Search

Život je čudo

Predstava koja govori o umijeću radovanja životu.
Bit će pravo čudo ako vas ne nasmije…

Naša predstava govori o umijeću radovanja životu. Njezin junak samo je na prvi pogled sit svega, on je zapravo gladan, on hoće još, njegov je apetit neutaživ, on želi i dalje svjedočiti čudu života.

Izmiren sa sudbinom i svijetom prostodušni Splićanin Fabijan pripovijeda o odrastanju u siromašnom ribarsko-težačkom predgrađu, životu tijekom fašističke okupacije, internaciji u izbjeglički logor El Shatt, danima socijalističke izgradnje, tranzicijske razgradnje… No, velike i dramatične smjene društvenih poredaka samo su kulise pred kojima se zbrajaju svi emocionalni gubici. Njegov životopis slijedi obrazac zdravstvenoga kartona – sva važna razdoblja i epizode jedne sasvim osebujne biografije rekonstruiraju se uz pomoć bolesti od kojih je u određenom trenutku patio. A naš je Fabjan u tome pogledu neupitni udarnik: pravi Stahanov u svijetu pacijenata. Lakše je nabrojati zdravstvene tegobe koje su ga nekim čudom mimoišle, negoli pošasti kojima nije uspio uteći. Te nevolje nisu, međutim, odredile samo njegov životni put, nego i svjetonazor, duboko uvjerenje da je svo to ipak imalo smisla…

Ovaj tekst pisan je po narudžbi velikana našega glumišta i osnivača Teatra Rugantino Ivice Vidovića koji je poželio vratiti se najrizičnijoj scenskoj formi, monodrami, i to s materijalom koji će zrcaliti ponešto od njegova iskustva i osobnosti. Upravo stoga tekst je ambijentiran u predjele koji su ga možda i presudno odredili te začinjen epizodama iz njegova života.

Predstavu Život je čudo, u kojoj je Ivičino mjesto hrabro preuzeo Siniša Popović i majstorski izgradio lik Fabijana, Teatar Rugantino posvećuje svom utemeljitelju, glumcu koji je dugi niz desetljeća u kazalištu, na filmu i televiziji stvarao nezaboravne uloge.

Ivica Ivanišević: Tanka je crta između smiješnog i tragičnog

Svaki čovjek kada dospije u neke ozbiljne godine – ako putem nije izgubio samopoštovanje, nego je dapače ponosan na sve što je za sobom ostavio – voli o svome životu razmišljati kao o drami.

Kako krivo! Jer, svi naši životi nisu ništa drugo doli zbroj pojedinačnih komedija. I kad nam je najgore, i kad nam se čini da smo dosegnuli dno, treba samo malo pričekati i sudbina će nas već nekako obradovati kakvim smiješnim kontrapunktom koji će sve naše muke rastopiti kao čaša vode šumeću tabletu. Da nije tako, život bi stvarno bio nepodnošljiv. A podnosimo ga, svi ga itekako podnosimo, ne bismo ga mijenjali ni za jedan drugi.

Kako je ovo muška priča, k tome još i dalmatinskog timbra, logično je da tri kantuna predstave drži jedna žena. Gordanu Gadžić do sada ste znali i voljeli kao glumicu, počnite se navikavati na nju u redateljskoj ulozi.

Premda biste možda očekivali da je predstavu ozvučio muzičar iz portuna, to je učinio Darko Rundek, glazbenik iz haustora. Ali tako da nećete primijetiti razliku.

Konačno, životu će se pred vama radovati čovjek kojemu ćete vjerovati, Siniša Popović, prvak drame HNK, nagrađivan u Zagrebu, ali formatiran u Splitu.

