Dijabolični casting za fiktivnu emisiju u kojem se do krajnjih granica testira očaj i spremnost odabranih da učine sve što se zahtjeva od njih zarad pogubne ideje o instant slavi.
“Živimo u vremenu kad je gotovo svaki segment našeg djelovanja temeljito estradiziran. Lavina reality projekata, retardiranih kvizova, Big Brothera, Farmi, Story supernova ultra điha-điha multitalent show-ova, hrvatska traži zvijezdu, hrvatska traži sebe, hrvatska traži smisao postojanja emisija koje u svojoj bazi imaju selektivni ili eliminacijski koncept, odavno je već preplavila Lijepu našu i ostavila trajne posljedice. Ostavila je pogubnu ideju instant slave, ideju koja je posve neprimjetno, ali istovremeno perfidno izmijenila sustav vrijednosti i razvila kult površnosti. Pristajemo li svjesno na manipulaciju? Pristajemo li na dijaboličnu igru „How low can we(you) go“?
Upravo iz ovih premisa rađa se ideja o dijaboličnom castingu za fiktivnu emisiju u kojoj bi se do krajnjih granica testirao očaj i spremnost odabranih da učine sve što se zahtjeva od njih. I sve to uz publiku u živo, koja i sama u jednome trenutku dolazi u poziciju moći, poziciju u kojoj se jasno ocrtava njihova glad za spektaklom, njihova spremnost za kontroliranim sadizmom. A igra manipulacije je promjenjiva, i dok se u jednome trenutku percipira određena pozicija, već u sljedećem slijedi kopernikanski obrat i promjena uloga. Empatija, ako se i pojavi, slučajna je i prolazna.
Kroz likove triju djevojaka različitih životnih puteva i sudbina, otvara se prostor za preispitivanje zdravlja jednog društva. Njihove priče, posve različite u početku, u jednom se trenu presijecaju u zajedničkoj točci –na audiciji, u potrazi za angažmanom. Njih tri dijele istu profesiju, naime sve su glumice i istu sudbinu – nezaposlene su, nešto s čime se uistinu mnogi mogu poistovjetiti. I unatoč fasadi koju svaka od njih u početku nosi, ubrzo se naziru pukotine iza kojih izbija očaj koji ih gura u nemilosrdnu borbu za egzistenciju. A orvelijanski „Veliki Brat“ koji upravlja, nadzire i vodi čitavu priču do krajnjih granica, pa i preko njih, odvodi audiciju u domenu apsurda, koristeći spremnost njih, ali i publike da udovolji svakom produkcijskom hiru. Jer okrutno društvo zahtjeva okrutne forme i nema mjesta za slabe i bezvoljne. Beskrupulozni i odvažni s obje strane bit će nagrađeni pljeskom i lovorikama. Kolika je cijena dostojanstva? Koliko smo se spremni podati za malo slave i pristojan život? Ne brinite, nije ni važno, dokle god dovoljno glasno plješćemo budućnost je svijetla.”
