Search

Nježna i pomalo uznemirujuća komedija o metamorfozama ljubavi

Uvijek će nam ostati ljubav” nježna je i pomalo uznemirujuća komedija o metamorfozama ljubavi u kojoj se propituje zajedništvo dvoje ljudi koje u trenucima krize i nerazumijevanja, razdvajanja i mirenja, može održati samo ljubav. Istovremeno to je i smiješna i tužna priča o braku.

Duhovit, ciničan i pronicljiv tekst Miloša Radovića koji se sjajno poigrava muško-ženskim odnosima, otvorio je prostor jednoj sumanutoj scenskoj igri u kojoj se dotiču sva ona ključna mjesta koja povezuju i razdvajaju bračne partnere – sve radosti, sve traume, sve nedoumice i neizbježni tektonski poremećaji koje brak nosi sa sobom.

 „Ako nam ne uspije brak, 

uvijek će nam ostati ljubav.“

S jedne strane autor stavlja inertnog, šarmantnog, neuhvatljivog sredovječnog sveučilišnog profesora Medu čija će pozicija biti vječito izbjegavanje odgovornosti i duboko cinično gledanje na sve što je ljudsko, dok mu s druge strane suprotstavlja veselu i prpošnu, životu i običajima bližu ženu – Jelenu koja zagazivši duboko u svoje četrdesete čvrsto odlučuje razbiti monotoniju njihove dugogodišnje veze brakom. Medu hvata paničan strah od promjena koje će uslijediti pa predlaže da isprobaju brak u posljednjih pet minuta koje su im preostale do potpisivanja bračnog ugovora. Tako su kazališnom čarolijom lica u komadu dobila mogućnost da u pet minuta pred vjenčanje dožive, izmaštaju, zaigraju, predvide ili odsanjaju svoje buduće zajedničke godine.

Koncentrirano, sažeto, kompleksno, a opet scenski jednostavno, pet minuta koje predstavljaju cijeli jedan mogući zajednički život ugurano je u jednu predstavu koju snagom svojeg velikog glumačkog umijeća i suptilnošću svoje glumačke igre pred publiku donose Jelena Miholjević i Dražen Čuček. Po prvi puta zajedno na sceni, ovo će dvoje glumaca uz pomoć nadahnute režije Darija Harjačeka pokušati izraziti težinu i radost ljubavi. Ljubavi koja nakon svega ostaje. A koja nekad započinje, a nekad završava brakom.

 

Predstava je nastala u suradnji s KD Vatroslava Lisinskog i KUC Travno, a realizirana je uz financijsku podršku Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture i medija RH.

 

 

O predstavi

Tekst: Miloš Radović

Režija: Dario Harjaček

Glume: Jelena Miholjević i Dražen Čuček

 

Scenografija: Zdravka Ivandija

Kostimografija: Zdravka Ivandija

Izbor glazbe: Dario Harjaček

Oblikovanje svjetla: Saša Mondecar

 

Fotografija: A. Saška Mutić

Šminka: Danijela Pavlek

Tehničko vodstvo: Marko Crnčević

 

Organizacija: Ružica Karmelić

Odnosi s javnošću: Renata Kapicl

Izvršna produkcija: Ana Vidović

 

Produkcija: Teatar Rugantino

Umjetnička ravnateljica: Gordana Gadžić

Jelena Miholjević rođena je u Zagrebu 27. rujna 1969. godine. Diplomirala je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1992. Do 1995. godine članica je ansambla Teatra &TD, a od tada je u ansamblu GDK “Gavella”. 2002. nagrađena je u Crnogorskom narodnom pozorištu za ulogu Arkadine u “Galebu”, 2011. dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za ulogu Kate u “Kati Kapuralici” na Dubrovačkim ljetnim igrama, 2014. dobila je Godišnju nagradu Vladimir Nazor za kazališnu umjetnost za ulogu Olge u predstavi “Tri sestre” kazališta “Gavella”, a osvojila je Večernjakovu ružu u kategoriji Glumačko ostvarenje godine – za ulogu Ksenije u televizijskoj seriji “Crno-bijeli svijet”. Kazališna je, televizijska i filmska glumica, a ima iza sebe i niz sinkronizacija animiranih filmova. Ističe da joj je kazalište još uvijek jedan od najvećih gušteva u životu, ali i da osobito voli raditi na radiju.