Premijera: 30. studenoga 2014. Kazalište Vidra, Zagreb

Pretpremijera: 19. studenoga 2014., Šibenik, HNK 

O predstavi

Tekst: Ivica Ivanišević

Glumi: Siniša Popović

Režija: Gordana Gadžić

Glazba: Darko Rundek

Scenografija: Miljenko Sekulić

Kostimografija: Elvira Ulip

Šminka: Marija Bingula

Dizajn svjetla: Saša Mondecar

Fotografije: Vladimira Spindler

Grafički dizajn: Sanja Boljević

Video: Vid Begić

Tehničko vodstvo: Davor Popović

Marketing i prodaja: Katarina Subašić

Izvršna producentica: Gordana Gadžić

Produkcija: TEATAR RUGANTINO

Iz kritike

08.12.2014.kazaliste.hr Piše: Olivera Radović

Nedaćama usprkos

Život je čudo, predstava nastala u produkciji Teatra Rugantino i režiji u Gordane Gadžić, svojevrsni je omaž velikanu hrvatskog glumišta Ivici Vidoviću. Ivica Ivanišević je tekst za za njega i napisao, a premijerno je ove sezone odigrao Siniša Popović. Ova odlična predstava na dostojan način čuva sjećanje na jednog od osnivača tog kazališta.

Monodrama Život je čudo donosi priču iz dalmatinskog kraja o životu prostodušna i dobroćudna kamenoresca Fabijana, ispričanu iz vizure samog protagonista. Zatičemo ga u njegovom skromnom domu iz kojeg će nam ispripovijedati svoje dogodovštine. Njegov životni put specifičan je po tome što je obilježen brojnim nedaćama, od bolesti i povreda, preko različitih razočaranja do društvenih zbivanja i velikih promjena koje će sve ostaviti (posredno ili neposredno) traga na njegovom karakteru, a prije svega zdravstvenom stanju. Međutim, posebnost Fabijanovog životopisa ne leži u stavkama njegove biografije i podacima koliko god oni neuobičajeni bili, nego u njegovom stavu i zadivljujućem umijeću radovanja životu i malim stvarima. Čak i najranije Fabijanovo sjećanje vezano je uz bolest iz ranog djetinjstva, ali iz njegove vizure – ono je obilježeno ljubavlju i brigom njegovih najmilijih. I tako će Fabijan iz svoje gotovo infantilne perspektive kronološki pripovijedati svoj životni put. Od djetinjstva, preko odnosa s roditeljima, iskustva rata, mladosti, prve ljubavi, pa sve do ženidbe, poslova i najzad staračkog života. Okvirna priča koja uvodi i zaokružuje sjećanja protagonista vezana je za današnjicu, to je komentar „današnjih žena“, pomalo šaljiv, pomalo nostalgičan i poveznica je s pripovjedanom građom.

Fabijan svoju priču prenosi emotivno, ali bez samosažaljenja, bez suvišnog analiziranja, uljepšavanja ili prikrivanja, uz tek pokoji komentar. On spontano, ali vjerno na taj način oslikava i društvene prilike koje su pratile njegov život. Sve kroz svakodnevni, nestandardni, živopisni (splitski) govor. Uz to što ima funkciju karakterizacije lika, pa njegov jezični izraz govori i o njegovom porijeklu, obrazovanju, psihičkoj strukturi i životnom iskustvu, jezik je poslužio i kao bogat izvor humora. Slikovita poređenja, jezične igre i figure dočarale su autentičnost podneblja kao i vedar duh i nepokolebljivu vitalnost glavnog junaka.

Siniša Popović izvanredno je oblikovao živ i uvjerljiv lik dočaravši sirotog Fabijana koji usprkos svim životnim nedaćama zrači optimizmom i životnom snagom. Zahvaljujući njegovom briljantnom scenskom govoru splitski dijalekt sa svim svojim osobenostima ne predstavlja nikakvu barijeru onima koji ga ne poznaju. U njegovoj igri nije bilo zastoja, svaki pokret i izraz savršeno su odmjereni i kontrolirani, a vješto je izbjegnuta opasnost od prenaglašenosti i podilaženje publici. Popović je tijekom čitave predstave držao pozornost i zanimanje gledatelja te briljantnom izvedbom vrlo uspješno oživio starog Fabijana kroz sve mijene na njegovom životnom putovanju. Usprkos tragičnoj noti lika, pripovijedanje je toliko bajkovito, da je publika željna doznati još koju avanturu i anegdotu iz čudesnog Fabijanovog života.