— Miran Kurspahić
Predstava je realizirana uz financijsku potporu Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba i Ministarstva kulture RH
Autorski projekt Mirana Kurspahića
Igraju:Mirela Videk / Dunja Fajdić
Iskra Jirsak
Sanja Milardović
Ivan Bošnjak
Miran Kurspahić
Tekst:Mirela Videk
Iskra Jirsak
Mia Biondić
Miran Kurspahić
Glazba:Nikša Marinović
Video:Vanja Vascarac
Svjetlo:Saša Mondecar
Fotografija:Radomir Sarađen i Miljenko Vojta
Šminka:Marija Bingula
Tehničko vodstvo:Davor Popović
Dramaturgija i režija:Miran Kurspahić
Organizacija:Jana Maljoku
Producentica:Gordana Gadžić
Produkcija:TEATAR RUGANTINO
“Predstava je brutalno realistična (kako drugačije progovoriti o fenomenu našega voajerstva i reality show forme?) u prikazivanju nas samih i ako je igdje mjesto da se razgoliti naše licemjerje onda je to kazalište! Bravo i za Mirana i za sjajnu glumačku ekipu!” – Goran Beus Richembergh
„Dragi prijatelji i kolege sinoc sam bio na premijeri kolege Miran Kurspahić u Lisinskom, koji je tako dobro napravio predstavu da sam uzivao u svakom trenutku i svakoj sekundi i sa iznimno talentiranim kolegicama Mia Biondić Jirsak IskraMirela Videk ljudi cestitam od srca a dragi prijatelji i kolege …sto reci odite ovo pogledati..mozda se neko i nadje u predstavi..hahaahha i da!! bravo na hrabrosti Teatar Rugantino“ – Erbeze Bošković
„Sjajna, sjajna predstava! Otvori ti oči koliko je tanka linija od tzv. benigne zabave do fašizma. Odlična gluma, važna tema, ne trljaju ti se stvari u nos ali se dugo, dugo zamisliš nad sobom kakav si to čovjek tj. kakvo smo društvo. Bravo!!! Trebalo bi sve srednjoškolce dovući na nju.” – Frano Mašković
“Predstava je veoma intrigantna i, vjerujem da, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Pače, ta interaktivna komunikacija s publikom savršeno funkcionira! Gluma je izvrsna, puce su sjajne, dale su sve od sebe, a najviše me se dojmila režija protkana kamerom koja je cijelo vrijeme davala osjećaj istinskog događanja na castingu. Začudne su bila (po)neka reakcija dijela publike koja je napustila predstavu (začudno je bilo da su sve, ili gotovo su sve bile žene). Zapravo ne razumijem zbog čega? Ako je predstava bila provokacija riječi, misli, djela ili prikaza (a to je), pa daj budi toliko tolerantan i dozvoli da se netko drugi izrazi onako kako misli da je to najbolje. Curke su svoju predstavu ostvarile upravo onako, istinski emotivno, zdušno i profesionalno s dovoljno snage obznanivši građanskom puku sve one gadosti koje nas okružuju. Molim? Pa, kaj mi živimo u dječjem vrtiću? Pa, svi nas gule, eksploatiraju, emotivno, fizički i materijalno iskorištavaju! Stoga za curke i “Casting” dižem palac uzvišeno prema gore.” – Emil
“Poštovana gospođo Gordana,
Oduševljeni smo predstavom. Fantastična, zabavna, a opet toliko duboka. Nakon gromoglasnog pljeska, čovjek se duboko zamisli nad sobom i društvom u kojem živi. Mirela, Iskra i Mia su predobro obavile svoj posao. Čestitam na predstavi i veliko BRAVO za naše djevojke.”
Lp, Mirjana Stivan Glasnović, Tajnica Uprave
20.11.2014.
Iskra Jirsak nagrađena je Nagradom hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje mlade glumice u 2014. godini za ulogu Iskre u predstavi ThisCasting Teatra Rugantino.
Bravo Iskra!
Lipanj 2014.
Na 38. Danima satire Fadil Hadžić Nagrada “Sabrija Biser” mladom glumcu za uspjelo interpretiranu ulogu karakterne komike dobila je Mirela Videk za ulogu u predstavi “ThisCasting”, autorskom projektu Mirana Kurspahića, u režiji Mirana Kurspahića i izvedbi Teatra Rugantino iz Zagreba.
Bravo Mirela!
Travanj 2014.
U Hercegnovskom pozorištu čuvamo sjećanja i gradimo mostove – sjećamo se Miloša Šamija i dodjeljujući plaketu s njegovim imenom pravimo spone sa drugim teatrima. Plaketu Miloš Šami 19. HAPS-a, ansambl i rukovodeći tim HAPS-a i HP-a dodjeljuju predstavi ThisCasting Teatra Rugantino iz Zagreba. Ona je na upečatljiv način raskrinkala fenomen današnjice – mi zapravo živimo reality show. I koliko je pobuna uspješno izražena u predstavi (autor Miran Kurspahić, glumice Mirela Videk, Iskra Jirsak i Mia Biondić), a jeste, toliko mi – malo pozorište na jugoistoku Evrope – podržavamo tu opomenu: nemojte pristajati na sve. To je varka. Ne gledajte u njih. Oni glume. Pobunimo se ili nestanimo. Izostanak pobune nas takođe vodi u nestajanje.
