Premijera predstave “Ay, Carmela” ujedno je bio i početak Teatra Rugantino, koji je te 1998. bio registriran kao neovisna umjetnička organizacija u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Gordana, jednom ste prilikom rekli kako će devedesete godine biti upamćene kao godine u kojima se za umjetnost malo marilo, posla za glumce bilo je malo ili nikako, a i ono što se nudilo nije moglo utoliti elementarnu glumačku glad. Čini mi se kako se jednaka poruka slala i u ove dvije pandemijske godine. Zbog čega je prilikom najvećih gospodarskim i ekonomskih neprilika upravo kultura i umjetnost ta koja je na udaru? Kultura i umjetnost kojoj smo se jedinoj okretali kada smo bili zatvoreni u četiri zida?
GORDANA: – Na to bi se pitanje zapravo moglo odgovoriti jednim velikim esejom. Radije bih se fokusirala na to kako smo se mi u Rugantinu oduprli ovoj pandemijskoj situaciji. Zatekla nas je pandemija netom nakon premijere predstave Lutza Hübnera “Boksačko srce” (režija: Marko Torjanac, igraju: Marko Torjanac i Paško Vukasović) i praktički smo je tog trena morali zamrznuti. Pred ljeto smo počeli probe nove predstave “Uvijek će nam ostati ljubav” Miloša Radovića (režija: Dario Harjaček, igraju: Jelena Miholjević i Dražen Čuček) i s njom smo izašli u listopadu. Moglo se igrati, ali uz epidemiološke mjere. Tu se pokazala žilavost samog teatra, ali i ekipe predstave koja je nesebično željela i dalje igrati, izvan svih isplativih okvira, što je jako i pomoglo da ta predstava ima svoj život, ozbiljan život u nesklonim uvjetima, kao i ogromnu ljetnu turneju. Moram reći da je Ministarstvo kulture i medija sa svojim programima podrške nezavisnoj sceni zaista pomoglo da se ta situacija izdrži, tako da je prošla godina možda bila i Rugantinova najplodnija godina u posljednjem desetljeću. S druge strane, pandemijski uvjeti dali su meni kao nekome tko osmišljava kompletan program više prostora za razmišljanje, tako da sam uspjela ostvariti svoju davnu želju da napravim poetske programe, cijeli jedan ciklus “U traganju za izgubljenom poezijom”.
Sretene, ove pandemijske godine često je hrvatska javnost znala uspoređivati s onim ratnim godinama. Ranih 80-ih igrali ste predstavu “Izlaz”, u kojoj ste glumili s kolegom i prijateljem Radoslavom Raletom Milenkovićem. Rekli ste kako niste bili biti svjesni koliko je ta predstava bila “opasna” u to vrijeme. Danas su se ipak vremena nešto promijenila. Posebice u kazalištu, u kojoj se propitkuju brojne teme koje su u određeno vrijeme bile tabu. Postoji li neka tema o kojoj biste željeli progovoriti na kazališnim daskama, a da to još uvijek niste napravili?
SRETEN: – Nakon gotovo 40 godina, koliko profesionalno radim u kazalištu, ne mogu se sjetiti teme o kojoj ili u kojoj nisam sudjelovao i radio kao glumac. Velika djela velikih autora kao što su Čehov, Shakespeare, Moliere, Dostojevski, H. Muller… toliko su kompleksna i sveobuhvatna da u sebi sadržavaju sve. Samo treba imati znanje i talent za pročitati ih i odigrati…
Gordana, rekli ste kako je Novakov “Ciganin, ali najljepši” u Hrvatskom narodnom kazalištu obilježio kazališni život Hrvatske, ali i cijele regije. Da morate izdvojiti samo tri komada unazad pet godina na kazališnoj sceni koja su vas potpuno potresla i “izula iz cipela”, koja bi to tri komada bila?