Dražen Čuček rođen je u Zagrebu 15. srpnja 1970. godine. Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a daljnje profesionalno usavršavanje nastavio je u Beču, u Hochschule für Musik und Darstellende Kunst, na Odjelu za mjuzikl. Niz godina bio je član ansambla Komedije, a od ove godine je član ansambla Kerempuha. Dobitnik je četiri Nagrade hrvatskog glumišta (za Gospona Fulira u “Tko pjeva zlo ne misli” 1998., Svećenika u “Kralju Edipu” 2011., Meštra ceremonije u “Cabaretu” 2012. te za Adolfa Hitlera u predstavi “Opet on” 2018.) i 2000. Nagrade za glumačko ostvarenje na “Danima satire” za ulogu Tomasa Diaforia (“Nemoćnik u pameti”). Kazališni je, televizijski i filmski glumac. Na drugoj godini Muzičke akademije u Zagrebu predaje kolegij Uvod u opernu glumu. Voli dugometražne crtiće i raditi sinkronizacije za njih.

Glumački duo: Jelena Miholjević
o predstavi, suradnji, ljubavi...

Jelena Miholjević

Zadovoljstvo pretpremijerama “Uvijek će nam ostati ljubav”
Prekrasno. Jako lijepo. Publika je bila super, baš su lijepo reagirali. I sad točno vidimo u kojem smjeru možemo nadograđivati predstavu. Meni je bilo super.

Rad na predstavi…
Cijeli ovaj projekt mi je, najiskrenije, nešto iznimno. Počeli smo raditi skromno, online, preko telefona, još u lockdownu. Odmah nas je tekst oduševio. No, koliko god djeluje pitak, kompliciran je za prevesti ga u scenski jezik. Divan je jer je istovremeno i komično i tragično i istinito i cinično, a sve skupa je lijepo i pastelno, ima tu toplu notu koja nam danas tako fali. Imam osjećaj da je svijet danas pun šiljaka i opasnosti, samoće i problema, a ova predstava nas opet vraća tome da smo svi na neki način isti i da ljudi prolaze svoje i teške i lijepe dane. Toplina koja se osjeća u predstavi, danas je možda potrebnija nego ikad. Koliko ćemo mi uživati, toliko će uživati i publika, mene je ova predstava baš oplemenila.

Suradnja s Darijem…
Puno smo toga radili zajedno i zapravo smo već uigrani tim u tom odnosu glumica – redatelj. Ima to i svojih zeznutih strana tipa ne možeš doći doma i tračati redatelja i baciti krivicu na njega jer ti je on – tu. Prolaziš i njegove treme, vjerojatno i on moje. Ali lijepo je to kad smo u istom poslu i kad se tako nadopunjujemo. Meni su i roditelji glumci i svi su mi u obitelji nešto oko kazališta ili filma. Tako da je kod nas nemoguće ne donijeti posao u kuću. Ali kad si na sceni privatni odnosi padaju ne u drugi, nego u deseti plan. Raditi predstavu je rađanje cijelog jednog malog svijeta i prolazi razne faze, ali moram reći da u ovom našem radu je nešto tako iskreno, idilično i lijepo, mirno, s puno smijeha, sav tim oko nas je isto bio tako mirna, lijepa, ugodna podrška, ovaj rad je stvarno bio jedan od najljepših, najugodnijih i najriskantnijih (vezano uz pandemiju i lockdown). Baš ću ga se sjećati kao iznimno lijepog, veselog i kreativnog.

Prvi put u dvoje na sceni…
Da, prvi put u životu mi je da igram u dvoje i to je jedna posebna dinamika jer si non-stop na sceni i partner ti je sve. Ne stigneš ni pola čaše vode popiti za vrijeme predstave. Ali imam jako dobar osjećaj. U našoj predstavi koja je izvrsno režirana (ne zato što mi je suprug režirao) – opet su emocije u prvom planu. Mislim da će naše druženje s publikom biti prekrasno. I mislim da je jako važno naglasiti da se predstave u kazalištima mogu igrati jer su sve epidemiološke mjere zadovoljene. Važno nam je reći ljudima da ako su negdje sigurni, sigurni su gledajući našu predstavu.

