George Orwell borio se kao dragovoljac protiv fašizma generala Franca. U svezi s istim ratom najviše ga je mučilo (vidi Homage to Catalonia) prekrajanje povijesti — ne samo u udžbenicima nego i u osjećajima te sjećanjima. Postmodernistički španjolski dramatičar José Sanchis Sinisterra također progovara o totalitarnom čišćenju povijesti: kada plesačica Carmela tijekom nastupa uvrijedi fašističkog vojnika, ona ne može valjano ni umrijeti. Obitava u pustopoljini bez Boga, Djevice Marije i Duha Svetoga, u društvu tisuća i tisuća „duhova” koje, ratom prekrcane, rajske službe jednostavno ne stignu „obraditi”.

Carmelin životni i glumački partner, Paulino, ostaje na životu jer je vlasti umjesto kritike nudio podilaženje i točke s prdenjem po republikancima, ali i njegov je krajolik jednako osamljen i siromašan kao i Carmelin. Drama Ay, Carmela sastoji se upravo od razgovora živoga Paulina i mrtve Carmele; susreta na njihovu dobrom, starom mjestu: točki zajedničkog očaja i političkog nepripadanja. Živjeti kao pas kod Sinisterre znači i umrijeti poput psa, bez domovine — bilo divlje, bilo gore.

Ivica Vidović (Paulino) i Gordana Gadžić (Carmela) kod uprizorenja Sinisterrove priče, na žalost, uvelike su ovisili o ishodu redateljeva rada, koji je krajnje žalostan zalogaj. Za razliku od Katunarića, nisu potrošili pomoć Zagrebačkog plesnog ansambla ili neke druge koreografske radionice, pa dionice flamenka — plesa koji je integralni dio predstave te znak najvećeg mogućeg otpora, dostojanstva i emocionalnog intenziteta prikazanih događaja — potpuno nevješto izvodi glumica Gordana Gadžić. Isto je s „njemačkim” sekvencama, koje ponovno promašuju i glas Gadžićeve i vučju motivacijsku oštrinu cijeloga uobličavanja predstave.

Ivica je Vidović pak bio začuđujuće glasovno i gestualno povučen; tih, siv i plah; korektan, ali nekarakteristično glumački neinventivan — kao da nastoji svu pozornost gledatelja usmjeriti na svoju suigračicu. Gordana Gadžić nije opravdala njegovu velikodušnost: na emocionalnim je vrhovima svoga teksta zapadala u patetiku i neuvjerljive amaterske „zanose”, kojima se naposljetku trebao stati na kraj.

Zaštitni znak zagrebačke predstave, uvjetnu korektnost Ay, Carmela, napisao je i komponirao Darko Rundek. Sastoji se od stihova: „Mi smo protiv ugnjetača / I njihovih pomagača / Ay, Carmela, ay, Carmela”, što je dodatno snizilo ontološku razinu komada. Šteta što se nitko nije sjetio Orwellovih stihova, primjerice ovih: „Tvoje ogoljele kosti nitko ne traži / Laž koja te pogubila sahranjena je / Ispod još veće laži!”.

Ni Robert Raponja nije se odveć potrudio oko autentičnog redateljskog uređivanja predstave o zagrobnoj fantastici, o zahvaćanju slikovite samoće slijepih ulica „međusvjetova”: pozornica je uglavnom gola (osim praznog okvira za zrcalo i ponekog komadića tkanine), a promjene prizora obilježavaju diskretne promjene rasvjete i monotona Rundekova glazba.

Najveća vrlina tako postavljene Sinisterrove drame sama je činjenica njezina igranja u Zagrebu te glumačkog entuzijazma koji je samoprijegorno doveo do premijere. Za koreografsku pomoć predstavi i uključivanje plesnih kolega također još nije kasno. Vidovićeva družina Rugantino, uza sve slabosti, proizvela je predstavu koja tematizira kroničnu boljku hrvatskoga društva: pitanje osobnoga dostojanstva u totalitarnim vremenima.

Kako reče Hannah Arendt (Men in Dark Times): „Čak i u najmračnijim vremenima imamo pravo očekivati neku vrst iluminacije, a ta je iluminacija prije posljedica nesigurna, žmirkava i često slaba svjetla koje nam pružaju konkretni muškarci i žene, negoli teorijskih i konceptualnih uvida.” Koncepte ćemo lako dotjerati; u međuvremenu, valja zapljeskati građanskoj hrabrosti i radinosti Ivice Vidovića i Gordane Gadžić. Kao i svim onim umirujućima: slika hrvatskoga društva čije dostojanstvo nije na prodaju.

