Dramski tekst austrijskog pisca Petera Turrinija “Grillparzer u sex-shopu” doživio je internacionalnu prepoznatljivost, mnogobrojne izvedbe diljem Europe, kao i filmsku ekranizaciju. Adaptacija ovog bezvremenskog teksta za Teatar Rugantino u fokus stavlja slučajan ili nimalo slučajan, gotovo karmički, susret sredovječnih Muškarca i Žene u neočekivanom ambijentu sex-shopa. Tenzija se ne stvara tek smještajem radnje u atipičan prostor uz koji se i dalje vežu stigme i tabui u konzervativnoj sredini, nego i raslojavanjem odnosa između dviju suprotnosti, dvaju principa, dvaju svjetonazora, otjelovljenih u likovima potpunih neznanaca, Muškarca i Žene.
Priča je to o muško-ženskim odnosima čije se boljke, frustracije i posrtaji otkrivaju u neobičnom susretu. Uz osjećaj srama i smijeha kroz nelagodu dolazi se do kontakta između bezvoljnog i marginaliziranog prodavača i njegove rezervirane i seksualno sputane mušterije, pripadnice bogatijeg sloja društva koja, unatoč statusu, ne pronalazi zadovoljstvo i ispunjenje.
U jednom se susretu rastvara čitav kompleks simptoma bolesti modernog života — od problema samoće i otuđenosti u svijetu gdje su supstrati za partnere mogući u vidu rekvizite za ljubavni život (i to na akciji, povoljno!) pa sve do nasilne političke korektnosti, klasnih razlika, rodno uvjetovanih očekivanja i nestabilnih pozicija na poslovima koje je teško zadržati pod udarom privatnih ili društvenih pritisaka.
Predstava “Slučajni susret u sex-shopu” stoga pred gledateljice i gledatelje dovodi ispovijesti prepoznatljivih likova, njihove muke i maštarije, skrivene misli i želje. Jesu li danas mogući autentični i iskreni odnosi? Zašto ima toliko samaca? Zašto se više ne možemo vezati? Jesmo li se previše otuđili jedni od drugih? Tko danas uopće kupuje u sex-shopu? I zašto? Tek su neka od pitanja koja postavljamo u predstavi.
U režiji renomirane dramske, operne i TV redateljice Saše Broz te u odličnim interpretacijama višestruko nagrađivanih glumaca Ivane Boban i Davora Svedružića, prvi put zajedno u tandemu, Rugantinova predstava otvara nove perspektive i mogućnosti bezvremenskog dramskog predloška.
Prijevod: Boris Perić
Adaptacija teksta: Dina Vukelić
Režija: Saša Broz
Glume: Ivana Boban i Davor Svedružić
Scenografija: Sara Haas
Kostimografija: Marita Ćopo
Glazba: Toni Starešinić
Oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek
Fotografija: Bojan Mrđenović
Vizualni identitet: Lara Orešković
Tehničko vodstvo: Marko Crnčević
Odnosi s javnošću i marketing: Renata Kapicl
Organizacija i izvršna produkcija: Gordana Gadžić
Produkcija: Teatar Rugantino u suradnji s KD Vatroslava Lisinskog
Partneri: Ministarstvo kulture i medija RH, Gradski ured za kulturu – Grad Zagreb, KUC Travno
Medijski pokrovitelj: 24 sata
Trajanje predstave: 75 minuta
Prvi dojam kad ste pročitali tekst…
Nakon prvog čitanja shvatila sam da je riječ o vrlo duhovitom tekstu, koji je ujedno i provokativan, smješten u atipičan i tabuiziran prostor sex-shopa, uz koji svatko ima vezane vlastite asocijacije, i u kojem se i zbog kojeg se, počinje događati jedno zanimljivo seciranje i propitkivanje, zapravo raslojavanje muško-ženskih odnosa te se može progovarati o našim čežnjama, strahovima, frustracijama, bolima, neispunjenim snovima, samoći, ali i ljubavi.
