17.11.2017. https://www.tportal.hr/kultura/clanak/nova-predstava-marija-kovaca-raskosna-alegorija-hrvatske-koja-ce-uzdrmati-dusebriznike-foto-20171117
Autor: Nina Ožegović
‘ZA UMRIJET OD SMIJEHA’
Nova predstava Marija Kovača: Raskošna alegorija Hrvatske koja će uzdrmati dušobrižnike
Izvor: Promo fotografije / Autor: Teatar Rugantino
Sigurno je da će satirična predstava Marija Kovača ‘Za umrijet od smijeha’, u kojoj se kao neki od glavnih protagonista Teokratske države Hrvatske pojavljuju likovi iz naše svakodnevice, oduševljavati gledatelje, ali je pitanje hoće li isti prihvatiti satiru na svoj račun
Uoči premijerne izvedbe ‘Za umrijet od smijeha’ 16. studenoga u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski gradom se pronio glas da Teatar Rugantino i Planet art pripremaju žestoku i politički provokativnu predstavu u kojoj se nesmiljeno kritizira hrvatska aktualna situacija.
Istina ili tek marketinški trik za privlačenje publike? Predstava počinje u ozbiljnom, dramatičnom tonu, zatim se u finalu oštro, u maniri satirične fantazije, obrušava na politiku, vlast, Crkvu, Boga, prolife udruge i nazadnu i konzervativnu ideologiju, koja Hrvatsku pokušava vratiti u prošlost, a na kraju poziva na suprotstavljanje i bunt te poručuje: ‘Suprotstavite se mržnji, puhnite u svoje Tritonove trube i započnite promjenu!’
Taj poklič, bez obzira radilo se o vapaju očajnika, frazetini ili iskrenom uvjerenju, odjekuje još dugo nakon završetka predstave, ukazujući da je nužno nešto napraviti, pokrenuti, pokazati, usmjeriti.
Što se zapravo događa? Na početku predstave Ona, nezaposlena, neurotična i agresivna, prepričava sukob s Njim te druge banalne situacije, koje joj izazivaju frustraciju i bijes. Zatim se na sceni pojavljuje On, također neurotičan, pomalo zbunjen i donekle povučen, i počne govoriti malo promuklim glasom, sa specifičnom intonacijom, kao aktualni gradonačelnik Milan Bandić, koji se smješka u prvom redu. On sjedi na stolcu i lije žuč: ‘ovu državu mogu voditi i epileptičari i oni na aparatima’, ‘sigurno i Bog psuje kao kočijaš kad vidi sve ono što se dolje događa’, ‘Bog je prokleo Adama da bude čovjek i dao mu fašizam, nacizam, ustaše, partizane, rak dojke, rak limfnih čvorova itd. da krene u potragu za vlastitim identitetom’…
Kazališna predstava Za umrijet od smijeha
Izvor: Promo fotografije / Autor: Teatar Rugantino
Tirada traje i On u nastavku propituje Boga, državu, smisao i svrhu života, odnose žena i muškaraca, mržnju, neprijateljstvo i potragu za vlastitim identitetom. Postaje jasno da se pred nama otvara raskošna alegorija hrvatskog društva u kojoj dominiraju kontroverzni protagonisti, dok na drugoj strani, u mulju, životare tzv. mali ljudi.
To se potvrđuje u satiričnoj i pomalo jezivoj slici, u grotesknom finalu predstave, kad u stiliziranom TV showu Željke Ogreste gostuje Željka Markić. Godina je 2132. i živimo u Teokratskoj državi Hrvatskoj – TDH, gdje je Markić, u žestokom okršaju s Putinom, proglašena sveticom. Ona je mrtva, ali sretna. U gradu su imena trgova preimenovana i sada se zovu, primjerice, Trg Republike i Željke Markić ili Trg bana Jelačića i Željke Markić. Ona na glavi ima hrvatski grb i plašt, poput visokih crkvenih veledostojnika. Odgovarajući na pitanja voditeljice o situaciji u Hrvatskoj s podsmijehom spominje vrijeme kad se smatralo ‘da je zemlja okrugla’, a zatim ističe da je stanje u Hrvatskoj odlično: Hrvatska je najveća sila u regiji, doduše, ima nešto ispod dva milijuna stanovnika, ali je prekrasna i stranci u njoj grade hospicije i razvijaju turizam za umiranje, žene nemaju pravo glasa, a sve koji se suprotstavljaju TDH šalju u izolaciju, na otok. Spominju se i Ilčić, Jadranka Kosor, Marijana Petir, Milan Bandić i njegova mama Jagica, Tomislav Saucha i otac domovine. Tu je i nova himna ‘Nije moguće ubiti ŽM’. Dobro došli u Hrvatsku 2132. godine!
