Osim što je, vjerojatno, pjesnik s najmarkantnijim i najostvarenijim djelom u ukupnoj hrvatskoj književnosti, Tin Ujević je, uz Miroslava Krležu, i nesumnjivo najvažniji jezikotvorac i jezikoslovac hrvatskoga jezika. Što to znači? Pa ništa drugo nego to da su Krleža i Ujević, bolje od svih tih bojni i bataljuna naših pravopisaca i gramatičara, određivali, te u velikoj mjeri i odredili, što se u ovome jeziku na najprikladniji, najelegantniji, ali i najglasniji, kao i najtiši način o nečemu može reći. Ujević i Krleža su, barem u dvadesetom stoljeću, očevi hrvatskoga književnog jezika. I barem stričevi tog jezika u ukupnim njegovim socijalnim, komunikacijskim, govornim moćima.
To je ono osnovno što se o Ujeviću, s Krležom i mimo njega, treba znati.
Sljedeće: Tin Ujević dijete je svojih epoha. I to umnogome tipično! Toliko tipično da je čudo što ih je sve preživio. Najprije u svom biološkom životu, a potom i u onom književnom, pjesničkom životu, koji će se odviti nakon njegova biološkog kraja.
Temperamentom, on je dijete svoga doba, pripadnik generacije koja je stasavala pred strašno dvadeseto stoljeće, koje će započeti Prvim, a nastaviti se Drugim svjetskim ratom. Kroz njega su, i uz njega, prošle sve mode: političke, ideološke, revolucionarne, avangardne… Družio se s atentatorima, podržavao ih svim srcem, uzdizao revolucije, pa se razočaravao u njih.
U slučaju nekog drugog pjesnika, sve bi to bili samo puki biografski podaci, ukras u govorenju o njihovim pjesmama, ili pogrda njihovoj pjesničkoj veličini. Kod Ujevića, međutim, sve to, ili većina toga, upisano je u poeziju. U svojim je pjesmama on pjevao o onome što ga je nosilo kroz život i kroz sva kolektivna i osobna ludila njegova vijeka. I po tome je, doista, jedinstven u ukupnoj hrvatskoj i južnoslavenskoj poeziji.
Tin Ujević bio je sin krša i Zabiokovlja, dijete Mediterana, Brača, Splita i Spljeta, dijete Dalmacije, u ukupnosti njezinih čulnih prisutnosti. Divlji čovjek iz divljine. Pitomi sin težačkih i puntarskih očeva svoje generacije. Istodobno, međutim, isti taj Tin Ujević, već u sljedećem ciklusu, u sljedećoj pjesmi, budućnošću je zaluđeno čeljade s asfalta. Najgradskiji, najurbaniji naš veliki pjesnik. U njegovim pjesmama trube automobili, zvone tramvaji, dišu duboko njegovi gradovi, među kojima tri velika: Beograd, iz kojeg je protjeran policijski, Sarajevo, iz kojeg ga je protjerala zima, Zagreb, u kojem je dočekivao smrt. Premda će Ujević malo kad u svojim urbanim pjesmama spominjati toponime, u njima se čuju njegovi gradovi. On ih je uzveličao, učinio ih većim nego što su prije njega ikada bili.
U Hrvatskoj postoji svijest o njegovoj veličini, ali katkad ne i pojam o tome što tu veličinu zapravo predstavlja, niti iz čega Ujevićeva veličina potječe. A postoji, u Hrvatskoj naspram Ujevića, i stanovita lijenost duha. I onda se vazda napamet uči istih četiri-pet njegovih pjesama, koje se zatim o svečanim prilikama, ili po našim krčmama, kad god bi mladić da zadivi djevojku, recitiraju na svaki put isti, odavno već pogrešan način. Toliko je već puta izgovorena “Svakidašnja jadikovka”, u zamjenu za sve druge njegove nepročitane pjesme, da čovjek poželi da se na neko vrijeme zakonima koji reguliraju autorska prava pridoda Lex Ujević, kojim bi se, radi zaštite interesa pjesnikovih, zabranilo glasno izgovaranje “Svakidašnje jadikovke” u sljedećih dvadeset godina, ili onoliko dugo koliko će recitatorima biti potrebno da s razumijevanjem pročitaju ukupno Ujevićevo književno djelo. Ili barem sve njegove pjesme.