Definitivno predstava našeg vremena.
Drage kolege, svima iskrene čestitke za predstavu!“ – iz obrazloženja nagrade
“Dunja je svojom hrabrom igrom očaja i beznađa u kojem se njen lik našao u isto vrijeme postigla simpatiju i empatiju kod publike, što je upotpunilo njenu glumačku kreaciju…“, objavio je žiri.
Travanj 2015.
Mirela Videk dobitnica je velike liske za najbolju glumicu festivala Mostarska liska. Nagradu je osvojila za ulogu Mirele u Rugantinovoj predstavi „ThisCasting“. Nakon sjajnog prijema predstave od strane publike te male liske za glumicu večeri, izuzetno nam je drago da je Mirelin glumački rad još jednom prepoznala i struka.
Bravo, Mirela!
Teatar Rugatino ima sjajnu novu predstavu, onu kojoj se odmah nakon premijere može reći da će se za nju tražiti karta više. “ThisCasting” je autorski projekt redatelja Mirana Kurspahića, priča o povampirenom reality showu koji svoje potencijalne voditeljice gurne preko ruba.
Sve tri junakinje su nezaposlene glumice kojima je ovo zadnje šansa. Jedna je jednostavno loša i netalentirana, ali uporna u težlji da postane glumica, druga je“princeza” kćer političara čije je mjesto boravka Remetinac, treća u emocionalnom šoku nakon samoubojstva oca i do grla u dugovima koje je on ostavio. U maniri istinskog TV showa, gdje je kazališna publika ona publika koja odlučuje o tome tko će ispastiiz showa a tko pobijediti Kurspahić priču razvija postepeno, s ubojitim humorom koji kako priča teče prerasta u istinske udarce u pleksus.
Glavno je pitanje: kako nisko su djevojke spremne ići za posao iz svojih snova, i slavu koja s njim dolazi u paketu. Tako će potencijalne voditeljice šmrkati kokain, izvesti striptiz, potuči se… ali ipak osnovno poniženje u dno – i slom – dotiču kada svemoćni glas iz režije krene kopati po najintimnijim dijelovima njihovog privatnog života.
Naravno, pitanje o granicama poniženja i cijeni ljudskog dostojanstva je postavljeno i svima u publici, a redatelj promatračima posvećuje i sam kraj predstave, kadaglumice sa scene plješću i skandiraju sve dok publika ne izađe iz Male dvorane Lisinski gdje smo, u subotu navečer, premijerno vidjeli “ThisChasting”.
Kad je magazin Time objavio da je osoba godine 2006 ‘You’, nije se točno znalo na koga se ili što odnosi to ‘Ti’ ili ‘Vi’: na sve korisnike interneta i njegovih mogućnosti samopromocije, činjenicu da su mediji koji stvaraju sliku svijeta sve više podložni korisničkim utjecajima ili se htjelo naglasiti važnost pojedinca u globalnim procesima. Drugo je ironija, treće cinizam, dok je prvo tek konstatiranje stanja tehnologije i arhetipske ljudske potrebe za vlastitom izvedbom.
Sve te sastojke poželio je spojiti Miran Kurspahić u predstavi ‘This Casting’ zagrebačkog Teatra Rugantino, Kurspahić je redatelj koji još traži svoj pravi put u domaćem glumištu, vrlo je spretan u pronalaženju tema koje će zainteresirati svekoliku publiku i privlačenju medijske pažnje. Gotovo da nema boljeg izbora, osim možda Marija Kovača koji je svoja reality iskustvima i ukoričio, za predstavu o cijeni medijske i slave uopće, te cijeni i čovjeka i ljudskosti u toj igri.