Rad na predstavi + suradnja s Rugantinom…
Rad na predstavi i na nezavisnoj sceni uvijek predstavlja izazov, ali i prostor slobode koji smo dobili u Teatru Rugantino, kazalištu s dugogodišnjim renomeom. Kvalitetni i talentirani umjetnici koje je okupila producentica Gordana Gadžić dobili su priliku raditi na ovom interesantnom komadu u opuštenoj atmosferi i povjerenju, a izazovi nezavisne scene nadomjestili su se kolektivnim entuzijazmom, vrijednim radom i odličnom organizacijom.
O Ženi i Muškarcu…
Dvije suprotnosti, dva principa, potpuni neznanci čiji se strahovi, traume, neispunjene želje, frustracije, očekivanja… otkrivaju u neobičnom susretu na još neobičnijem mjestu, sex-shopu. Kroz njihove sudbine progovaramo o problemima vremena u kojem živimo, gorućim temama, političkoj korektnosti, žensko-muškoj ravnopravnosti, o klasnim razlikama, ali i o pitanjima usamljenosti, otuđenosti, prevare i preljuba, samoće i straha.
O Ivani i Davoru…
Davora poznajem još od Akademije dramskih umjetnosti gdje smo zajedno studirali, pratila sam njegov rad u Komediji i Histrionima, a sad sam ga u radu na predstavi otkrila kao pouzdanog, inspirativnog i tankoćutnog partnera koji mi daje sigurnost u suigri, ali i motivaciju za zajedničko kazališno istraživanje u ovom komadu. Davor je nevjerojatno brz i vješt glumac, a opet beskrajno maštovit u iznalaženju rješenja za neke kompliciranije scene, a istovremeno jednostavan i samozatajan. Osim toga, vrstan je komičar koji opet zna, kad je to potrebno, fenomenalno odigrati i zaokrenuti komiku u dramski moment i dati sceni koju igramo potrebnu težinu i emotivnost. Uz to, ima i moćan govorni aparat i odličnu dikciju, tako da nisam mogla poželjeti boljeg partnera. Veselim se igrati s njim ovu predstavu jer me zanima kako će se naše uloge razvijati i rasti kroz brojne buduće izvedbe.
O redateljici…
Sašu također poznajem još od Akademije, prva zajednička suradnja bila nam je Oscar Wildeova i Vaki Stojsavljevićeva “Saloma” koju je ona postavila u distopijskom prostoru Paromlina, kojeg je zapravo još onomad vizionarski prepoznala. U radu na toj predstavi uvjerila sam se u njen istančani kazališni senzibilitet. Kliknule smo na prvu i otkrile da o kazalištu razmišljamo na sličan način. Uvijek je odlično pripremljena za projekt koji radi, izabire intrigantne naslove i vrhunski tim suradnika. Divno mi je što kad s njom radim uvijek imam potrebnu slobodu i omogućen prostor kreativnosti, a opet njeno čvrsto vodstvo. Maštovite i precizne upute budu točne smjernice za stvaranje lica i kreiranje same predstave. Ona prije svega jako voli glumce i stalo joj je da je glumac u procesu rada zadovoljan, kreativno nahranjen, a to se naravno uvijek vidi i u krajnjem rezultatu rada na predstavi. Izuzetno je empatična i kao redateljica i kao prijateljica.
Što će najviše osvojiti publiku…
Publiku će najviše osvojiti sexy rekvizita… Šalim se, naravno. Vjerujem da će je osvojiti univerzalni odnos muškarca i žene koji doživljavaju spoznaje i promjene sasvim neočekivano u netipičnom prostoru. Sigurno će biti puno prepoznavanja s licima koja Davor i ja igramo, a koja sadrže sve kompleksne i skrivene nijanse vlastitih žudnji, nadanja i strahova. Njihova ogoljenost, humor i britkost, vjerujem da će ostaviti utisak na publiku.
Kakve reakcije očekujete na predstavu…
Reakcije publike na predstavu su naravno nepredvidljive s obzirom da se radi o sočnom komadu koji otvara mnoge tabu teme i navodi nas da se zagledamo u zrcalo što i jest smisao kazališta, ali naravno, očekujem i smijeh i otvaranje brojnih ozbiljnih pitanja o muško-ženskim odnosima, a očekujem i da će se dio publike iznenaditi onim sitnim i manje sitnim provokacijama.
