Šotra – Roman o kontrabasu
  • 1972 – A.Jovanović – Ptičje kupalište
  • 1968 – D.Marusić – Đema Kapoli
  • 1965 – A.Marti – Srećan slučaj
  •         – M.Carić – Albatros

TV serije

  • 2010 – Tardoci,Rukavina – Dome, slatki dome (Doživjeti stotu) (kao Šime)
  • 2008 – Z.Margetić – Mamutica (kao Leon)
  • 2007 – B.Đurić – Naša mala klinika (kao Prof.Dr. Ante Guzina)
  • 2007 – V.Brešan – Bitange i princeze (kao Rade Kobeščak)
  • 2005 – Bukvić, Roksandić – Luda kuća (kao Stjepan Majer)
  • 2002 – H.Hribar – Novo doba (kao Filip Gudić)
  • 1990 – B.Makarović – Tražim srodnu dušu (kao Franji Percec)
  • 1988 – A.Vrdoljak – Zagrljaj
  • 1984 – K.Golik – Inspektor Vinko (kao Vinko)
  • 1981 – D.Marušić – Velo misto (kao Očalinko)
  • 1979 – S.Kupusović – Tale (kao Hrsuz Halilčić)
  • 1975 – M.Maroti – Vrijeme ratno i poratno (kao Budala)
  • 1972 – Ž.Lazić – Građani sela Luga (kao Vojin)
  • 1971 – Lj.Draškić – Uniforme
  • 1971 – D.Marušić – Naše malo misto (kao Servantes)
  • 1970 – D.Marušić – Ljubav na bračni način

 

http://www.youtube.com/watch?v=9mH7fVy4Ft4

http://www.youtube.com/watch?v=ORB2Mpfg_ew&playnext=1&list=PLB823E5DAD2DACC6C

 

Nase malo misto – Servantes
Kako je počeo rat na mom otoku
Fine mrtve djevojke
Starci
Buža
W.R. Misterije organizma
Kužiš stari moj
ZasedaDite iz KomižePtuj Barba Jakomo

Intervju: Glas javnosti, 16.10.2006 – Piše: B. Kuljanin

Ivica Vidović o pozorištu i saradnji glumaca iz dve države

Nisam varao publiku

Ivica Vidović, nesumnjivi bard hrvatskog glumišta, gostovao je sa zagrebačkim teatrom “Rugantino” i predstavom “Sa’ će Božo, svaki čas” na ovogodišnjem Prvom internacionalnom festivalu malih scena u Kragujevcu. Predstava govori o dva prijatelja autsajdera koji beketovski čekaju neko bolje sutra. S Vidovićem o pozorištu, saradnji glumaca Hrvatske i Srbije i još ponečem.

Može li danas u Hrvatskoj da se živi od glume?

  • Teško. Glumačka primanja su takva da ne mogu da zadovolje sve stvari. Glumac kao i svi, da i ne govorimo o drugim profesijama, snalazi se kako ume i može. U današnje vreme se mnogo krade, odnose se stvari iz fabrika. Čovek u pozorištu nema šta da ukrade. Možda bih i ukrao. Nemam brkove i možda bih ukrao njih, ili bradu. Živimo od vazduha.

Da li je status umetnika u Hrvatskoj rešen?

  • Manje-više da. Postoje institucije gde su glumci u angažmanima, imaju svoje redovne plate. Ima i veliki broj slobodnih umetnika koji rade prema svojim nahođenjima. Kako ko gde stigne i kako ga ko zove, što je malo riskantnije. Pomalo radiš u pozorištu, malo si na nekakvoj socijali, pa onda radiš nešto sa strane i malo je lakše.

Uobičajen je termin tezgarenje?

  • Ne volim reč tezga, ružna je. Mi imamo teatar jedno deset godina. Nastojim da ne varam sebe i publiku. Ako varam sebe, loše se osećam. Ne želim da tezgarim u smislu da obmanjujem sebe, da radim neke projekte koji su tek da se odigraju. Želim da radim u projektu koji nešto govori, nešto znači i repertoarski i koji u današnje vreme žive i odzvanjaju.

Ovo je vreme u kome autsajderi gube korak.