Predstava ‘Za umrijet od smijeha’ u režiji Marija Kovača i u koprodukciji Planet arta i Teatra Rugantino nastala je prema predlošku nagrađivanog američkog dramatičara i glumca Christopera Duranga, koji je u originalnoj verziji ismijavao dekadenciju američkog kapitalističkog društva iz 1980-ih. Durango nije nepoznat hrvatskoj javnosti. Za dramu ‘Vanja i Sonja i Maša i Picko’, kako je u nas prevedena, dobio je nagradu Tony, a taj je tekst, kao i ‘Terapija, terapija’ igran u zagrebačkoj Komediji. Taj Durangov tekst adaptirao je i uronio u hrvatsku stvarnost glumac i ravnatelj Planet arta Marko Torjanac, stvorivši nemilosrdnu i oporu kritiku našeg neuspješnog posttranzicijskog društva, koje ne odbacuje Druge i različite, nego i običnog građanina, veliča Crkvu i ‘dušobrižnike’, uzdiže kriminalce i ostale grabežljivce, a uništava talent, ljubav i radost života.
U ovom prvom uprizorenju tog Durangovog teksta u Hrvatskoj u središtu je dvoje frustriranih, neurotičnih, razdražljivih, uplašenih i izgubljenih ljudi (maestralno ih tumače Gordana Gadžić i Marko Torjanac), koji se ne mogu nositi ili se jako teško nose s vlastitim životnim nedaćama i izvrnutim vrijednostima hrvatskog društva. Oni čak ne mogu s lakoćom i osmijehom riješiti banalan sukob zbog konzerve s tunom u supermarketu. Ti likovi – Ona i On – zapravo su štićenici specijalnih ustanova za labilne osobe. Ali mogu se shvatiti i kao predstavnici prosječnih ljudi Hrvatske, koji zapravo samo traže svoje mjesto, posao, ostvarenje svojih snova i ispunjavanje svrhe svog života te pokušavaju na razne načine, od psihoseansi i tableta do new age psihologije, isplivati iz beznađa i depresije. No uzalud! Okrutna, nehumana i shizofrena stvarnost Hrvatske, opterećena duhovima prošlosti, stalno ih baca na početak i uništava sve njihove pokušaje u traženju izlaza.
Predstava je zamišljena, kako se ističe na službenim stranicama, kao satirička fantazija, koja kroz humor postavlja krajnje ozbiljna pitanja o našoj mogućoj stvarnosti iz neke zamišljene i ne tako daleke budućnosti. Osim što iznosi na vidjelo snove i želje ‘malih ljudi’ i ukazuje na represivnost državnog aparata koji nema nikakvu empatiju ni socijalnu svijest, predstava ukazuje na pitanje slobode življenja i djelovanja te slobode govora i umjetničkog izraza, koju već dvije godine ugrožavaju više ili manje umiveni konzervativci na vlasti. Dakle to je predstava o slobodi, bez obzira ocijenili je, kako se moglo čuti na premijeri, kao vrhunski trash ili kao vrhunsku satiru. Poanta je na onome ‘vrhunska’.
Sada, kad je izrečena ‘dijagnoza’ hrvatske bolesti i donijeta kazališna ‘presuda’, bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati prozvani, a kako Ministarstvo kulture, te hoće li se dizati tužbe? Hoćemo li kao društvo položiti ispit iz demokracije i popeti se na višu razinu svijesti, kako se spominje u predstavi, ili ćemo ostati i dalje licemjerni klimavci, koji dopuštaju drugima da im kroje sudbine? I konačno, hoće li nam se ispuniti nade, kako kaže Ona, da dobijemo posao, da ljudi prestanu biti zli i zluradi i da opet osjetimo sreću što smo živi?
