Search

Intervjui – Za umrijet od smijeha

Željka Markić postala je lik u kazališnoj predstavi. Što sad?

Ozbiljno, što je sad na redu? Neki skandal, medijska prepucavanja, sud ili – business as usual? Hoće li satira u Hrvata preživjeti ovu predstavu?N.K. | 17. 11. 2017.

U koprodukciji nezavisnih kompanija Planet Art i Teatar Rugantino jučer je u Maloj dvorani KD Lisinski premijerno izvedena predstava Za umrijet od smijeha, a u kojoj je jedan od likova i – Željka Markić. O.K. i Željka Ogresta, ali laskavije, pa to nije (eventualni) problem.

U lokalnoj adaptaciji američkog bulevarskog teksta iz 1987., upravo je Željka Markić protagonistica noćnih mora okolonostima i egzistencijom izmučenog malog čovjeka. Kojemu nije dobro. Baš mu nije dobro. I za to krivi – ljude.

Adaptaciju potpisuje Marko Torjanac, jedan od izvođača i producenata predstave, ali istovremeno i zagrebački gradski zastupnik s liste Sandre Švaljek, te – konačno – scensko utjelovljenje Željke Markić.

Partnerica mu je i koproducentica Gordana Gadžić iz Teatra Rugantino, dok režiju potpisuje Mario Kovač

Sad znate generalije. Vratimo se problemu.

Željka Markić je lik u predstavi. Dapače, lik koji ljude progoni u noćnim morama. Izluđuje ih do te mjere da su spremni ubiti. U snu.

Razumno je očekivati da se to Željki Markić neće svidjeti.

I da će nešto poduzeti.

Pitanje je što?

U zemlji u kojoj je Velimir Bujanec tužio News Bar –  sve je moguće.

Na pitanje o tome razmišljaju li o mogućim pravosudnim posljedicama predstave Marko Torjanac odgovara:

Svaka osoba koja se bavi javnim poslom i svojim djelovanjem ulazi u javnu sferu mora biti spremna da će biti izložena javnoj kritici, komentaru i satiri svog načina razmišljanja, djelovanja i svega onoga što sama unosi u javni prostor. Kritika nečijeg javnog djelovanja je osnovna pretpostavka slobode govora i uopće civiliziranog društva. U Hrvatskoj još uvijek vlada totalitaristički mentalitet tj. strah od kritike upućene vlasti i/ili ljudima bliskima s vlasti, pa zato satira kod nas gotovo da i ne postoji. Zato kada se u Hrvatskoj pojavi kritika ili satira, što je u zapadnim demokracijama potpuno prirodan način komunikacije u javnom prostoru, ona kod nas izaziva sablazan, a oni koje se kritizira posežu za totalitarističkim metodama tj. nastoje osporiti slobodu govora sudskim putem. Još puno trebamo učiti i uopće biti hrabriji. Pogotovo umjetnici.

Kakve god bile estetske i strukovne ocijene predstave Za umrijet od smijeha sigurno je da će one političke biti – kontroverzne.

Hoće li iznjedriti skandal, buru u čaši vode ili praktikum demokracije saznat ćemo uskoro.

Torjanac, Gadžić i Kovač: Mi smo dvorske lude, u društvu straha jedini se usudimo govoriti istinu

Premijera predstave za koju su snage udružila dva izvaninstitucionalna kazališta je u četvrtak 16. studenoga u maloj dvorani Lisinski

INTERVJU:

https://www.vecernji.hr/kultura/torjanac-gadzic-i-kovac-mi-smo-dvorske-lude-u-drustvu-straha-jedini-se-usudimo-govoriti-istinu-1207804

Autor: Bojana Radović (Večernji list)

Objavljeno: 15.11.2017. u 21:59 sati

Izvor: Davor Visnjic/PIXELL

Dva nezavisna kazališta – Teatar Rugantino i Kazalište Planet art – zajedno rade predstavu. I ne bi to bilo čudo da na sceni nisu osnivači tih kazališta: Gordana Gadžić i Marko Torjanac. Predstava je “Za umrijeti od smijeha”, po tekstu Christophera Duranga, a režira je Mario Kovač.