  • Akademije svake godine izbacuju bezbroj glumaca. Ne znam šta će i kako će ta deca, kako se snalaze. Tržišta su premalena, pogotovo sad u ovom vremenu. Situacija je zabrinjavajuća. Nova se pozorišta ne otvaraju, jedino se ljudi snalaze pa prave trupe. To u Evropi nije ništa strašno. U Italiji je samo jedno pozorište profesionalno “Pikolo teatro”. Ostalo su grupe koje rade komade po dogovoru.

Kad rezimirate svoj dosadašnji rad, šta je bilo najteže i da li je bilo grešaka?

  • Znam da je bilo grešaka, i to puno. Glumac teško može da se opredeli za nešto što mu je bilo najdraže. Bilo je loših uloga, manje loših, dobrih, manje dobrih. Ali glumac živi svaku ulogu, ne može da šmira, ne može da vara. Ako vara publiku vara i sebe. Odigrao sam više uloga koje nisam želeo nego onih koje sam želeo. Mislim da je svaka poslednja uloga ona najdraža. Svaka je deo tebe i daš joj sve što možeš, ali to zavisi i od režisera, partnera, komada…

Autor predstave “Sa’ će Božo, svaki čas” je splitski novinar Ivica Ivanišević. Koliko je novih pisaca na hrvatskoj pozorišnoj sceni?

  • Mnogo se piše i u Zagrebu i u Beogradu.

Ima li saradnje između pozorišta iz Srbije i Hrvatske?

  • Zasada nema. Ima gostovanja. Idemo – tamo i ovamo, ali da radimo zajedničku predstavu, zasada se ne događa.

Da li je ovo vreme za pozorište?

  • Publika se vraća u pozorište. Mislim da se malo i zasitila one kutije kući. ♦

Tportal.hr > Kultura, 10.05.2010 – Piše: Marko Stričević

Ivica Vidović o zabranjivanoj ‘Zasedi’

Nitko me nije pitao za sporne angažmane

U kinu Tuškanac prikazan je jedan od važnijih filmova ikad snimljenih na ovim prostorima – ‘Zaseda’ – jednog od prvaka tzv. Crnog talasa, Živojina Pavlovića. Projiciran u sklopu Pavlovićeve retrospektive na aktualnom Subversive Film Festivalu, ovaj svojedobno cenzurirani i nekako zaboravljeni film danas posebno fascinira iz nekoliko razloga

Kao prvo, iz perspektive gledatelja mlađih od 30-ak godina (obrazovanih i stasalih u Hrvatskoj) teško je povjerovati da je u bivšoj državi, o kojoj se uči da je bila obilježena diktaturom Komunističke partije, umjetničkom cenzurom, totalitarnim jednoumljem i tako dalje – uopće mogao biti snimljen film poput ‘Zasede‘ – a da njegov redatelj, skupa sa scenaristom, glumcima, statistima, scenografima, šminkerima i ekonomom, brzopostupno ne završe pred sudom, a potom i u bajbuku s kuglom oko noge.

Film pokojnog ‘Žike’ Pavlovića iznimno beskompromisno, naturalistički i ‘kontrarevolucionarno’, kao da autori i glumci za nikakvu cenzuru u životu čuli nisu (ili možda djeluju subverzivno?), slika atmosferu u srpskoj provinciji ’45. godine. Pobjeda partizana formalno je osigurana, ali po zabačenim selima i brdima još haraju nepokoreni odredi četnika na konjima. ‘Zaseda’ eksplicitno prikazuje ono o čemu je zabranjeno bilo javno govoriti: teror pobjedničke vojske i gospodara rata nad civilima, prijeke sudove, skojevska maltretiranja, pljačke, društvene i fizičke likvidacije nepodobnih pojedinaca u kontekstu sela i malih gradova, ukratko – komunističke i OZNA-ine ratne zločine raznih vrsta…

Kao drugo, pomalo je nadrealno promatrati prvu ligu jugoslavenske kinematografije (između ostalog i one propagandne, partizanske), Pavla Vujisića, Milenu Dravić i ostale, kako igraju u filmu koji je čisti kontrapunkt diktiranoj ideologiji! I dok se ti nekad podobni partizanski filmovi i serije repriziraju i danas, djela svjetski čuvenog Crnog talasa iz nekog se razloga zanemaruju. Hrvatska javnost naprosto nije upoznata s činjenicom da su u jugoslavenskoj kinematografiji u Titovo doba stvoreni tako duboki i drukčiji filmovi – niti da su oni uopće bili mogući, makar kasnije i bili cenzurirani. Doduše, redatelji te crnovalne generacije ‘s beogradskog asfalta’ (Pavlović, Makavejev, Žilnik, Petrović…) već do 1972. bili su uglavnom ili prisiljeni na egzil, ili bačeni na sigurnu distancu od srednje struje.