O Draženu Čučeku…
Čučeka znam čitav život. Ali se nismo susreli na sceni. Uvijek sam mu se divila i ne mogu ga usporediti ni sa kim drugim na našoj sceni. Prekrasan je, inteligentan, intuitivan, brz, i što je najvažnije – jako radišan, jako iskren, nikad ne zezne, nikad ne kasni i nikad ne unosi negativnu vibru. Partner snova! Uvijek me iznenadi, strašno mu se smijem, imamo sličan smisao za humor i baš smo bili trojac koji se istinski, onako starinski – volio i poštovao. Čuček je jedna blistava zvijezda i strašno sam ponosna da imam s njim priliku provoditi toliko dugo vremena na sceni. Ta suradnja je jedna posebna čarolija.

Reakcija Jelenine mame, glumice Lele Margetić na predstavu
Moja mama je jedna vrlo mudra, iskusna, u pozitivnom smislu kritična osoba. Rekla je da joj je predstava “Uvijek će nam ostati ljubav” sjajna, da smo izvrsni, da je jedan divan tempo koji se stalno izmjenjuje i samo te nosi. Tako da je mama jako zadovoljna.

Koliko je Radovićeve Jelene u Jeleni Miholjević…
Sigurno da je ima. Prvo se nikako nisam mogla ufurati u to htijenje žene kojoj je udaja toliko važna. Međutim, kad sam je bolje upoznala kao lik, shvatila sam da ona jednostavno želi da se neke stvari srede, pokrenu, dobiju formu, prestanu biti kaotične, djetinjaste, nabacane, onda sam nekako prihvatila taj dio njezine osobnosti. Mi smo svi jako ranjivi kad su ljubavni odnosi u pitanju. Kad su velike ljubavi u pitanju, prolazimo nevjerojatne uspone, padove, kataklizme, pa onda još kad dolazi i majčinstvo – to su najneočekivaniji obrati. Samim time što smo Čuček i ja u duboko srednjim godinama dajemo još jednu dodatnu notu jer smo svašta već prošli i sigurno drugačije čitamo tekst nego da smo u dvadesetima. Nalazim s Jelenom Vladislavić puno sličnosti osim imena jer je vjerna, hrabra, duhovita i puna života. Zdravka Ivandija Kirigin je napravila odličnu kostimografiju s tim pastelnim bojama i promišljenom svakom nijansom i detaljem, dala joj je tu ženstvenost i zasanjanost bojama, romantičnost, jer ona je žena koja u prvom dijelu predstave ne odustaje od sebe.

Kad kompletan kreativni tim funkcionira kao jako dobar bend…
Imali smo jako lijepu suradnju s kompletnim timom, Teatar Rugantino nam je stvarno izlazio maksimalno u susret. Sve što smo poželjeli smo dobili i meni je to prekrasno. Ni jednog trena nitko nikome nije radio nikakvu prepreku bez obzira što radio – producirao, radio vizualni identitet, kostimografiju, scenografiju… rijetko se dogodi da se predstava rodi u takvom miru i radosti. Gordana Gadžić je divna glumica, dugo se znamo. Ona vodi cijeli Teatar Rugantino, stvarno jedan nevjerojatno zahtjevan posao. Sve smo se dogovarali, puno smijali, sve što nam je govorila bilo je vrlo diskretno i jako afirmativno. Stvarno imam osjećaj da smo kao nekakav jako dobar bend, koji jako lijepo funkcionira. Naglasila bih ponovno da se to – rijetko događa. Tako da je jako lijepo kad ljudi paze jedni na druge, još u ova izazovna i neizvjesna vremena, zbilja je lijepo imati jednu tako čvrstu jezgru u kojoj se ljudi poštuju, slažu, uvažavaju i nadahnjuju.