Tko je pronašao taj tekst iz 1987.?

Gordana: Jednog dana banula mi je Dubravka Ostojić i rekla da ima tekst koji bi me mogao zanimati. Bacila sam ovlaš pogled na njega i učinilo mi se da je zgodan, ali je kod mene u ladici stajao pune tri godine. Radila sam na monografiji o Ivici Vidoviću, a tekst je čekao trenutak kada ću ponovno postati glumica, jer ga nisam htjela prepustiti nekome drugome. Mislim da mi pripada. Tako su se u Rugantinu u međuvremenu dogodile čak tri druge predstave, ali sada kada je knjiga napokon gotova, shvatila sam da je trenutak da se vratim na scenu.

Kako su Marko Torjanac i Planet art upali u priču?

Mario: Za to sam ja kriv. Goga i ja smo neko vrijeme razmišljali o novom projektu, a s Ruagntinom sam radio na predstavi “Sad će Božo svaki čas”. Kada mi je Goga poslala tekst, svidio mi se i odmah sam rekao da bih ga volio raditi i da vidim nju u ženskoj ulozi. Ali tu je i uloga za Njega, pa smo tražili jako glumačko ime. Već sam na prvom razgovoru rekao da u toj ulozi vidim Marka Torjanca. Presudili su umjetnički razlozi. Poslao sam Marku tekst, on je odmah odgovorio da u njemu vidi potencijal. Marko je u projekt ušao kao glumac, a onda se spontano i prirodno dogodila i koprodukcija dvaju kazališta. Meni se to čini logičnim korakom jer su vremena takva da će takvih suradnja ubuduće biti sve više. Kreše se na programima najslabijih, a to su nezavisna kazališta, i ništa u Ministarstvu kulture ne ulijeva povjerenje u bolja vremena. Dapače, nova imena poput Ilčića, iako smo svjesni da je riječ o uhljebljenju, pokazuju da će se i tamo pokušati nametnuti svjetonazor koji nam se nameće na mnogim drugim poljima. I o tome govori ova predstava.

No, Marko Torjanac potpisuje i adaptaciju teksta.

Marko: Bio sam zatečen ponudom, jer kada godinama radite u svojem kazalištu, nitko više ne misli na vas. Na neki ste način zaključani u kazalištu i ljudima izvan fokusa. No, tekst mi se dopao jer komunicira sa stvarnošću, govori o nama danas, i to ne banalno. Na prvom razgovoru istaknuo sam da ga treba ozbiljno adaptirati, jer on govori o Americi osamdesetih, a trebalo ga je prebaciti u Hrvatsku danas. Naravno, postoje razlike, i to velike, jer svijet se odonda jako promijenio, ali kada smo se nas troje o tome dogovorili, prihvatio sam se i adaptacije.

Hoće li publika, suočena s hrvatskom stvarnošću, umrijeti od smijeha ili će lupati glavom o zid?

Gordana: Originalan naslov (Laughing Wild, nap. a.) prvo smo preveli kao “Divlji smijeh”, a u igri bio je i naslov “Da pukneš od smijeha”, no na kraju je to “Za umrijeti od smijeha”. Taj naslov originala zapravo potječe od Becketta, iz komada “Sretni dani”, to je iz ulomka koji govori pokopana žena.

Marko: Zaključili smo da se kod nas u Hrvatskoj uglavnom umire, na razne načine, a ovo je samo jedan od njih. No, bit će smijeha, smijat ćemo se samima sebi i vlastitim mukama?

Marko: Bit će smijeha.

Gordana: Možda je najtočniji naziv koji je Marko dao komadu, a to je satirična fantazija.

Mario: A ja ga zovem stand up tragedija.

Gordana: I to je jako dobra definicija.

U kakvom su odnosu likovi?