Recimo i to da je gradonačelnik ostao gotovo do kraja predstave, odgledavši cijeli TV show sa Željkom Markić, što je presedan u njegovoj karijeri što se pohođenja kulturnih događanja tiče.
Umjesto zaključka, citirajmo Njega: ‘Zašto umjesto odi u ku*ac ne kažemo volim te?’
18.11.2017. https://www.vecernji.hr/kultura/bandic-izasao-iz-teatra-zbog-srba-i-zeljke-markic-1208530
Autor: Bojana Radović
Bandić izašao iz teatra zbog Srba i Željke Markić?
Tekst Christophera Duranga Marko Torjanac prilagodio je hrvatskoj stvarnosti, pri čemu nikoga ne vrijeđa, ali mu vjerojatno stiže tužba
Hrvatska 2132. godine ima dva milijuna stanovnika, a još deset puta toliko rasuto je svijetom… Hrvati vjeruju da je svijet ravna ploča, manjine, pa tako i Srbe, drže na sigurnom – iza žice, a Željka Markić je svetica…
Dio je to urnebesne satire koja je tek manji dio predstave “Za umrijeti od smijeha”, zajedničkog projekta Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art, koju je po tekstu Christophera Duranga režirao Mario Kovač. Pa ipak taj mali dio predstave, koji je zapravo televizijski show lude voditeljice koja ubije Željku Ogrestu i ugosti svetu Željku Markić, bio je dovoljan da zagrebački gradonačelnik Milan Bandić odustane od predstave i napusti gledalište.
U predstavi su samo dva lika – On i Ona – oboje s velikim problemima, rekli bismo ludi. Uglavnom su na sceni sami, i osim međuigre u TV showu zapravo imaju jako malo zajedničkih scena, tek onu ispred police s konzervama tunjevine gdje sve i počinje. Uloge tumače Gordana Gadžić i Marko Torjanac koji je i adaptirao originalni tekst, prebacio ludilo autorovih junaka iz Amerike osamdesetih u hrvatsku sadašnjost, da bi putem u budućnost samo naglasio mnoge probleme iz kojih ne znamo (ili ne želimo) izići. Tako to jest satirička fantazija, ali i ozbiljno promišljanje o smislu života svakog od nas, o onima koji nas drže ludima, koji nam ne daju poslove, ali nam (radikalno) propovijedaju kakav bismo život morali živjeti. To je priča i o hrvatskoj homofobiji i neprihvaćanju drukčijih bilo koje vrste.
Redatelj Kovač tekst stavlja u ruke odličnih glumaca i jednostavno ih pušta da budu – ludi. Dobra odluka, jer i Gordana Gadžić i Marko Torjanac daju sve od sebe i igraju “bez ručne”. Pogotovo Marko koji se predstavlja i kao vješt imitator,
Smijeh u sjeni prijetnji
Teatar Rugantino & Kazalište Planet art: Christopher Durang, Za umrijet od smijeha, red. Mario Kovač
http://www.kazaliste.hr/index.php?p=article&id=2469
Autor: Tomislav Kurelec
Objavljeno: 4.12.2017.
Na početku predstave Gordana Gadžić usred gledališta pita jednog od gledatelja kako je, a on odgovara možda uobičajeno konvencionalno, a možda i uvjereno: „Dobro“. Sličan odgovor protagonistica dobiva od još nekoliko gledatelja, bez obzira na čuđenje kako nekome može biti dobro u ovakvom svijetu, pa zaključuje da ona sama nikako nije dobro i potom se penje na pozornicu da bi ispričala što joj se nedavno dogodilo. Tu postaje evidentno da se ni po klošarskoj odjeći (uspješna i funkcionalna kostimografija Ane Fucijaš), a ni po svjetonazoru, Ona ne uklapa u društvo u kojem živi, pa vjerojatno i zbog toga nema vlastitog imena. U originalu Laughing Wild iz 1987. Christophera Duranga to je društvo obilja (posebno za one koji mu se potčinjavaju) SAD-a s kraja prošlog stoljeća, a u Za umrijet od smijeha u vrlo dobrom prijevodu Mirne Čubranić i iznimno inventivnoj adaptaciji Marka Torjanca to je suvremeno hrvatsko društvo u kojem izrazitu individualnost do užasnutosti, pa i ludila dovodi sve snažniji pritisak prema bespogovornom prihvaćanju konzervativnih patrijarhalnih normi kao jedinog dopuštenog „domoljubnog“ ponašanja koje propisuju Crkva i s njom povezane političke i „pro life“ organizacije..