Prvi dojam kad ste pročitali tekst…
Prvi dojam o tekstu jedan je od više razloga zašto sam zapravo odlučio raditi ovu predstavu. Naime, kad me Gordana Gadžić nazvala i pitala bih li glumio u Rugantinu, rekao sam da mi prvo pošalje tekst i čim sam ga pročitao, znao sam da to želim raditi. Na prvi dojam me osvojio zbog intrigantnosti onoga što se unutra događa, ali i zbog slojevitosti lika kojeg bih trebao glumiti, kao i lika kojeg glumi kolegica Boban. Apsolutno me osvojio na prvu.
Rad na predstavi…
Rad na predstavi bio je kao i rad na svakoj predstavi, na dijelove lakši, na dijelove teži. Kroz dijelove likova, režije i dramaturgije smo se probijali lakše, a kroz neke teže, u čemu je zapravo i čar rada u kazalištu i na predstavi. Neke dijelove smo odmah znali kako ćemo ih glumiti i što bi oni trebali značiti, a neke smo morali malo više istraživati i više se s njima boriti, što je čar tog kreativnog procesa rada na predstavi, zbog kojeg se čovjek na kraju i bavi ovim poslom. Barem ja.
O Ženi i Muškarcu…
Lik Muškarca kojeg ja glumim i Žene koju glumi Ivana, također su jedan od razloga zbog kojih sam ušao u ovaj posao i s veseljem ga radim. Zato što su izuzetno slojeviti i kompleksni i lik Muškarca od početka do kraja promijeni puno stanja i raspoloženja, psihičkih stanja i situacija u kojima se nađe u tom kratkom periodu, što je za svakog glumca izazov i bilo mi je posebno veselje s tim se baviti.
O Ivani i Davoru…
O Ivani mogu samo reći sve najbolje, jako mi je drago da radimo zajedno nakon toliko godina. Studirali smo u isto vrijeme, prije nećemo govoriti koliko godina, puno godina. I nikad nismo radili zajedno, evo zadnjih nekoliko godina nismo se ni sreli. I sad se opet vraćam na razloge, kad mi je gospođa Gadžić ponudila taj tekst da radim u Rugantinu – prvo sam tražio tekst i pitao tko režira i tko glumi. Pristao sam iste sekunde jer sam htio raditi s Ivanom i moram priznati da je suradnja s njom apsolutno fantastična. Jako sam guštao u svim trenucima zajedno na sceni… i kako smo surađivali i kako smo se zapravo razumjeli s obzirom da se sto godina nismo vidjeli i da nikad nismo radili skupa, na tom umjetničkom planu smo kliknuli na prvu, to je sigurno bila jedna od najbitnijih stvari ovog projekta.
O redateljici…
O Saši isto sve najbolje, i s njom sam baš jako htio raditi, znamo se zapravo već jako dugo, tako da je i Saša jedan od glavnih razloga. Apsolutno jedna beskompromisna redateljica koja ne preza ni od pokude, a bogami ni od pohvale, koja uvijek kaže što misli i ta je iskrenost jako važna za predstavu. Ona nema problema s tim da bude iskrena i to mi se jako sviđa kod nje. I s njom je zabava i veselje raditi. Saša je otpočetka znala kud hoće i što hoće s ovim tekstom, na koji način treba ta predstava izgledati, režijski nije nimalo lutala, točno je znala u kojem smjeru hoće voditi predstavu.
O suradnji s ekipom Rugantina…
Rugantino je kazalište s dugom i ozbiljnom tradicijom koje ima svoju publiku, renomiralo se izvrsnim predstavama tijekom godina na hrvatskoj sceni. Nema nikakvog pretjeranog razmišljanja ako te zovu iz Rugantina da radiš, znaš da dolaziš u pravu ozbiljnu, profesionalnu, istina neovisnu, ali instituciju. Rugantino ima svoju publiku, ima svoje tržište, to je kazalište koje ozbiljno radi svoj posao već dugi niz godina.