Ujevićevo pjesničko i ukupno književno djelo vape za drukčijim predstavljanjem. Ili za nizom drukčijih predstavljanja. Jer kao što on nije bio boem ni pijanica, kakvim ga se već sedamdesetak godina pretežito prikazuje, nije bio ni čovjek jedne knjige, jednoga glasa i jedne ideje.
Izbornik i moderator: Miljenko Jergović
Pjesme su govorili: Mirta Zečević, Filip Vidović, Žarko Savić, Gordana Gadžić, Filip Nola, Dubravka Ostojić
Produkcija: Teatar Rugantino 2022.
Pjesnikinje prirode i društva
Iako dolaze iz posve različitih društava, a i u vremenu se neke od njih tek rubno dodiruju, poeziju ove tri pjesnikinje povezuje sličan senzibilitet, otvorenost ka uvidima koji spajaju naš život kao dio prirode i istodobno kao dio društva. Otvorenost koja je u stanju iz mikrokozmosa ribe ispričati vječnu priču egzistencijalističke borbe, pisati o ljubavi nježno i otvoreno, ali tek uz nijansu ironije da se ne sklizne u patetiku, doživjeti kocku kao šator za dvoje, jedro za oluju, sklonište od smrti.
Wislawa Szymborska, koja bi iduće godine proslavila stoti rođendan, poljska pjesnikinja i prevoditeljica, dobitnica Nobelove nagrade za književnost u desetak zbirki pjesama ostavila je neizbrisiv trag pjesmama koje su jezgrovite studije ljudske duše, kritike društva, međuljudskih odnosa i trajanja svega.Mary Oliver, njezina suvremenica, jedna od najpopularnijih američkih pjesnikinja čije pjesme svoje začetke, svoje sjeme imaju u njezinim lutanjima divljinom. Naoko, puno više piše o prirodi nego o ljudima, ali kroz promatranje i sintetiziranje divljeg svijeta bilja i životinja često dolazi do dubokih uvida razumijevanja onog ljudskog. Preminula 2019., u dobi od osamdeset i tri godine, za sobom je ostavila tek nekoliko rijetkih intervjua i nekonvencionalni život koji je provela sa svojom partnericom, američkom fotografkinjom Molly Malone Cook. Lidija Dimkovska, suvremena makedonska pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica do sada je objavila šest pjesničkih zbirki. U svom uvjerenju da su etika i estetika neraskidive kategorije u svojim pjesmama se bavi i najmračnijim zakutcima ljudske duše i društvenih uređenja od nacionalizma, klasne osuđenosti, duboko ukorijenjene nepravde koja je normalizirana, a sve na visokoj umjetničkoj razini koja je neprolazna.
Izbornica i moderatorica: Ivana Bodrožić
Pjesme su govorili: Nina Violić, Asja Jovanović, Gordana Gadžić, Dajana Čuljak i Marija Kolb.
Produkcija: Teatar Rugantino 2023.
Troje pjesničkih besmrtnika Danas je pomodno pisati pjesme, ali malo ili ništa će ostati za vječnost. Njih troje su već tamo. I da joj nije stogodišnjica rođena, odabrala bih Vesnu Parun jer najveća je hrvatska pjesnikinja 20. st., jer je bila prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnog rada, jer je bila čarobnica ne samo riječi nego i stvarnosti: gatala mi je iz šalice. Kad jednom pročitate ili čujete pjesme Ilije Ladina jednostavno ih ne nemoguće zaboraviti. Bio je posljednji istinski pjesnički boem i poznat po tome da je pjesme uvijek smatrao nedovršenima – dolazio je u redakcije časopisa i gnjavio urednike s promjenama, čak je šarmirao negdašnje tiskare da mu već složena olovna slova preslože. Na kraju tu je Montserrat Abelló velika katalonska pjesnikinja i prevoditeljica, od koje i dalje učim reći NE i kako očekivati čuda na svakom uglu. Morala je zbog diktature u egzil, a kad se vratila, upisala je studij koji je zbog rata i egzila morala prekinuti i diplomirala u pedeset i sedmoj. Bila je feministička ikona, organizirala je razne ženske grupe i radila na vidljivosti žena u javnosti. Običavala je svaki dan popiti jedan Manhattan koktel uz pistacije.