Christopher Durang (rođen 1949.) renomirani je suvremeni američki dramatičar (a povremeno i glumac), posebice zanimljiv po iznimnom talentu za stvaranje popularnih, komercijalno vrlo uspješnih komada u kojima se na zabavan način (a ipak vrlo kritički) bavi značajnim problemima suvremenog života, obogaćujući – zahvaljući svojem velikom znanju – te komade duhovitim poigravanjem s kazališnom tradicijom. Zagrebačkoj publici poznat je ponajviše zahvaljujući uspjelim Komedijinim predstavama. Beyond Therapy kojim je 1981. postigao jedan od prvih velikih brodvejskih uspjeha u nas je kao Terapija, terapija (2011) u režiji Damira Lončara scenski efektno oživio neuobičajenu mješavinu drame, komedije, apsurda, groteske i vodvilja koji se originalno ruga izopačenostima današnjice.
Nina Kleflin je 2016. vrlo uspješno postavila komad Vanja i Sonja i Maša i Picko, u kojem je ta samosvojna žanrovska kombinacija obogaćena nizom teatarskih referenci (posebno na Čehova), što je tri godine ranije Durangu donijelo najprestižniju američku kazališnu nagradu Tony. No, Durang je paralelno stvarao i drugačiju vrstu kazališta na Off i Off Off Broadwayu, a i za to je osvojio niz nagrada. Iako te dvije vrste njegovih tekstova djeluju prilično različito, zajednička im je slojevitost značenja kojima nadilaze prvi dojam o komedijama koje su zanimljive prvenstveno po provokacijama i apsurdu koji svakodnevnim, gotovo banalnim situacijama daju neobičnost i izazovnost.
Većinu tih karakteristika može se naći i u Za umrijet od smijeha, a posebnost je ovog komada to što se njegova struktura ponajviše oslanja na stand-up komediju, pa se nakon opisane uvodne scene Gordana Gadžić uspinje na scenu i kao protagonistica lišena imena i osobnog dostojanstva u sljedećih pola sata objašnjava zašto njoj nije dobro. Durangov tekst ima dovoljno humora da bi na početku interpretkinja uspijevala navesti publiku da se smije i dobro zabavlja nespretnostima i neprilagođenostima lude žene, pri čemu Gordana Gadžić pokazuje vještinu rasne komičarke. Međutim, iznimno umijeće građenja velike uloge tek slijedi nijansiranim prijelazom iz stand-up komedije u monodramu koja pokazuje tragediju obrazovane žene, odbačene jer je željela iskazati svoju posebnost i time navukla neprijateljstvo sredine koja ne trpi bilo kakav pomak od općeprihvaćene normalnosti koja podrazumijeva da nam je svima dobro. A glumački iznimno dojmljivo prezentirana posljedica je svojevrsna manija proganjanja zbog koje Ona u supermarketu čovjeka koji se ne miče od police s konzervama tune koje ona hoće kupiti doživljava kao još jednog neprijatelja i konačno ga (bez prethodnog razgovora) snažno udara torbom u glavu.
Taj završetak Njene monodrame jedini je dio u kojem Ona ne opisuje što joj se dogodilo nego se taj događaj odvija na sceni – preciznije, u njezinoj pozadini ispred pokretnih panoa koji prikazuju police s konzervama. Redatelj Mario Kovač, koji se često ističe vizualno atraktivnim redateljskim rješenjima, u ovoj predstavi je uglavnom pokazao vrhunsku takozvanu nevidljivu režiju u kojoj je u prvi plan stavio vrhunske glumačke interpretacije i detalje koji određuju ritam predstave, a svoju je maksimalnu koncentriranost i preciznost pokazao upravo u ovom trenutku – brzim povratkom iz te kratke akcijske scene u stand-up situaciju.