Udivljeni davnim filmom prikazanim u Tuškancu, sišli smo do Gavelle potražiti jednog od njegovih aktera, glavnog glumca Ivicu Vidovića. Jednu od istinskih legendi sedme umjetnosti na ovim prostorima nisu, izgleda, zvali na projekciju, ali bilo mu je drago čuti da je film prikazan, i da je tako dojmio publiku.

  • ‘Žika je doista bio poseban. Dugo je tražio glumca za ulogu tinejdžera kojeg ratni vihor baca u tešku srpsku zabit. Vidio me u Vrdoljakovom ‘Kad čuješ zvona’, nazvao i rekao da dolazi u Zagreb. Kao mladom glumcu (Pavlović je iza sebe već imao nagrade sa Pule i Berlinalea, op.a) ostavio mi je scenarij i rekao mi da sam prepravim svoj lik, rečenice, da ga prilagodim sebi. Glavni junak originalno se zvao Žuća, a ja sam ga tako pretvorio u nostalgičnog Dalmatinca Ivu Vranu’, objašnjava Vidović, kojem je odlazak u zabačeni Knjaževac 60-ih sam po sebi predstavljao filmično iskustvo i stanovitu analogiju s junakom kojeg je imao odigrati.

  • ”Zasedu’ smo snimili za 16 dana! Poludio sam u početku na Žiku, tražio ga planove snimanja! Radio bih po dva kadra dnevno, a taj film ih je imao svega 120, jer je Pavlović običavao cijelu scenu snimiti u jednome kadru (improvizacija te slobodniji pristup procesu vjerojatno su i utjecaj francuskog novog vala, op.a.). Evo, ispričat ću vam jednu anegdotu: večer pred snimanje, pridružujem se iskusnijim kolegama: Vujisiću, Severinu Bjeliću (‘Kad budem mrtav i beo’, ‘Buđenje pacova’), Slobodanu Aligrudiću (‘Sjećaš li se Dolly Bell’, ‘Otac na službenom putu’). Sjajni ljudi! A kad je to počelo piti… Za pola sata sam bio pod stolom i sutradan izgledao osjetno drukčije nego prijašnjih dana. Prilazi mi redatelj i kaže: Znam, znam Ivice… I jednostavno promijeni dispoziciju za taj dan! Snimali smo samo totale, hodanja, itd. Nijednu scenu u krupnom kadru.’

To su impresije koje Vidović izdvaja iz nastajanja jednog od djela zbog kojih je Yu film imao ugled i u svjetskim okvirima. Kaže da je maestralni Pavle Vujisić, jedan od najautentičnijih glumaca ikada, volio snimati s Pavlovićem, jer je volio njegov improvizatorski stil: nije, naime, volio snimati scenu više od dvaput!

No kad je riječ o političkoj potki cijelog projekta, Vidović iz nekog razloga skreće temu. Ipak, kako je bilo moguće sa svim tim glumcima – neki su valjda bili i u partiji – zatim statistima u teškoj provinciji, sa sumnjivom scenografijom poput Staljinovih plakata, snimati tako nepodoban film, a da te nitko odgovoran ne primijeti? Zar UDBA nije pokušavala barem letimično kontrolirati što umjetničke vedete misle i rade? I kako je u planskoj ekonomiji uopće odobren budžet za takav projekt?

Vidoviću kao da su čudna ova pitanja: tvrdi da se baš ničeg nije bojao, nije mu bilo osobito neobično što se radi film koji duboko kompromitira ono što se učilo u školi i govorilo na televiziji i kaže da je tzv. crne liste, koje su tada nastajale iz raznih razloga, stao primjećivati tek kasnije.