– Jadranka Pintarić
Izbornica i moderatorica: Jadranka Pintarić
Glumci: Gordana Gadžić, Ivana Boban, Žarko Savić, Asja Jovanović, Iva Mihalić, Irena Tereza Prpić
Produkcija: Teatar Rugantino 2022.
Boris Maruna bio je u vrijeme Jugoslavije politički emigrant, pripadnik onoga što se tada zvalo ekstremna neprijateljska emigracija. Ako bi građaninu pri prelasku granice policija pronašla njegovu knjigu, bio je to razlog za kaznenu prijavu, zatvorsku kaznu, gubitak građanskih prava. A onda ćemo 1991. u Borisu Maruni otkriti velikog pjesnika. I to će valjda biti jedini književni dobitak od ulaska u tobožnju demokraciju. Ljubomir Simović srpski je pjesnik, rodom iz Užica, za Jugoslavije ozloglašen kao nacionalist, pjesnička knjiga Istočnice bila je početkom osamdesetih u središtu velikog političkog skandala, u devedesetima bio je uz demokratsku opoziciju, izvođeni je i čuveni dramski pisac, ali za nas je, naročito u Hrvatskoj i u Zagrebu, zatajeni, a pomalo i zabranjeni pjesnik. Njegova poezija, kao i Marunina, govori o suštini našega dvadesetog stoljeća. Goran Babić jedan je od najprisutnijih hrvatskih pjesnika iz osamdesetih, prozivan kao kulturni komesar Stipe Šuvara, urednik novina za kulturu Oko, polemičar, proganjani i progonitelj. Godine 1991. bježi iz Zagreba u Beograd, i tada njegove knjige nestaju iz zagrebačkih knjižara, on nestaje iz svijesti cijele hrvatske kulture, njegove pjesme nisu više u antologijama, premda je i dalje jedan od najvažnijih živih hrvatskih pjesnika, a pritom i onaj pjesnik koji najčešće za svoju temu uzima Hrvatsku, njezinu povijest, povijesnu nevolju i narodni identitet.
– Miljenko Jergović
Izbornik i moderator: Miljenko Jergović
Glumci: Alma Prica, Gordana Gadžić, Goran Grgić, Luka Dragić, Filip Vidović
Produkcija: Teatar Rugantino 2022.
Ključ za moj izbor troje pjesnika vrlo je jednostavan – sve troje ih trenutno čitam. Bolje reći: uzimam njihove pjesme kao medikamente, u intimno propisanim dozama, u razmacima koji mi omogućuju da od pjesme do pjesme predahnem i dođem do zraka nakon tihih senzacija koje u meni izazivaju. Čitam ih paralelno, naizmjenice, kao probrano društvo s kojim sam odlučila provesti jesen – jer to je takva poezija, s kojom imaš osjećaj da se pjesnik obraća baš tebi, na važem malom kružoku izdvojenom od ostatka svijeta. Milenu Marković čitam iz zbirke sabrane poezije „Pesme za žive i mrtve“ u izdanju Loma iz Beograda (2021.). Milenina poezija je nježna i žestoka, buntovna i topla, s muškom snagom u ženskom obličju. Ona je i mjesto brutalne iskrenosti prema životu, ljudima, mjestima, emocijama, događajima i sudbini. Lirskim jezikom moguće je „bez posljedica“ izgovoriti i najokrutnije i najintimnije istine, a Milenina je poezija središte te istine za koju mnogi od nas nemaju hrabrosti. Lidiju Deduš čitam iz dvije zbirke: „Ništa od najavljivanog kraja svijeta“, Treći Trg, Beograd (2019.) i „razglednice iz prašnjave republike“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb (2020.). U svojoj poeziji ona vodi dijalog sa svojom sviješću i svojim tijelom, tražeći im mjesto u prostoru koji je okružuje. Ono što je meni u njezinoj poeziji jako blisko jest pametna samoironija kojom se Lidija brani ne samo od stereotipnih obrazaca življenja u koje se ne uklapa, nego i od tzv. „uzvišenosti“ poezije, pretvarajući je u blisko, svakodnevno mjesto intimnih ispovijedi. Darka Cvijetića čitam iz dvije zbirke u izdanju V.B.Z.-a: „Snijeg je dobro pazio da ne padne“ (2019.) i „Ježene kožice“ (2020.). Cvijetić je u poeziji glasnogovornik ljudi koji nisu preživjeli rat. Pjesnik koji iz masovnih i pojedinačnih grobnica izvlači cijelu jednu kažnjenu generaciju da bi je nježno sahranio u svoju poeziju. Teška je to i važna zadaća koju je Cvijetić kao pjesnik preuzeo, a naša je važna zadaća da tu poeziju naglas čitamo kad god imamo priliku.