Sad u prvom planu sjedi On i na početku izravnog obraćanja publici kao da skromno i samozatajno pokušava obrazložiti prednosti pozitivnog razmišljanja. I tu su u početku istaknutiji komični aspekti koji upravo kroz to gotovo skrušeno kazivanje izazivaju mnogo smijeha, posebno u trenucima u kojima On ispada iz zadanog obrasca takvog stava i stavlja zdravorazumske kritičke primjedbe na općeprihvaćene norme. Upravo preko tih pukotina između naučenog pozitivnog mišljenja i Njegovih vlastitih razmišljanja Marko Torjanac izvanrednom interpretacijom oživljuje kompleksno ljudsko biće koje se također našlo izpćenim iz društva zbog neprilagođenosti (preciznije neposlušnosti). No za razliku od Nje, On se nastoji uklopiti i zato se liječi pozitivnim mišljenjem, a kad mu niti to ne pomaže pokušava vidjeti može li naći mjesto u još uvijek (doduše s podsmijehom) toleriranim alternativnim pokretima na njihovom skupu u Maksimiru u kojem traže par koji bi se tu trebao pojaviti da bi poveo čovječanstvo na novu razinu egzistencije.
Tu završava i Njegova polusatna ispovijed, a komad iz strukture stand-upa prelazi u tragikomičnu distopiju za koju je i više od Duranga zaslužan Marko Torjanac iznimno zabavnom adaptacijom teksta koji se zbiva u Hrvatskoj 2132. Vizija je to (ili san) koju je On doživio nakon skupa u Maksimiru, ali to nije samo njegov san nego i Njezin. I ona se našla u Maksimiru tražeći izlaz iz svakodnevne pritisnutosti autokratskim društvom. On ju je prepoznao kao ženu koja ga je udarila torbom dok se on nije micao od police s konzervama, jer su ga takvom ponašanju prema nekome tko bi mogao biti lud učili oni koji su ga liječili pozitivnim mišljenjem. U tom njihovom zajedničkom snu o TDH-u (Teokratskoj državi Hrvatskoj) 2132. Ona (koja je u mladosti bila TV-voditeljica) ubija Željku Ogrestu da bi prigrabila njenu emisiju i intervjuirala Željku Markić koja je u međuvremenu postala sveticom i vrhovnom vlašću u državi.
Mario Kovač iznimnom redateljskom invencijom i bez velikih sredstava taj treći dio pretvara u vizualno atraktivnu znanstveno-fantastičnu satiru, sjajno koristeći promišljenu minimalističku,vrlo funkcionalnu scenografiju Zdravke Ivandije Kirigin okretanjem pokretnih paravana koji s nekoliko blještavih elemenata asociraju na glamur TV-studija, čemu pomaže i oblikovanje svjetla Aleksandra Mondecara. Ipak, očaravajućem dojmu tog prizora ponajviše pridonose maestralne glumačke transformacije. Gordana Gadžić se iz progonjene jadnice pretvara u uvjerljivu voditeljsku zvijezdu kojoj je vlastiti dobar izgled važniji od sugovornice, pa makar ona bila i svetica koja diktira svekoliki život jedne takve moguće zastrašujuće buduće Hrvatske. A tu moćnicu sjajno interpretira Marko Torjanac, tako da gledatelji zaboravljaju na njegove brkove i bradu, jer ne samo da dobro imitira govor i geste Željke Markić nego to koristi za – na njezin specifičan način slatkasto, kvaziljubazno, a zapravo krajnje netolerantno iznošenje stavova.
Maestralni glumci, maštovita i do detalja dotjerana režija uz značajan doprinos svih suradnika, rezultirali su vrhunskom kazališnom satirom koja se iznimno uspješno oslonila ne samo na vrijedan tekst značajnog američkog draamatičara nego i na brehtijansko nastojanje da se publiku uz vrhunsku zabavu upozori i na značajne probleme.
Kazališna kritika: Ludilom do normalnosti
Mario Kovač, ‘Za umrijet od smijeha’ (Planet Art i Teatar Rugantino, Zagreb): Publika je prepoznala da u takozvanom teatru apsurda Hrvatska živi svaki dan
Autor: Bojan Munjin
Objavljeno: 2.12.2017.