  • ‘Bio sam tada još mlad i nisam ni razmišljao o tome. Inače, ja neke stvari sporije kopčam, uvijek zadnji saznam! No u umjetničkim krugovima nikad nisam osjećao da bih trebao imati razloga za strah niti da sam pod nekim nadzorom. Nitko se nikad nije usudio pitati me za moje eventualno sporne angažmane’, tvrdi Vidović kojem ‘Zaseda’ nije jedina avantura u subverzivnom filmu: igrao je u ‘Liscama’ Krste Papića (1970) te u glasovitom ‘Misteriju organizma’ također bunkeriranog režisera Dušana Makavajeva, koji je ubrzo potom emigrirao.

  • ‘Doduše, ja ni nakon ‘Misterija organizma’ nisam očekivao da bi moglo biti problema, pa me iznenadilo kad sam se vratio u Beograd i našao s partnericom Milenom Dravić koja mi je rekla da je malo frka, da bismo ‘mogli završiti u zatvoru”, prisjeća se Vidović.

  • Paradoks ‘Zasede’ je da je taj zabranjeni film prikazan, ni manje ni više, nego na tada središnjem, glamuroznom festivalu u Puli. Na manifestaciji koju je redovito pohodio sam Tito, Pavlovićev film je čak ponio nagradu za smjelu režiju! Kasnije je još navodno igrao po nekim kasarnama, u Sloveniji itd, a tabu je skinut tek 90-ih. Sam Pavlović nakon ‘Zasede’ je odselio u Sloveniju, jer je tamo imao kakve-takve uvjete za rad. Jedan od glavnih glumaca u novoj fazi postao mu je Rade Šerbedžija. Već sljedeće godine snimio je ‘Rdeče klasje’, nominirano u Berlinu za Zlatnog medvjeda. Trinaest godina kasnije, opet je slavio i u Puli sa ‘Zadahom tela’.

I za kraj, da ne bi netko pomislio da novovalne tendencije Pavlovića i ekipe (brzinsko snimanje filmova, Vujsićevo snimanje ‘u cugu’, bez ponavljanja, improvizacije u scenariju) imaju neke duhovne bliskosti s današnjom industrijom blesavih instant sapunica i sitcomova, spomenimo i mišljenje ‘primarijusa Guzine’ o perspektivama mladih glumaca danas i u njegovo vrijeme.

  • ‘Tragati za umjetnošću u svom poslu meni je bilo lakše nego današnjim naraštajima. Prije nije bilo toliko proizvodnje svega i svačega niti toliko glumaca, koje Akademija u velikom broju izbacuje iz godine u godinu. Mladi su, više nego prije, iz prozaičnih razloga prinuđeni raditi svakakve stvari.

  • I sam sam imao to isksutvo u ‘Našoj maloj klinici’ (nekakako kao da se snuždio prije nego što će izvući pozitivniji komentar, op.a.). Došli bismo u Ljubljanu na desetak dana i morali bi snimiti 10-15 epizoda. Pitate me mogu li mladi sačuvati svoje umjetničke impulse tešući se na takvim projektima? Pa za takove poslove je potrebno razviti neke sasvim druge klikere. Snimiš to i već sutra se ne sjećaš teksta koji si izgovarao. A postoje uloge iz novijih i starijih trenutaka moje karijere koje trajno pamtim.’

Treba li dodati da su ga upravo te uloge učinile onim za što se mnogi danas izdaju – glumcem? ♦

Gordana Gadžić

Diplomirala je glumu u klasi prof. Miroslava Minje Dedića na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Za samostalni diplomski rad (lady Macbeth) nagrađena je kao najbolji student generacije. Surađivala je s gotovo svim beogradskim kazalištima, glumila u oko tridesetak filmova, nekoliko TV serija i TV drama. Dobitnica je Zlatne arene 1986. za ulogu u filmu “Tajvanska kanasta” u režiji Gorana Markovića. Od 1992. stalno nastanjena u Zagrebu gdje nastavlja svoj umetnički rad. Godine 1998. osniva Teatar Rugantino u okviru kojeg glumi i producira desetak predstava.