GORDANA: – “Ciganin, ali najljepši” je za mene ne samo predstava nego događaj puno veći od predstave, ta prekrasna ljubavna priča koja otvara mogućnost nemogućeg, to je ono što je mene, a očito i publiku koja je tako dobro prihvatila predstavu, duboko dirnulo. Toliko sam već toga gledala i u kazalištu i na filmu i toliko pročitala da me zadnjih godina zaista teško dirnuti bilo čime. Ali ta predstava, neovisno o tome što mi tu igra dijete i što je to za njega bio ogroman korak u karijeri, svakako je iznimka. Puno mi znači i redateljski opus Jerneja Lorencija i kad god mogu gledam ono što on radi pa sam pohrlila u ZKM kad su imali predstavu “Eichmann u Jeruzalemu” i to je predstava koju bih apsolutno izdvojila, jednostavno je treba pogledati. A Jernej Lorenci je netko tko ne pripada baš nikakvim, ni tuđim ni svojim, kazališnim manirima. Čovjek koji ma koliko toga znao, uvijek je jedna otvorena i čista ljudska osjećajnost. Slično sam se osjećala kad sam neki dan pogledala i predstavu “Vernon Suboteks 1” Thomasa Ostermeiera. To su ljudi koji kroz svoje predstave postavljaju važna pitanja i duboko zakopaju ne bi li dobili istinite i autentične odgovore.
Sretene, koja vam je bila najteža uloga za koju ste se potpuno morali ogoliti i koja vas je pomakla na svim razinama?
SRETEN: – Zapravo u svakoj ulozi glumac se potpuno ogoli… On je Goli car… A tko ima hrabrosti neka gleda…
Gordana i Sretene, koji je najveći izazov s kojim se susreće nezavisna kazališna scena u 2022. godini?
SRETEN: – Nezavisna scena je u teškom položaju. Treba joj više novaca i prostora za rad. Prvenstveno tu mislim na mlade kolege koje započinju svoj profesionalni rad, koje se tek trebaju pokazati i afirmirati…
GORDANA: – Kako zvučati pozitivno u intervjuu, a s druge strane se često osjećati žalosno obavljajući milijun stvari ne bi li se rodila jedna Rugantinova predstava. To je zaista “I konje ubijaju, zar ne?”. Među najvećim izazovima meni su nepostojanje slobodne dvorane za igranje, mi desetak godina igramo u Lisinskom, ta dvorana nam je na početku bila besplatna, pa se godinama ta cifra povećavala i sad smo na dosta visokom najmu što praktički dovodi u pitanje naše izvedbe u Zagrebu. Druga stvar je pitanje strukturiranja umjetničke organizacije – i poslije 24 godine rada Teatar Rugantino nema, osim vlastitog prihoda i tu i tamo neke sitne pomoći od različitih fondova, mogućnost da zaposli bez strahovitog stresa barem dvije ili tri osobe čime bismo riješili ogroman problem. I zbog Rugantina i da ljudima koji s nama surađuju damo neke sigurnije i ljudskije uvjete.
U novoj predstavi Teatra Rugantino igrate Ljubicu i Milivoja. Gordana, koliko sebe prepoznajete u Ljubici? Sretene, vidite li vi kakvih sličnosti s Milivojem?
GORDANA: – Uvijek mi je najteže govoriti o ulozi koju igram. Evo recimo, poveznica je da sam ja bila velika ljubiteljica ljubavnih romana od kada sam naučila čitati, a Ljubica je to nastavila sa svojih šezdesetak godina u predstavi. A između su se događali fatalni ljubavni romani. Ta fatalnost u doživljaju ljubavi me vjerojatno i najviše povezuje s Ljubicom.
SRETEN: – Milivoj je simpatični, šarmantni zanesenjak, idealist, ostarjeli dječarac u potrazi za ljubavi svog života. Don Quijote našeg podneblja i ovog vremena… Svaki muškarac bez obzira na dob može se prepoznati u Milivoju.
U središtu priče Ivana Vidića nije neki mladi par, već ljudi koji sa sobom nose velike terete životnih spoznaja i samim time daleko su oprezniji, sumnjičavi prema otvaranju vlastitog srca. Uistinu, koliko je teško u određenim godinama otvoriti ranjeno, srce od mesa, a ne od kamena za nove prilike, nove osobe – i to ne samo na romantičnom planu?
GORDANA: – Nekome je lakše, a nekome je nemoguće. Ljubica nije zatvorena za nove događaje u životu, a možda i Gordana igrajući Ljubicu proširi horizonte. Za sada mi je to nemoguće zamisliti.
SRETEN: – Dakle to mogu samo pretpostaviti i ne bih van scene volio biti u Milivojevoj koži…
Gordana, zbog čega ste baš Sretena vidjeli kao idealnog glumca za ovu predstavu? Sretene, kada vam je Gordana uputila poziv za ovu predstavu, što vam je prvo prošlo kroz glavu?