– Marina Vujčić
Izbornica i moderatorica: Marina Vujčić
Glumci: Jelena Miholjević, Gordana Gadžić, Mirta Zečević, Tena Nemet Brankov, Filip Vidović
Produkcija: Teatar Rugantino 2022.
“Izbor je ovo trojice meni bitnih pjesnika koji na prvi pogled nemaju mnogo zajedničkog. Ali nije tako. U vremenu kad su lirski pjesnici rijetkost, pod navalom novih “izama” od kojih nijedan ne slavi istinsku poeziju, donosim trojicu izrazitih liričara, iz tri epohe, koje se sve ipak tajnovito preklapaju. Glasovi drugovremenski, a zapanjujuće aktualni, pjesnici-profeti. Bulat Okudžava, sovjetski, ruski kantautorski krhki i nježni div, uz Visockog rodonačelnik takozvane autorske pjesme, izvrsnik među svjetskim šansonjerima kolegama, poeta konačno koji je formirao i samog Arsena. Abdulah Sidran, pjesnik kao sinonim za čitav jedan grad i u njemu rođen naročit stil nedostižne duboke jednostavnosti, pjesnički jezik koji djeluje prirodno kao ljudski govor i kao takav savršen za čitanje naglas. Miloš Crnjanski, uz Tina Ujevića, najveći je pjesnik ovdašnjih kultura u dvadesetom stoljeću. Nitko nije u lirici tako spojio dvije suprotstavljene polovice – intimizam i krik protiv neljudskosti historije, originalnost i tradiciju, pripadanje i krajnju usamljenost. Crnjanski, “jedini pravi pisac među nama”, Andrićevim riječima, Crnjanski, potreban kao sol u helderlinovskom šturom vremenu kulture koja je sama sebe kaznila i osiromašila odsustvom Miloša Crnjanskog, usamljene kule među liricima, čiji vrhovi nikad kasnije nisu dostignuti. Taj samotni stih apoteze i tugovanke, uznesenja i životnih udesa, ovom se posebnom prilikom prvi put nakon strašnog vremena vraća na ovdašnju kazališnu scenu, makar na jednu večer. Dvojica pjesnika egzila, istinskog, fizičkog, odisejskog, i jedan poeta unutarnjeg egzila, “ni kod kuće kući”. Ovom pjesniku, “izborniku”, i po tome najbliži.