‘This Casting’ slijedi postavke izvornika: tri djevojke dolaze na audiciju za voditeljicu televizijske emisije i pred kamerom, slijedeći upute nevidljivog producenta, skidaju sa sebe slojeve: najprije maske i stavove, a zatim i one nešto konkretnije. Mirela Videk, Iskra Jirsak i Mija Biondić, potencirane u banalnoj tipizaciji na ‘djevojku sa sela’, ‘šminkericu’ i ‘altericu’, u tome se izvrsno snalaze. Istodobno igraju na prvu loptu i nešto kompliciranije, otvoreno kako zahtjeva forma u kojoj njihovi likovi nose njihova imena i manipulativno jer su u toj igri s vrlo jasnim ciljem. Prožimanje privatnih i profesionalnih biografija izvođačica dio je strategije koja, iako providna, zbunjuje i na kraju ipak osvaja gledatelja, tako da navijanje koje se od publike očekuje nije samo u funkciji predstave. Ili možda i jest, ukoliko se gledatelj potpuno uživi u ‘priču’ ili, s druge strane, shvati da redateljev plan i jest probiti granicu izvedbe i ‘zbilje’.
No, i u tome ima nekoliko bitnih izvedbenih i kontekstualnih mana. Iako su izvođačice krajnje šarmantne, likovi koje tumače na trenutke su, upravo zbog preklapanja identiteta i pripadajuće ‘istinitosti’, plošni i njihove reakcije potpuno očekivane. Kako jest riječ o profesionalnim glumicama, ne događa im se i potpuni pad u realno, pa se izvedba u tim pukotinama na trenutke gubi. S druge strane, kontekst se ipak ponešto promijenio od nastanka ovog komada, jer danas su ‘stvarnosni programi’ uglavnom maknuti iz udarnih termina, a zamijenila ih je domaća ili turska ‘dramska’ proizvodnja. Balon realityja se poprilično ispuhao, iako nije u potpunosti nestao, dok je problem medijske slave jednako prisutan kao i prije izuma malog ekrana.
Zato ovo i nije predstava o običnoj, nego o glumačkoj audiciji. Pitanje anonimusa koji želi postati zvijezda pretvoreno je u sindikalno pitanje mladih i nezaposlenih glumaca za koje nema mjesta čak niti u domaćim serijama. Naravno, sve to jest i priča o preživljavanju u Hrvatskoj u vrijeme krize, ali s dodatkom koji postaje težište. Drugim riječima, novoj produkciji Teatra Rugantino po namjeri je puno bliži ‘I konje ubijaju, zar ne?’ nego ‘The Apprentice’ ili ‘Big Brother’.
Poseban problem je i konceptualni završetak predstave, u kojem Miran Kurspahić okreće pilu naopako i izabrane gledatelje postavlja u ulogu zvijezde. Međutim, ‘moralku’ pojede nemušti dramaturški razvoj te situacije, zbog čega kritički ubod prolazi nezamijećeno. Šteta, jer je nekoliko prizora zaista efektno odrađeno i njihov bi empatijski potencijal mogao biti bolje iskorišten. Pod uvjetom da se i redatelj i publika zaista žele suočiti i suosjećati. Ovako si svi međusobno plješću, jer na kraju ništa nije u pravom smislu riječi – ‘disgusting’
Njegov je najnoviji (autorski) projekt koji govori o trima djevojkama koje dolaze na audiciju za voditeljicu televizijske lifestyle emisije. Taj casting ubrzo, od prvotno uobičajenog i monotonog, prerasta u beskrupulozno nadmetanje tri djevojke čiji moralni kriteriji postaju tek naznaka njihovog ušminkanog životopisa. Za razliku od Hubnera, Kurspahićeve protagonistice nisu naivne maloljetne djevojke nego, pomalo očekivano, tri nezaposlene diplomirane glumice. Osim fizički, djevojke se razlikuju i prema svjetonazoru, načinu života, financijskoj potkovanosti. Unatoč tome, zajednička im je glad – figurativno za uspjehom, doslovno za egzistenciju. Spletom različitih okolnosti, svakoj od njih ovo je posljednji tračak nade u nastavku (već) zamrle karijere. U početku, tri su glumice samouvjerene, odlučne i staložene, no odmicanjem radnje, njihovi se istupi pokazuju kao okamine nekadašnjeg nepokolebljivog karaktera. Naposljetku, za uspjeh su spremne na sve, nevažnim postaju moral, čast, samopoštovanje i uvjerenja.