Režija Gordane Gadžić suzdržana je i precizna, nenametljivo i suptilno koristi svjetlo (oblikovatelj svjetla je Saša Mondecar) i glazbu (skladatelj je Darko Rundek), a simboličnom igrom obručem s početka i kraja, poetično zaokružuje priču. Upravo ta igra koja simbolizira radost sažima duh optimizma priče – koliko god da je teško, život je čudo. S pravom mjerom napisan tekst, formalno i stilski dotjeran, idejno nepretenciozan, ali efektan, uz maestralnu izvedbu Siniše Popovića rezultirao je izvrsnom predstavom.  

‘Život je čudo’ u šibenskom HNK: Kada malo postane veliko 

Mali šibenski teatar ugostio je pretpremijernu izvedbu monodrame “Život je čudo” zagrebačkog Teatra Rugantino, u kojoj priču svog života priča mali čovjek, stari klesar Fabijan. Pri tome su pojmovi “mali teatar” i “mali čovjek”, naravno, relativni, jer jedno i drugo može, očigledno, proizvesti univerzalno dobar sadržaj koji nadilazi formalne odrednice.

Tako, predstava “Život je čudo” ne spada u velike kazališne projekte, kao što ni glavni lik nije, recimo, neka velika povijesna ličnost i kao što tekst Ivice Ivaniševića, prema kojemu je predstava nastala, ne pretendira biti književni klasik. No jedno, drugo i treće stopilo se u kazališni čin koji je šibenska publika primila srdačno i toplo – baš onako kako je glumac Siniša Popović dao lik, ispričao životnu priču staroga splitskog klesara Fabijana, kojega je Ivanišević satkao od svojih i naših sjećanja, uspomena, slika i priča.

Sjena Ivice Vidovića

Kroz Fabijanov je lik i njegova usta, s pravim izobiljem detalja, prošetao kroz Dalmaciju njezine novije prošlosti, učinio je to vještinom dobrog autora koji zapaža i niže naizgled jednostavnu priču, a zapravo jednu malu zavičajnu, povijesnu zbirku, punu detalja u rasponu od obične životne svakodnevice do ratova… I ako što treba zamjeriti svemu tome, ovoj predstavi Rugantina u režiji Gordane Gadžić, onda je to dužina – kao da bi bilo bolje da je zgusnutija, barem nešto kraća od sat i pol, koliko traje.

Svakako, stari nam je Fabijan pokazao kako se i o grubim stvarima u životu može govoriti s osmijehom na licu, nekako sa šaljive strane. Nema što ga nije dotaklo i tuklo u društvenom i osobnom pogledu u tom životu u kojem je čovjek zapravo sam – baš kao i Fabijan na kazališnoj sceni. Svakako je puno teže sve to o čemu Fabijan priča gledati s vedre strane, to pak mogu samo rijetki – a ljekovito je! – i to je poruka predstave “Život je čudo”, kao što na kraju cijele priče zaključuje glavni i jedini lik.

Popovićev scenski jezik nije naučeni, sintetički dijalektalni govor, to je originalni govor starog Splita koji je “skinuo” Ivanišević, a Popović ga izgovara tako da mu gledatelj u svemu vjeruje. Znajući da je ovaj tekst od Ivaniševića bio naručio pokojni Ivica Vidović, imali smo osjećaj kao da njegov duh nekako lebdi u zraku iznad scene lijepog malog šibenskoga kazališta, bdijući nad Fabijanovom sudbinom kakvu je sigurno imao u zamisli kad je od Ivaniševića naručio da je stavi na papir.

Dječji obruč što ga Fabijan “voza” scenom i s kojim završava priču, simbolični je redateljski “touch”, to je kolo reminiscencija i kolo života, kolo kojim se krug pomalo zatvara na kraju ove priče…