– Đorđe Matić
Izbornik i moderator: Đorđe Matić
Glumci: Dubravka Ostojić, Gordana Gadžić, Žarko Savić, Luka Dragić
Glazbenica: Dunja Knebl
Produkcija: Teatar Rugantino
Osim što sam njihova imena zajedno vidio na jednom listu papira, jednom, u Haulikovoj, postoji još mnogo razloga zašto mislim da bi bilo lijepo čuti Arsenovu i Cohenovu poeziju zajedno. Naravno, uz trunčicu Dylanove poezije. Onaj papir popis je dobitnika najuglednije talijanske nagrade za kantautore, od ljudi s našeg jezika, tamo je bio samo Arsen, uz Brela, Endriga, Aznavoura, Okudžavu i Dylana. Arsen i Cohen ispjevali su barem se meni čini sve dionice ljubavi i njezinog nedostatka, od zanosa, do ljubomore, od potrebe da se samuje udvoje do toga da se u svijetu koji se ruši jedino u tu ljubav i vjeruje. Uvijek blizu patosa, ali nikad preko te granice koja dijeli dobru poeziju od loše. Dva generacijski bliska čovjeka koji su u svojoj osnovi pjesnici, negdje sam naslutio, možda griješim, da su bili i u epistolarnoj komunikaciji. Arsen je stvarao u malenoj kulturi, brzo ju je nadvisio svojom stvaralačkom gromadom, a Cohen je u život krenuo kao mladi židovski student prava koji je na jednom tulumu čuo jednu Dylanovu ploču. I ja mogu tako pjevati, zaključio je i pjevao je. O tome kako njihova ostavština prolazi nakon što oni fizički više nisu s nama, ne treba suviše trošiti riječi, malena kultura posjeduje veliki zaborav, a svijet neprestance slavi poeziju Leonarda Cohena. Neka se barem ovdje susretnu po meni dvojica vrlo bliskih ljudi.
– Ivica Prtenjača
Ovih šest pjesnika, po tri za dvije proljetne večeri u vrijeme epidemije, jedna su u nizu mojih privatnih antologija. Svih šest pripadaju svijetu materinjeg jezika, koji je što po rođenju, a što po nevolji čitanja, za cijeli život zadesio, i koji se, taj moj materinji jezik, prostire nešto šire od hrvatskoga. Svakoj od ovih pjesama zajedničko je to što bih, da imam priliku, sve ljude do kojih držim nagovarao da ih pročitaju, ili da me barem poslušaju dok ih naglas čitam, uvjeren da je ove pjesme važno znati da bi se govorilo i razumijevalo našim materinjim jezicima. Izbor je, znatnim dijelom, određen čitateljevim doživljajem svijeta, kao i granicama njegova čitateljskog pjesničkog talenta. Ali određen je i okolnostima svakodnevice, životnom poviješću, biografijom. Za razliku od nacionalnih ili tematskih antologija, privatne antologije podložne su dnevnim mijenama. Privatna antologija je, htio on to ili ne, antologičarev autoportret. Nijedan ovaj stih nisam napisao, nijedna riječ tu nije moja, ali me ova pjesme određuju i opisuju tačnije od svega što sam rekao ili napisao. Slučajno, dvojica pjesnika rođeni su u Bosni i Hercegovini, jedan u Srbiji, trojica u Hrvatskoj. Četvorica pripadaju hrvatskom pjesništvu, dvojica, a možda i trojica bosanskohercegovačkom, dok trojica, a pomalo i četvrti srpski su pjesnici. Kako je to moguće da od šest pjesnika njih devet ili čak jedanaest pripadaju trima spomenutim književnostima. Kako šest pjesnika može biti jedanaestorica njih? Vrlo jednostavno. Takva je aritmetika identiteta. Dvojica su živi, četvorica nisu. I sva su šestorica muškarci. Zbog ovog posljednjeg neću se pravdati. Tako je ovaj put ispalo. Katkad u mom slučaju, i u mojoj privatnoj antologiji, biva i šest žena. Ali rezultat neću namještati. Rodni, kao ni nacionalni. Kao ni onaj treći, fizički i fiziološki: svi moji pjesnici i sve moje pjesnikinje jednako su živi. Mrtvi su oni čiji tekstovi do mene ne dopiru dok ih čitam.
I još nešto: raspored pjesnika i njihovih pjesama nije slučajan, nego ima unutarnji ritam i dramaturgiju.
Makar za jednog čitatelja.