Poslije „Napjeva gradova” G. Vacisa u hrvatsko-talijanskoj produkciji, evo nam i napjeva rata u mozaičkom obliku. Riječ je o premijeri drame Ay, Carmela Josea Sanchis Sinisterre u režiji Roberta Raponje, prijevodu Filipa Fruka te dramaturškoj suradnji Tatjane Šuput-Raponja, s neodoljivo privlačnim glumačkim i bračnim parom — Ivicom Vidovićem i Gordanom Gadžić. Premijera novog kazališta s imenom „Rugantino” održana je na pozornici „Vidre”.

Dvije pjesme iz Španjolskoga građanskog rata — „Ay, Carmela” za jednu i „Arriba España” za drugu, zaraćenu stranu — čine okosnicu predstave u glazbenoj obradi Darka Rundeka. Na bogatoj zvučnoj pozadini, uz pjesmu i ples, odvija se drama bračnog para vječno uplašenih artista koji su prisiljeni zabavljati ratnike, pretvarajući se u poslušne igračke okolnosti s jedinim ciljem — preživjeti.

Njemu će to uspjeti jer je tragikomičan konformist, kojemu Ivica Vidović, oslanjajući se na naslijeđe harlekina i klaunova, na više nego virtuozan način daje suvremeno lice. Čini to s toliko moćnog nadahnuća i lakoće da gledatelja upravo poziva na najneposredniju identifikaciju sa svojim junakom. Ona, sadašnja Colombina — a igra je uz ponešto teškoća s govornom čujnošću šarmantna Gordana Gadžić — morat će poginuti zato što ne može odoljeti a da u kritičnom trenutku ne kaže što misli, odnosno da ne digne glas protiv nasilja.

Prilagodljiva za različite prostore, ova predstava suptilne atmosfere, u kojoj se jeza stapa i smjenjuje s humorom, još bi se bolje snašla na komornoj pozornici. Uz redatelja, važan udio daju joj kostimografkinja Margita Gavrilović, koreografkinja Maja Đurinović te oblikovatelj svjetla Aleksandar Mondecar.

„Napjevi gradova” osvajali su univerzalnošću. Ay, Carmela mnogo je komercijalnija predstava u svakom pogledu. Ali služeći, na svoj način, deplasiranoj tendenciji navlačenja maske građanskoga rata, ta predstava, nažalost, samu sebe ograničuje. Gotovo bi se moglo reći kako se umjetnici, uz prkosan osmijeh, bez ostatka podređuju imperativu preživljavanja.

Hrvatska praizvedba Sinisterrina komada, što ju je privatno kazalište Rugantino upriličilo u Vidri, jedan je od rijetkih ovdašnjih scenskih susreta sa suvremenom španjolskom dramom, pa otuda, zacijelo, proizlazi i specifična kulturološka težina toga recentnog događaja.

Za Josea Sanchis Sinisterru kažu da je jedan od cjenjenijih španjolskih dramatičara srednje generacije, a za dramu Ay, Carmela (praizvedenu 1987.) da je njegovo najpopularnije djelo, uprizoreno na mnogim svjetskim pozornicama.

Radnja Sinisterrina komada događa se u malom mjestu Belchite, nedugo nakon što su ga zauzeli vojnici generala Franca. Putujući glumci i zabavljači, Carmela i Paulino, greškom su prešli crtu razgraničenja te su prisiljeni, kako bi se spasili, igrati pred vojskom kojoj je na čelu nevidljivi poručnik, i sam prepun redateljskih zamisli. Umjetnost se, dakako, mora staviti u službu ideologije i Paulino je spreman na još jedan kompromis, no Carmelina savjest ovaj će put nadvladati želju za pukim preživljavanjem...

Sinisterrin komad imponira jednostavnošću svoje dramaturške kompozicije: kombinacija flashbackova, u kojima se odvija tragični događaj iz Belchitea, i „realnosti”, u kojoj Paulino svoje dvojbe bezuspješno pokušava razriješiti kroz susrete s prikazom ubijene Carmele, protkana je finim poetskim nabojem i spretno doziranim tugaljivo-komičnim otklonima. Narativnim dijelovima teksta kontrapunktirana je, pri tome, igra (unutar igre) kao oslobađajući i pročišćavajući element.