GORDANA: – Nisam samo ja ta koja je vidjela Sretena u ulozi Milivoja, iako nisam mislila ni o kom drugom. Ali to je isto tako mislio i redatelj, a mislio je i pisac. Očito postoji nešto vrlo Milivojasto u Sretenu. I kroz njegove ranije uloge zrači ta prostodušnost, ali i isključivost. S jedne strane toplina i nježnost, a s druge neka vrsta krutosti. Tako da je valjda svima nama ta energija bila odmah prepoznatljiva.
SRETEN: – Kada me Gordana pozvala da igram u predstavi “Kronika seoske ljubavi” pisca Ivana Vidića sjetio sam se naše suradnje iz 2005. godine kada smo radili također u Teatru Rugantino predstavu “Antigona u New Yorku” J. Glowackog. Uz to vrijeme vežu me lijepe uspomene i prvenstveno druženje i rad s prekrasnim ljudima i umjetnicima Ivicom Vidovićem, Joškom Juvančićem, s Gordanom, Mladenom Vulićem i Vinkom Kraljevićem…. S Ivanom sam povezan kroz suradnju na nekoliko njegovih tekstova, od “Ospica” u Gavelli, preko “Velikog bijelog zeca”, “Zagrebačkog pentagrama” i “Noćnog života” u mom matičnom kazalištu ZKM, tako da gotovo i nije bilo dvojbe hoću li raditi u “Kronici seoske ljubavi” ili ne…
Što najviše volite u svojim ulogama Ljubice i Milivoja?
GORDANA: – Jako volim to što Ljubica voli čitati. To mi baš izaziva nježnost prema njoj i ja recimo tu knjigu koju ona čita na sceni nosim kući i ona mi je baš stalna poveznica s Ljubicom. Ta njena zaljubljenost u priče govori o tome da ima mašte, da je u stanju ne vidjeti samo racionalne obrise života nego i poletjeti iznad toga, to mi se sviđa. Ona je znatiželjna, otvorena za razne izazove i razne tipove muškaraca. Od sportskog novinara, preko robijaša do Milivoja. Ljude filtrira kroz priče jer ona je osoba koja čita, kakva god bila njena literatura.
SRETEN: – Milivoj je romantik, naivac, poštenjačina, u bijegu od svega… Na kraju ga spasi ljubav…
Gordana, kakvi su vam daljnji planovi s Teatrom Rugantino? Gdje biste ga voljeli vidjeti kroz pet, a gdje kroz deset godina?
GORDANA: – Željela bih osnovne stvari, da na neki humaniji način budemo financirani. S obzirom da postojimo 24 godine, nije malo toga iza nas, da imamo u našem gradu mjesto gdje možemo igrati pod ljudskim uvjetima te da imam ekipu ljudi koji će predano raditi zajedno sa mnom i moći biti mirni u smislu svojih plaća – to je minimum koji treba jednoj umjetničkoj organizaciji koja već ovako dugo postoji. Nažalost, mi to još uvijek nemamo. A što se programa tiče… Rugantino u ovom trenutku naprosto mora raditi kompromise, mora zadovoljiti neku svoju umjetničku glad s jedne strane, a s druge mora misliti da komunicira s publikom i to ne s uskim krugom publike. Voljela bih kad bi mogla raditi dva paralelna programa – onaj komercijalniji (koji bih rado prepustila nekom drugom da ga vodi), a da ja zaista radim program koji me se tiče kao ljudskog bića koje živi u ovom vremenu, željela bih uspostaviti regionalnu suradnju prije svega sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. Rugantino jako puno putuje po Hrvatskoj, putuje i izvan nje i žao mi je da regionalna suradnja nije kvantitativno kakva je nekad bila. Željela bih i da zajedno napravimo neku predstavu, neku koprodukcijsku suradnju, ali da imamo dvostruke podjele uloga, da bude veća fluktuacija. Hrvatska je pretijesna zemlja za umjetnika.
Gordana i Sretene, što najviše cijenite jedno kod drugoga?
SRETEN: – Gordana je lavica. Cijenim njezin talent i predanost teatru.
GORDANA: – Sreten je vrlo pouzdan partner na kojeg se možeš osloniti. Idealist. I dalje u sebi ima ono nešto nevino bez obzira na broj i raspon uloga koje je do sada odigrao, a tu nevinost kod glumca cijenim iznad svega. I ne samo kod glumca.
Prvi put objavljeno na BeliZagrebGrad