Najvažnije uloge:

Kazalište:

  • Terapija – uloge žene i kučke, Teatar Rugantino /režija Maja Šimić/,
    nagrada za glavnu ulogu u sklopu X. međunarodnog festivala komedije “Mostarska liska 2012.”
  • Pijani proces – uloga Raskoljnikova, /režija Ivica Buljan/
  • Antigona u New Yorku – Anita, Teatar Rugantino /režija Joško Juvančić/
  • Uho, grlo, nož – Tonka, Teatar Rugantino /režija Hana Veček/
  • Anđeli Babilona – D.K.Gavella, /režija Božidar Violić/
  • Regnum Novum – INK Pula /režija Robert Raponja/
  • Staklena sirena – Teatar Garage /režija William Glute/
  • Ay, Carmela – Carmela, Teatar Rugantino, /režija Robert Raponja/
  • Starci – Teatar Rugantino, /režija Ivica Vidović – Špiro Guberina/
  • Tetovirane duše – Zvezdara teatar /režija Slobodan Unkovski/
  • Zbogom Judo – uloga Komesar, DK Studentski grad, /režija Egon Savin/
  • Čekajući tvoje pismo – Atelje 212, /režija Miroslav Belović/
  • Svunoć da se bolimo – DK Đuro Salaj
  • Markiza de Sad – Madam de Saint Fauont, JDP, /režija Radmila Vojvodić/
  • San ivanjske noći – Titanija, Pozorište dvorište, /režija Petar Zec/
  • Kraljeva jesen – uloga Simonide, NP u Užicu, /režija Slobodan Rakitić/,
    nagrada za najbolju mladu glumicu na susretima Joakim Vujić
  • Hobit; Pinokio – Pozorište Boško Buha, /režija Paolo Mageli/
  • Ljepotica i zvijer – uloga Ljepotice, Pozorište Boško Buha /režija Miroslav Belović/
  • Magbeth – lady Magbeth, Shakespeare fest Subotica, /režija Zlatko Sviben/

Film i televizija:

Slobodan Skerlić
2011
Top je bio vreo Stefica film drama
Branko Baletić
2010
Lokalni Vampir   film komedija
Dražen Živković
2008
Odmori se, zaslužio si Moni TV  
Branko Đurić
2007
Naša mala klinika patolog Klaudija TV komedija
Dejan Aćimović
2007
Moram spavat’, anđele Marija    drama
Branko Ivanda
2003
Konjanik Begovica   drama
Branko Schmidt
2001
Kraljica noći Tomina majka
 
drama
M.Winterbottom
1997
Welcome to Sarajevo Mrs. Savic   drama
Zoran Tadić
1997
Treća zena Ms. Kurtek   drama
Goran Marković
1995
Urnebesna tragedija Ruža film komedija
Eduard Galić
1995
Olovna pričest   TV  
Dragan Veselinović
1991
Pilot u travi Komšinica TV drama
Rajko Grlić
1991
Pariz – Istra      
Miroslav Živanović
1990
Noćni igrači   TV  
Zoran Tadić
1990
Orao  Zlatka film  
Zoran Tadić
1989
Čovjek koji je volio sprovode Elza Zupan film drama
Krešimir Golik
1988
Vila Orhideja Irena film drama
Milovan Vitezović
1988
Vuk Karadžić Milica Stojadinović TV drama
Dragan Marinković
1988
Neka čudna zemlja Slikareva sestra film drama
Branko Baletić
1987
Uvek spremne žene Lujka film komedija
Goran Marković
1987
Već vidjeno Mihailova majka film drama
Miroslav Aleksić
1987
Pogrešna procena   TV drama
Darko Bajić
1986
Sivi dom Gazdina ćerka film drama
Milan Živković
1986
Crna Marija Seka film drama
Miljenko Dereta
1986
Vrenje  Tatjana Marinić-Cvijić TV drama
Dinko Tucaković
1985
Šest dana juna Fata film drama
Goran Marković
1985
Tajvanska kanasta Ivanka
/zlatna arena za epizodu,
povelja za najbolju ulogu na glumačkim susretima u Nišu/
film komedija, drama
Miroslav Lekić
1983
Stepenice za nebo Gordana film drama
Miloš Radivojević
1981
Dečko koji obećava Ljubica, dobra pica film drama
Nevenka
Redžić-Toth
1981
Žena   kratki film  
Mića Milosević
1981
Berlin kaputt   film
drama