Aluzije i stereotipi u ovoj su predstavi stalno prisutni, od glumice kojoj je otac bešćutno ukrao novac poreznih obveznika doglumice koja je preko kreveta došla do uloge. Kurspahić je dituacije u predsatvi potpirio i domaćim imenima (spominje se Irena Škorić kao „jedina i najbolja hrvatska redateljica“ čime se, osim ironično, može iščitati i deficit žena u ovom poslu; nisu zaboravljene ni neke glumačke radionice poput Kubusa ili višestruki (neuspješni) pokušaji upisivanja zagrebačke Akademije čiji je program poprilično zastario). Ciničnom prizvukom, Kurspahić ismijava sve napuknute vrednote kojima se prozvani neprestano diče. Time se njegove predstave, još jednom, pokazuju kao kontroverzne, no iznimno pozitivno gledateljski prihvaćene (ukoliko zanemarimo nekolicinu pojedinaca nenaviknutih na razodjevanje na kazališnoj sceni).
Kao i inače, i ovaj put Kurspahić scenografski poseže za ogoljenom scenom koja se sastoji od nevelika broja stolica i ogromnog video – platna u pozadini. Glazbenu podlogu, u određenim trenucima, čine glasne i dominantne melodije koje, još jednom, pokušavaju uzdrmati gledatelje. Upravo se time dobiva na potrebnoj spektakularizaciji globalnog zatupljivanja dominantnog u različitim medijima.
U glumačkom ansamblu, očekivano, dominiraju tri mlade glumice čija multitalentiranost prelazi okvire sposobnosti velikog broja mlađe generacije glumaca. Mia Biondić, Mirela Videk i Iskra Jirsak svojim su tumačenjem uloga pokazale zavidnu zrelost u nastupu, neophodnu dozu smjelosti i briljantnu sposobnost vladanja prostorom, ali i vlastitim emocijama. Nakon niza uspješnih projekata, ali i zbog ove predstave, zaslužuju svaku iskrenu pohvalu, baš kao i želju da ih gledamo u što više domaćih ostvarenja.
Predstava This Casting (u izgovoru to postaje diskasting što bi u prijevodu značilo odvratno, gadno) je, zapravo, odvratno realan prikaz društva u kojem živimo. Zatupljenost medijima koji donose vijesti iz života samoprozvanih slavnih osoba, žudnja za instant slavom i sveopća preopterećenost postaju gadne navike mnogih od nas. U mnogim trenucima humorističan pristup toj problematici, na kraju ostavlja iznimno gorak okus prepun ljutnje, ogorčenosti i gađenja. Ili prema samima sebi ili prema onome čemu se priklanjaju mase. Mi smo odabrani, na nama je da to zaustavimo, no jesmo li spremni? Ili ostajemo i dalje zatočeni u udobnosti vlastitog doma vjerujući kako jedan čovjek ne može učiniti razliku? Suvišnim se čini i spominjati onog bešćutnika s početka priče.
Kurspahić je ovdje “Veliki brat”, onaj najokturnije vrste, koji propituje i ljudsku potrebu da bude okrutan prema nemoćnima, ili podjednako grozan voajerizam koji nas tjera da gledamo takvu okrutnost i vjerujemo da smo sami na sigurnom. Njegove ideje na sceni su sjajno prevele u život tri glumice: Mirela Videk, kao sjajna praznoglava i stoga opasna natjecateljica, Iskra Jirsakkao neobično distancirana kćer političara čiji je raspad to veći kada padne sa zamišljenih visina, te Mia Biondićkoja je u svojoj ulozi uspjela iskomentirati sve New Age budalaštine, ali i stvoriti lik djevojke koja puca pod emocionalnim pritiskom od tragedija u privatnom životu.