Što će najviše osvojiti publiku…
Mislim da će publiku prvo zaintrigirati naslov, jer ipak “Slučajni susret u sex-shopu” zvuči “malo” intrigantno, a onda će ih osvojiti tekst, ono što je Turrini napisao, ta slojevitost dvoje ljudi koji se nađu u situaciji u koju ih je postavio. Nadam se da će ih osvojiti i naša gluma i režija, da će ih osvojiti duhoviti momenti u predstavi, ali i oni emotivni. Iskreno se nadam da će uživati u predstavi jer mislim da smo napravili zaista dobar posao. Da će otpočetka do kraja uživati u turbulentnom kolažu emocija.
Kakve reakcije očekujete na predstavu…
Očekujem i smijeh i suze. Dosta smijeha, ali mislim da će biti i trenutaka, čemu se iskreno nadam, u kojima će ljude malo zagrepsti i stisnuti u grlu, jer mislim da će mnogi prepoznati i sebe, i životne situacije i emocije koje sve ljude prožimaju kroz to čudo koje zovemo život.
Drama Petera Turrinija kroz susret u sex-shopu šarmantno je detektirala univerzalne probleme muško-ženskih odnosa koji nadilaze okvir tog ambijenta, a koje smo u našoj predstavi osuvremenili i promatrali iz perspektive današnjeg vremena. Nagli razvoj tehnologije, bijeg u virtualni svijet i posljedice pandemije doveli su nas do još jedne pandemije — pandemije usamljenosti. Dvoje usamljenih, otuđenih i neshvaćenih ljudi, u komadu nazvanih Muškarac i Žena, propituju nijanse muško-ženskog odnosa iz pozicije njihovih osobnih priča. Što danas predstavlja i postoji li ravnopravnost spolova, kakve mogu biti posljedice forsiranja političke korektnosti i koja je uloga različitih pokreta poput #metoo-a u takvoj konstelaciji? Turrini je u svojoj drami gotovo pa prekognicijski otvorio više važnih dramaturških pukotina koje su mi se učinile dovoljno zanimljivima da priča Ženi i Muškarcu dobije svoj nastavak u 21. stoljeću. Ono što je Turrini tek sramežljivo skicirao davnih devedesetih godine, mi smo naglasili i stavili u fokus naše predstave — usamljenost i otuđenost kao pukotine koje postaju bolno vidljive u slučajnom susretu u sex-shopu.
Peter Turrini austrijski je književnik rođen u St. Margarethenu u Koruškoj 1944. godine, a od 1971. slobodni je pisac i živi u Kleinriedenthalu kod Retza.
Među najznačajnijim je suvremenim dramatičarima njemačkog jezičnog izraza. Javio se kritičkim “pučkim komadima” iz života provincije, “agresivno šokantne dramaturgije”, u kojima tematizira tzv. male ljude i njihove misaone obrasce, odnosno društvene uvjete u kojima se oni oblikuju (Kolinje – Sauschlachten, 1972., Čedomorstvo – Kindsmord, 1973.). U kasnijim komadima obrađuje tematiku iluzije i obmane u suvremenom društvu (Alpsko rumenilo – Alpenglühen, 1993., Bitka za Beč – Die Schlacht um Wien, 1995.). Piše i televizijske scenarije (Alpska saga – Alpensaga, 1975. – ’80.). Ostali važniji komadi: Lov na štakore (Rozznjogd, 1973.), Josip i Marija (Joseph und Maria, 1980.), Građani (Die Bürger, 1982.), Smrt i vrag (Tod und Teufel, 1990.), Grillparzer u sex-shopu (1994.), Volim ovu zemlju (Ich liebe dieses Land, 2001). Turrinijeva djela prevedena su na više od 30 jezika, a njegove se drame izvode diljem svijeta. Veliku državnu nagradu za kulturu (književnost) Republike Austrije Turrini je dobio 2017. godine, a primio ju je na pozornici Stadttheatera, gdje mu je nekoliko desetljeća bilo zabranjeno nastupati.