Marko: Skladno isprepleteni! O.K. razumijem da ne želite otkriti ni jedan detalj predstave, ali zamislite da objavim naslov: Gordana Gadžić i Marko Torjanac na sceni skladno isprepleteni. Gordana: Odlično. Svi će doći. Prodat ćemo nekoliko predstava dok ljudi ne shvate da to baš i nije tako.

Marko: Radi se o slučajnom susretu koji mijenja sve.

Mario: To je to, oni se susretnu i to pokrene emotivne okidače u svakom od njih. Čak se i dosta brzo rastanu, ali već je pokrenut domino-efekt razmišljanja i emocija, jer susret im otvori oči i jasno vide u kakvom društvu žive. To su pomaknuti likovi, oni su, recimo to tako, naši sugrađani i sugrađanke koje kad ih susretnemo na ulici obiđemo u malo širem luku jer su svojim ponašanjem dovoljno ekscentrični da iskaču iz matrice.

Oni su ridikuli?

Mario: Na neki način da, ali mi se zapravo ovdje pitamo jesu li bolesni oni ili društvo u kojem žive. Oni takvi kakvi jesu ispadaju normalniji od ljudi oko njih.

Marko: Oni nisu mogli ne biti autentični. Upravo zbog toga nam dobro reflektiraju sliku toga što smo mi. Zato smo i u najavu predstave odlučili staviti rečenicu: “Oni su odlučili poludjeti kako bi nama pokazali da nismo normalni”. Oni su ogledalo društva, ali upravo zato što su to rubni likovi, jako su prepoznatljivi. Mislim da će se publika prepoznati u tome što se njih dvoje usuđuju izgovoriti, jer sve što pametni misle, ludi govore.

U zadnje vrijeme kroz umjetnost sve jače probija naš stvarni i svakodnevni život, i to ne na onu prvu loptu kopanja po kontejnerima?

Marko: Mislim da dolazi vrijeme u kojem će kazalište biti sve direktnije. Shvatili smo da se metafore ne razumiju. Postali smo totalno deintelektualizirano društvo koje teško razgovara na intelektualnoj razini. Jedan me stranac pitao mislim li ja da ljudi razumiju to što im želim sa scene poručiti. Rekao sam kako se nadam da je tako, a on mi je na to odgovorio da bi razumjeli samo da ih sa scene pošaljem u tri…

Gordana: A ovdje ćemo baš to i napraviti.

Koliko ja gledam predstave, vas dvoje ste prvi put zajedno na sceni. Kako ste se prepoznali?

Gordana: Jako teško!

Marko: Baš kao dvoje luđaka.

Mario: A ja sam tu psihijatar.

Što kaže redatelj, dokle su dogurali u tom ludilu?

Mario: To je predstava u nastajanju, podložna različitim interpretacijama. Svaki put kada pomislimo da u nečemu pretjerujemo, stvarnost nas demantira. Koliko god mi maštom odemo u fantaziju, u nadrealno, u Hrvatskoj se dogodi nešto bizarnije od toga. Ili u Londonu, svejedno.

To je aktualna priča o satiri: kako je raditi kada vas “nadigra” svaki TV Dnevnik?

Marko: Satire zapravo nema jer vlada strah. Živimo u demokraciji, ali zamjeriti se nekome tko je politički moćan, u Hrvatskoj je opasno.

Mario: Opasno je ne samo za karijeru nego i za egzistenciju, umjetničku egzistenciju.

Gordana: A mi i dalje živimo.

Marko: Ili životarimo.

Mario: Kazalište je danas postalo daske koje životarenje znače.

Gordana: Ako ovo ne preživimo, zna se tko je kriv, tko je prilagodio tekst.

Mario: Ti su strahovi zaista sve prisutniji. Svi mi možemo otići u zabavljački teatar, malo se smijemo, zabavimo i zaboravimo što nas vani čeka. Svi smo pokazali da možemo napraviti takve predstave. Ali ovdje smo drukčiji, kao dvorske lude koje se jedine usude kralju reći istinu. I zato je to satira u punom smislu te riječi.