Ukratko: pogledajte dokaz da teatru ne trebaju scena i kostimi već hrabrost, pamet i vrhunsko umijeće.
Provokativna predstava, uostalom, kao i prethodni autorski projekti Mirana Kurspahića. Ne-Miran duh nekonvencionalne kazališne scene reagira na društvene i kulturne poticaje kao da se tu ‘nešto može napraviti’, za razliku od pasivne društvene i kulturne većine. Prošli put sam u &Td-u pratila njegovu ‘Lijepu našu’, a prije toga sudjelovala u izvršenju Zadatka (H. Muellera), ‘This Casting’ vodi nas na audiciju za voditeljicu TV emisije. Tri mlade glumice (Mirela Videk, Iskra Jirska i Mia Biondić) natječu se za jedno mjesto u bizarnom svijetu popularnosti, udovoljavajući sve jačim zahtjevima za otkrivanjem intime ili povlačenjem granica ljudskog dostojanstva.
Smiješno se razvija u tragično, a u finalu događa se obrat, zamjena objekta u subjekt izbora, s katarzičnim namjerama koje se samo donekle ostvaruju. Naslov predstave ‘This Casting’, koji se ponavlja izobličen tehničkim posredstvom (glas putem zvučnika komunicira s kandidatkinjama i publikom), u uznapredovanom procesu ponižavanja i samoponižavanja natjecateljica i zadanoj reakciji publike (pljesak, uzvici podrške ili negodovanja) zvuči kao ‘Disgusting’, izražavajući ukupni dojam cijele priredbe. Naoko zabavna, ‘demokratska’ procedura izbora na osnovu pokazivanja sposobnosti i osobnosti, uz perverziju obrazloženja za te zahtjeve ‘interesima posla i publike’, dovodi do gađenja, ne toliko prema onima koje trpe ponižavanja na sceni (prisiljene okolnostima koje postupno otkrivaju), čak ni prema nevidljivim organizatorima te žalosne medijske priredbe (sjeti se filmske Male seoske priredbe), već prema samima sebi u ulozi gledatelja. Taj osjećaj krivnje koji se razvija u publici eksplicira se krajem predstave u obratu uloga (casting), ali činjenica je da publika ima ulogu tijekom cijele predstave, jer to je konstanta redateljskih i autorskih projekata Mirana Kurspahića. Pa ako natjecateljice predstavljaju gladijatore u suvremenoj (ne)kulturno-zabavnoj pop-areni, a Glas zvučnika predstavlja glasnogovornika nekog rimskog imperatora show businessa, onda je ova publika ista ona publika zbog koje su se u arenama Rimskog imperija održavale gladijatorske borbe i mase iživljavale nad žrtvama.
(…) Apsolutne junakinje Predstave su tri mlade glumice, raspoređene u ulogama koje su trebale biti dijametralno suprotne. Jedna je obrazovana, sofisticiranog ukusa, kozmopolitskog iskustva i snobovskih stavova, druga provincijalka, beskrupulozna, dirljivo spremna udovoljiti tuđim očekivanjima. U nekom (tro)kutu ženskih tipova treća bi mogla biti primjerak kućanice, majčinski, obiteljski lik, ali nije. Treća natjecateljica predstavnica je frustrirane žene koja svoje uporište nalazi u istočnjačkoj filozofiji, horoskopiji i ekološkim pretjerivanjima. Toj nedorečenoj različitosti protagonistica pridruženi su njihovi ljubimci (konj za prvu, psić za treću, a druga je bez kućnog ljubimca). Ono što je djelovalo kontraproduktivno u tekstu bilo je individualizirati jednu od tih tipova u konkretnu, prepoznatljivu osobu. Dovoljno je bilo označiti opće crte takvog karaktera, što ostavlja mogućnost šireg poistovjećivanja, a ne detaljima u kojima ćemo prepoznati točno određeni lik s medijske (i političke) scene, suziti područje reakcije i zapravo, stati u obranu tako ‘prozvane’ jedinke. Uz to, isticanje nužnih okolnosti zbog kojih kandidatkinje sudjeluju u tom izboru, na neki način slabi i zabavne i katarzične potencijale. Apsurdnije je ako sudionice takvih izbora sudjeluju ne zato što nemaju alternative, već zato što žele biti popularne i što su sve spremne podnijeti za mogućnost da to postanu.