– Miljenko Jergović
Ovih šest pjesnika, po tri za dvije proljetne večeri u vrijeme epidemije, jedna su u nizu mojih privatnih antologija. Svih šest pripadaju svijetu materinjeg jezika, koji je što po rođenju, a što po nevolji čitanja, za cijeli život zadesio, i koji se, taj moj materinji jezik, prostire nešto šire od hrvatskoga. Svakoj od ovih pjesama zajedničko je to što bih, da imam priliku, sve ljude do kojih držim nagovarao da ih pročitaju, ili da me barem poslušaju dok ih naglas čitam, uvjeren da je ove pjesme važno znati da bi se govorilo i razumijevalo našim materinjim jezicima. Izbor je, znatnim dijelom, određen čitateljevim doživljajem svijeta, kao i granicama njegova čitateljskog pjesničkog talenta. Ali određen je i okolnostima svakodnevice, životnom poviješću, biografijom. Za razliku od nacionalnih ili tematskih antologija, privatne antologije podložne su dnevnim mijenama. Privatna antologija je, htio on to ili ne, antologičarev autoportret. Nijedan ovaj stih nisam napisao, nijedna riječ tu nije moja, ali me ova pjesme određuju i opisuju tačnije od svega što sam rekao ili napisao. Slučajno, dvojica pjesnika rođeni su u Bosni i Hercegovini, jedan u Srbiji, trojica u Hrvatskoj. Četvorica pripadaju hrvatskom pjesništvu, dvojica, a možda i trojica bosanskohercegovačkom, dok trojica, a pomalo i četvrti srpski su pjesnici. Kako je to moguće da od šest pjesnika njih devet ili čak jedanaest pripadaju trima spomenutim književnostima. Kako šest pjesnika može biti jedanaestorica njih? Vrlo jednostavno. Takva je aritmetika identiteta. Dvojica su živi, četvorica nisu. I sva su šestorica muškarci. Zbog ovog posljednjeg neću se pravdati. Tako je ovaj put ispalo. Katkad u mom slučaju, i u mojoj privatnoj antologiji, biva i šest žena. Ali rezultat neću namještati. Rodni, kao ni nacionalni. Kao ni onaj treći, fizički i fiziološki: svi moji pjesnici i sve moje pjesnikinje jednako su živi. Mrtvi su oni čiji tekstovi do mene ne dopiru dok ih čitam.
I još nešto: raspored pjesnika i njihovih pjesama nije slučajan, nego ima unutarnji ritam i dramaturgiju.
Makar za jednog čitatelja.
– Miljenko Jergović
Za ovu večer odabrao sam tri pjesnikinje za koje mi se čini da provode zanimljivu konstantu mraka u svojoj poeziji, a opet da je taj mrak pričljiv, razgranat i na neki način čvrsto postavljen u samu njihovu stvaralačku os. Ne radi se naravno o nihilizmu iz srednje škole, to nikako, riječ je po meni o mogućnosti da se priča tiho, iz sjene, a razarajuće. Ana Brnardić zanimljiva mi je zato što je i akademska glazbenica, violinistica, a njezin pjesnički rast bilježim u svakoj njezinoj novoj knjizi. S druge strane, važnost njezinog teksta u pametnom je odnosu s njezinom nenametljivom prirodom, dok naime drugi besramno promoviraju svaki svoj treptaj, ona radi i šuti. Marija Čudina nažalost je nedovoljno poznata, a opet, evo otkrivaju je. Živjela je u Beogradu, suprug joj je bio slikar Leonid Šejka, pripadala je jednom drugom kulturnom krugu i premda antologizirana i svojim knjigama prisutna u Hrvatskoj, ostala je nekako u sjeni, najviše zato što se kretala ulicama jednog drugog grada. Osim poezije postoji i prozna knjiga Amsterdam, gusto, zagasito i zanimljivo štivo. Anne Carson kanadska spisateljica čije se ime posljednjih godina spominje u najužim izborima za Nobelovu nagradu. Donedavno nismo imali njezin prijevod na hrvatski, a onda se toga prihvatio pjesnik Miroslav Kirin i podario nam veliku pjesnikinju, poeziju zavodljivog nemira, punu obraćanja, atmosferičnu i promišljenu. Pokatkad opasnu poput vrlo oštrog noža, spasonosnog za oslobađanje od konopaca malograđanštine kojima smo svi nekako svezani.
– Ivica Prtenjača
Prva pjesnička večer – 11. travnja
Izbornik i moderator: Ivica Prtenjača
Pjesnikinje: Ana Brnardić, Marija Čudina i Anne Carson
Čitali: Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić, Jelena Miholjević, Lada Bonacci i Nataša Kopeč
Svirao: Ivan Kapec