Uvijek je divno vidjeti kada glumac ili glumica izrazito zablista u nekoj predstavi. U slučaju nedavne premijere komada ‘Za umrijet od smijeha’, u režiji Marija Kovača, ta čast i zadovoljstvo bili su rezervirani za glumicu Gordanu Gadžić u ulozi neurotične žene koja ne zna kako da izađe na kraj sa sobom i čitavim svijetom. Raskošna lakoća, uvjerljivost i humor kojima je odigrala ženu s psihološkog i socijalnog ruba ne viđaju se baš svakoga dana u teatru, a posebno raduje što je nakon godina samozatajnog rada u Teatru Rugantino Gordana Gadžić tako suvereno pokazala da posjeduje istančani glumački nerv i prvorazredni talent. Već u prvim minutama, kada ‘razgovara’ s publikom, tužeći se na sve oko sebe, pomalo rastrojena, bijesna i očajna, osjeća se kako scenom struji taj moćni histrionski duh koji posjeduju samo glumci od formata. Njezin dostojan partner bio je Marko Torjanac, u predstavi koja se bavi pričom o dvoje ljudi koji su u džungli svakodnevice negdje pogubili sami sebe i kao dvije plemenite, ali ranjene ptice tek jednom nogom stoje na komadiću vlastita dostojanstva.
Komad ‘Za umrijet od smijeha’ Christophera Duranga napisan je, doduše, za američke prilike, no dominantna snage ove izvedbe je u tome što je zagrebačka publika već u startu shvatila da dvoje izgubljenih čudaka predstavlja i njihovu neurotičnu stvarnost. Taj ton apsurdnog života i taj beketovski splin priličnog besmisla u kojem trajemo i u kojem povremeno eksplodiramo pa udarimo prvog do sebe i završimo na lijekovima ili u ludnici, fantastično je točna slika hrvatskog društva koju je uspjela dijagnosticirati ova predstava. Dok gledamo ovo dvoje izvrsnih glumaca kako razmotavaju vlastiti očaj od života u nemogućoj svakodnevici, kombinirajući ga s crnohumornim fantazijama i sumornim namjerama, pred nama se pojavljuje frapantna činjenica da zapravo većina ljudi u Hrvatskoj živi na rubu živčanog sloma, otrovana lažima, korupcijom i politikom, iako se na površini čini da je sve manje-više u redu. Skrivena teza predstave, ‘treba poludjeti da bi čovjek ostao normalan’, lajtmotiv je i naše stvarnosti, koji se za sada ne želi spominjati previše glasno.
Da bi se podebljala specifično hrvatska aktualnost te očito suvremene patologije, u originalni Durangov tekst dodana je još jedna scena, neka vrsta sna u kojem se, u nekom psihodeličnom talk-showu iz budućnosti, pojavljuju voditeljica Željka Ogresta i heroina današnje konzervativne revolucije u Hrvatskoj Željka Markić. Ovaj dio predstave djeluje nešto manje uvjerljivo, ne toliko zbog sadržaja nego zbog forme (iako se publika baš na tom mjestu valjala od smijeha), zato što je jedno gusto psihološko tkanje koje odlično korespondira s publikom o njezinim najdubljim problemima zamijenjeno lakom kabaretskom točkom koja, sasvim strukturno, ovakvom zahtjevnom tipu teatra ne pripada. Vjerojatno je ovaj kabaretski intermezzo učinjen i zbog potreba šire publike, na koju producenti predstave (Planet Art i Teatar Rugantino) itekako računaju, no ako se smije dati savjet redatelju, scena s hrvatskim političarima koja je više nego dobrodošla (mogla bi se čak i proširiti) trebala bi biti izbalansirana s tim finim i ubitačnim tkanjem ostatka predstave.
Ovo je tek neznatna zamjerka. Zaključno, po svom senzibilitetu opisa vremena besmisla i beznadnosti ljudskog trajanja, ‘Za umrijet od smijeha’ nalazi se, usuđujemo se reći, na tragu onog raspoloženja koje smo viđali u predstavama ‘Čekajući Godota’ i sličnima, što u izvedbenom smislu zaista nije mala stvar. Što se tiče društvenog angažmana, njezin veliki doprinos je što je publika prepoznala da u takozvanom teatru apsurda Hrvatska živi svaki dan.