Predstava ThisCasting osmišljena je kao finale audicije za voditeljicu emisije, a struktura audicije koja se zbiva pred publikom u studiju jednaka je onoj raznih talent-natjecanja, izbora za Miss ili pak reality showa kakve proteklih godina možemo vidjeti na programima privatnih televizijskih kuća. Nakon dramatične televizijske „špice“ glas spikera (Kurspahić) publiku upoznaje s uputama koje tijekom castinga treba slijediti. Aplauz, uzvik oduševljenja, uzvik neodobravanja i – začudo – premijerna se publika odaziva i sudjeluje. Tri finalistkinje castinga predstavljene su publici kratkim filmovima emitiranim na ekranu, a prvo je pitanje voditelja nakon predstavljanja uobičajeno na natjecanjima ljepote (ili razgovorima za posao). „Zašto mislite da biste baš vi trebali pobijediti?“ Tri su finalistice glumice bez angažmana, a njihove su „osobne biografije“ kombinacija stvarnih biografskih podataka, ali i podataka nekih njihovih kolegica. Njih tri tipične su predstavnice svoje generacije: Mia je new age aktivistica koja neriješene osobne emotivne probleme i profesionalni neuspjeh liječi meditacijom, Iskra je naizgled samosvjesna trendseterica čiji se svijet srušio nakon očeva hapšenja zbog privrednog kriminala, a Mirela je najniže na toj ljestvici i zato spremna na sve kako bi se svime što ima afirmirala u svijetu poznatih. Svaka od njih u različitoj je situaciji, no motiv – financijska sigurnost – dovoljno je snažan da nijedna ne želi odustati. Čak ni po cijenu prelaženja preko svih moralnih, etičkih i profesionalnih vrijednosti. I Mia i Iskra i Mirela u mučnoj su predstavi jednako ponižene, ne samo kao glumice nego i kao osobe. Na kraju, svoje najteže zadatke dobivaju iz publike, koja, shvativši to kao igru, ne reagira na njihovo ponižavanje na način na koji bi možda trebala – s gnušanjem, zgražanjem, napuštanjem dvorane. Možda se netko i zapitao gdje je granica, do koje smo mjere spremni ići? Što smo sve spremni učiniti stjerani u egzistencijalni kut u kojem nam se čini da je jedini izlaz iz situacije dobiti baš tu ulogu, ili taj posao, ili osvojiti veliku novčanu nagradu.
Redatelj Kurspahić u drugom dijelu predstave isprva okreće kameru prema publici (Ivan Bošnjak), zatim traži sudjelovanje u zadacima djevojaka, da bi potom od gledatelja zatražio da zadaju zadatke i, na kraju, nakon što su glumice dobile zasluženi aplauz za svoju scensku muku, publici uputio i aplauz sa scene. Jer, ovakve emisije, ovakvo medijsko ponižavanje izvođača ili pak anonimnih ljudi željnih uspjeha ili financijske koristi od njega, postoji i postojat će dok god postoji publika koja to gleda. Pesimistična i crna predstava pokazala je i veliki talent (i vjeru u redateljski projekt) triju vrlo zanimljivih mladih glumica, a njezina intrigantna poruka (i pouka) svakako je preporuka nekoj budućoj publici da se odazove na sudjelovanje, možda adekvatnije od onoga premijernoga protokola sastavljena od vrlo poznatih lica iz medijskoga, političkog i javnog života.