Dario Čuček i Jelena Miholjević

Glumački duo: Dario Čuček

Dario Čuček

Zadovoljstvo pretpremijerama “Uvijek će nam ostati ljubav”
Jako sam zadovoljan. Dobili smo publiku. Dobili smo tog svog trećeg partnera i dobru reakciju, gust pljesak na kraju i srce je veliko kao kuća.

Rad na predstavi…
Dugo je postojala unutarnja želja da radim s Darijem, a nisam mogao biti toliko drzak i željeti da radim i s Jelenom, no dobio sam dar – dva u jedan. Nekako sam osjećao da je s tim ljudima kreativnost lijepo stvarati. I bilo je upravo tako. Ovakvu suradnju bih potpisao zauvijek. To je kreativna, civilizacijska, ljudska, etična razina koja se poklopila i oplemenila me.

Komplicirani dijelovi…
Sad kad je sve posloženo, mogu reći da su jedino komplicirane bile monološke scene u predstavi. Imam osjećaj da ih je Miloš Radović zapravo napisao kao neku svoju psihoanalizu. To je razgovor s egom, razgovor s idom. Delikatne su i izazov.

 

O Dariju Harjačeku…
Darijeve predstave nose jednu životnu autentičnost, životnost, nježnost i ljepotu, neku obiteljsku toplinu ognjišta. On tako zrači, tako mu zrače i predstave. Tako sam ga osjećao i to mi je bio mamac za suradnju.

O Jeleni Miholjević…
Sadašnje iskustvo u radu dalo mi je samo cjelovitiju sliku o Jeleni. Ona mi je i prije bila fascinantna, vrelo energije, plijeni magnetizmom, uvijek je točna, uvijek zna što je u datom trenutku njezin zadatak i uvijek ga odradi. Topla, propusna, meka, brza, živa… raskošno lijepa.

O suradnji s producentom Teatrom Rugantino…
Nakon Male scene i Exita ovo je “treća sreća”, he he!!! Sve je bilo odlično!

Očekivanje od “Uvijek će nam ostati ljubav”…
Stvarno očekujem da će ova predstava prenositi dobru vibru i da će ljude na neko vrijeme izdvojiti iz svakodnevice, a nakon predstave ih ostaviti u nekom toplom, nježnom i opuštenom ozračju. Ljubavna priča. Svima nam treba ljubav. Svima nam treba partner. Prijatelj.

Koliko je Mede u Draženu…
Brak je zajednica u kojoj se ljudi nalaze na mnogo razina, pa i ekonomski. To je država uredila. Meni ljubav nije uređenje. Ljubav je dogovor, ljubav je igra, ona je svašta samo ne – uređenje. S te strane potpuno razumijem Medu.

Dario Čuček i Jelena Miholjević

Riječ redatelja
DARIO HARJAČEK

Predstava “Uvijek će nam ostati ljubav” nastala je u specifično vrijeme, u nikad do sad doživljenim okolnostima, u vrijeme svojevrsnog eksperimenta koji se u javnosti uporno nazivao socijalnom distancom. U vrijeme kada smo se okupili oko ovog projekta, prošlo je bilo gotovo dva mjeseca otkako smo prisilno konzumirali tu socijalnu distancu. Stoga je već i sama činjenica povratka poslu došla kao velika radosna promjena. No i sam projekt postao je radost kad smo se susreli s tekstom Miloša Radovića, toliko lucidnoj, pomalo apokaliptičnoj, krajnje ciničnoj viziji institucije zvane brak.

Volim režirati komedije zato što u njima pronalazim usku, gotovo matematičku vezu između smijeha i glazbe. Komedija uvijek traži određene obrasce pravilnosti unutar kaosa mogućih međuljudskih odnosa. Ova specifična partitura po mojem je mišljenju tražila upravo vrhunske komičare, glumce prirodno obdarene talentom prenošenja smijeha, ali isto tako i dvoje zrelih ljudi čije će kompleksno životno iskustvo podržati kompleksnost Radovićevih ideja. Jelena i Dražen pojavili su se kao prvi, logični izbor. U najboljem smislu te fraze – ovo je glumački komad. Stoga se i cijela režijska koncepcija naše predstave od samog početka bazirala na radosti glumačke igre. Vraćam se na riječ radost zato što smatram kako bez prave kreativne radosti nije moguće stvoriti dobru predstavu, posebno komediju. Da bi se došlo do cilja, moja je prva misao uvijek bila kako zadržati taj živi plamen unutarnjeg veselja koji je tako nepomućeno živio između nas tijekom dva mjeseca proba, kako ga uobličiti u živo tkivo predstave. 

Dario Harjaček

 Ova je predstava nastala u velikoj harmoniji izašloj iz ljudskog prepoznavanja, iz jednostavne ljudske potrebe za prisnošću, jednostavne i lagane samouvjerenosti da će tekst Miloša Radovića pronaći put u srca gledatelja na jednak način kao što je pronašao put u naša, da će navesti publiku na razmišljanje kao što je i nas naveo da kroz svoju mudrost rastvorimo neke vrlo suptilne horizonte ljubavnih odnosa.

Lipanj i rujan, mjeseci u kojima smo postavljali ovaj komad bili su izuzetno velikodušni u
meteorološkom pogledu. Uživali smo u kavama i doručcima u Tomašićevoj ulici, uživali smo u divnim razgovorima, onima vezanim uz predstavu i onima koji s predstavom nisu imali nikakve veze. No prije svega, uživali smo u igri. Uživali smo u stvaranju igre. To je ona ista igra koju nam Miloš Radović nudi kao oblik življenja u svojem komadu. Volio bih vjerovati kako su svi ti trenuci upisani u ovu predstavu, volio bih vjerovati kako je kreativna i ljudska prisnost koja je stvorena između Dražena i Jelene kroz ovaj period duboko upisana u predstavu. Štoviše, volio bih vjerovati da je ona esencija same predstave. Volio bih da misao koju smo postavili u naslov komada doživi svoju refleksiju u očima i srcima gledatelja, upravo onakva kakva je mišljena – život poprima svakojake nestalne oblike, dok ljubav ostaje – vječita i jedinstvena. Mislim da nas je ovo razdoblje obilježeno sintagmom socijalne distance naučilo kako se zdravo za gotovo često prepuštamo tom daru.

Riječ autora

Čorba od kanarinca” je romantična tužno-smešna priča o dvoje ljudi koji se nisu plašili ljubavi ali su se plašili braka. Tačnije, ona se nije plašila braka, on se plašio braka. To jest, ja sam se plašio braka, kad već moram ovako da otvaram sebe pred nepoznatim ljudima (što nikad nisam radio i što smatram jednom vrstom nevaspitanja).

Dakle, ona je želela brak. Meni je bilo dobro i bez braka, nisam imao apsolutno nikakvu potrebu za brakom, za svadbom, za pečenjem i narodnom muzikom. I nisam smatrao da je neophodno da se u nekoj opštini, pred opet nepoznatim ljudima, potpisujem na nekom papiru kojim ću se, tim svojeručno potpisanim dokumentom, obavezati na večnu ljubav, na vernost, na deljenje dobra i zla, sve do smrti! Molim vas, sve do smrti! Pa, kakav je to dokument?! Ljubav ima mnogobrojne druge dokaze o postojanju a ako mora da se potpiše – to više nije ljubav! To je neki kupoprodajni ugovor u kojem se ljubav trajno ustupa za određenu sumu uzvraćene iste takve ljubavi, na određeno vreme tj. do smrti! Pa, ko je to smislio?!

I, evo. Ja nisam želeo da to potpišem, takav dokument, i da preuzmem na sebe tu nerazumnu obavezu. Jednostavno, nisam želeo. Lepo sam rekao toj devojci da ja nisam spreman ništa da potpisujem, da ne želim, ne mogu, neću, ne umem i ne smem, eto, ne smem. Rekao sam joj da je volim, odnosno ponovio sam joj više stotina puta da je volim i da je to sve što imam da joj dam. A to nije malo. Nije uopšte malo. Jer ja kad volim, ja stvarno volim!

Ali ona je bila i dalje tužna. Toliko joj je značio brak… Plakala je i plakala, čak bih mogao da kažem da se neukusno samosažaljevala. Gledao sam je i mislio – Bože, zar je moguće da je za jednu ženu brak toliko važan.

No, na kraju, voleo sam je i nisam mogao da dozvolim da danima toliko plače. Seo sam jednu noć za pisaću mašinu i napisao joj komad koji je pred vama. To je bio utešni poklon za nju, umesto braka.

U tom komadu ispričao sam priču o nekom nepoznatom čoveku (koji se ne zove kao ja i nema nikakve sličnosti sa mnom) koji je živeo sa jednom dosta mlađom devojkom, a ta mlađa devojka je pošto-poto htela da se uda. Taj stariji, razuman čovek odbijao je koliko je mogao, ali mlađa devojka je bila uporna i naterala ga je da odu u opštinu i to obave. Opština je bila zakazana u 12, a u 5 do 12 taj čovek je, još uvek nespreman za brak, zamolio tu mlađu devojku da probaju brak pre nego što odu u opštinu. “Za pet minuta da probamo brak?” upitala ga je devojka. “Toliko možeš da učiniš za mene”, odgovorio je stariji čovek.

I, ona mu je učinila – probali su brak: venčali su se, bili zaljubljeni, dobili sina, dobili ćerku, deca su porasla, odselila se u inostranstvo, on je pronašao neku novu mlađu devojku, napustio je, ona je ostala sama. Živela je sa Tošom, kanarincem koga su dobili na venčanju.

U poslednjem od pet minuta, kada su oboje već ostarili – on se vratio, spustio glavu u njeno krilo i zamolio je da mu oprosti. I ona mu je oprostila. Zato što ga je volela, uvek i oduvek.

I na kraju, peti minut je istekao, oni su se probudili u realnom životu a svatovi su zasvirali ispod njihovog prozora. Oboje su istrčali u strahu da ne zakasne u opštinu. U tom trenutku, i ona i on u sebi su nosili strah da će život možda biti težak (kakav je i bio u petominutnoj probi) ali da će njihova ljubav ipak pobediti i trajati… ako ne duže, ono bar do smrti.

Tako je nastao komad koji je pred vama. A da li je ta mlađa devojka, u pravom životu, uz komad dobila i brak… to ne mogu da vam kažem… Još nisam odlučio.

Miloš Radović

Bilješka o piscu

Miloš Radović; Foto: IMDB

Miloš Radović rođen je 21. listopada 1955. u Beogradu. Predstava “Uvijek će nam ostati ljubav” rađena je prema njegovom tekstu “Čorba od kanarinca” koji je premijerno izveden u travnju 1999. u beogradskom Ateljeu 212, u režiji Vide Ognjenović. U studenom 2004. “Čorba od kanarinca” premijerno je izvedena i na engleskom u Off-Broadway Kraine Theatru u New Yorku. Uz “Čorbu od kanarinca”, Miloš Radović napisao je još tri kazališne predstave: “Tulumbus”, “Malaksija” i “Trst”.

Miloš Radović je i filmski redatelj i scenarist. Diplomirao je filmsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 1982. godine gdje je bio i asistent. Od 1984. na Televiziji Beograd režira brojne filmove i TV drame (“Brod plovi za Šangaj”, “Beograd-Zagreb preko Sarajeva”, “Vidim ti lađu na kraju puta” i druge). Njegov kratki igrani film “Iznenadna i prerana smrt pukovnika K.K.” dobio je nagradu žirija u Cannesu (1987.). Scenarist je i redatelj tri cjelovečernja igrana filma “Mali svijet”(2002.),“Pad u Raj”(2004.),“Dnevnik mašinovođe”(2017. nagrađen Zlatnom arenom u Puli za režiju u kategoriji manjinskih koprodukcija). Četiri Radovićeva filma (kratka i dugometražna) bili su srpski kandidati za nagradu Oscar. Radović je dobio više od 90 međunarodnih nagrada i priznanja.

Postpremijerni šušur