Režija Roberta Raponje pribjegla je blagoj stilizaciji, razdvajajući vremenski odijeljene planove igre tek osnovnim naznakama (satkanim uglavnom od odličnih rasvjetnih rješenja Aleksandra Mondecara) i fokusirajući se u potpunosti na snagu glumačkog iskaza. Melankolično ozračje i poprilična usporenost većeg dijela predstave nametnuti su kao neka vrsta odraza Paulinove svijesti, iz koje su izvirali nizovi slika i otjelovljenih sjećanja.

Pri tome su čak i poneki scenski geg ili zabavljačka točka — uz izvrsnu, iberijskim šarmom obojenu glazbu Darka Rundeka te primjerenu koreografiju Maje Đurinović — nosili prizvuk sjete i tugaljivosti, utapajući se u projiciranu sliku svijeta u ratu i usponu ideološkog fundamentalizma, kada umjetnost može tek pokunjiti glavu i pristati biti dvorskom ludom ili, moralno i etički osviještena, ipak progovoriti, ne pitajući za cijenu.

Ivica Vidović kao Paulino maestralno je odigrao još jedan od svojih karakterističnih gubitničkih likova. Odajući se prokušanoj, ali potpuno svrsishodnoj glumačkoj maniri, on je Paulina dočarao kao čovjeka umorna od života i od osobnosti; kao čovjeka koji i emocije i svoje scenske točke troši po inerciji, živnuvši, uz primjerenu dozu komičnosti, jedino prilikom stišavanja ponekog od iznenadnih Carmelinih „zastranjenja”.

Gordana Gadžić je, pak, kao Carmela, pokazala svu raskoš svog „umjetništva”. Očaravajuće glumstvena i zavodljiva u prizorima „igre unutar igre”, izuzetnom se lakoćom vraćala u psihološki minuciozno prostudirani dramski diskurs, vodeći svoju junakinju, bez imalo patetike ili plakatskog heroizma, prema onom završnom akordu njezine karijere — prema scenskoj hrabrosti što će je odvesti ravno u smrt. Bila je to profinjena, do najmanje pojedinosti prostudirana kreacija, sva satkana od moćnih unutarnjih sukobljavanja koja se čak niti u liku Karmeline prikaze neće sasvim primiriti.

Ukratko, hrvatskom je kazalištu ova predstava — za koju su još zaslužni kostimografkinja Margita Gavrilović, dramaturginja Tatjana Šuput-Raponja i jezična savjetnica Đurđa Škavić (prijevod je Filipa Fruka) — donijela intrigantno repertoarno osvježenje.

Splitsko ljeto pokazuje značajnu dozu snalažljivosti kad ne zna što će s nekom od izabranih predstava: strpa je u Dioklecijanove podrume i mirna Bosna. Odmah se dobije na prijeko potrebnoj tajanstvenosti, shvaćenoj kao dodatna vrijednost na koju ne treba platiti porez. To se dogodilo i s izvedbom zagrebačkoga privatnog kazališta Rugantino, koje nudi komad Ay, Carmela španjolskog pisca Josea Sanchisa Sinisterre, a koja je stigla s reklamom „jednog od najcjenjenijih španjolskih pisaca srednje generacije”, „djela što je doživjelo nezapamćen uspjeh” te „krenulo u pohod na svjetske pozornice”. Međutim, iako se lijepo zabavljati i tješiti ideološkim vatrometom, teatar je ipak kudikamo zahtjevnija i delikatnija stvar od takvih pirotehničkih atrakcija za lakovjerne.

Jer, istini za volju, djelo dotičnoga Španjolca teško da ikomu izvan njegova rodnoga ozračja može iskreno predstavljati više od scenske egzotike. Vezano uz povijesno-politički motiv španjolske revolucije, odnosno franko-fašizma, ono bi moglo poprimiti univerzalni kontekst jedino zahvaljujući svojoj relaciji naspram ljudske ratničke bezdušnosti, čija surova glupost divljački negira životnu razložnost. Samo što je sve to u Ay, Carmeli izraženo krajnje banalnim, za nekoga čak i nepodnošljivo vulgarnim jezikom, siromašnim scenskim govorom koji se pokušava izvući posredstvom nespretno umetnutoga metafizičkog motiva i općenja s nepostojećim. Nema tu ni trunke poetične rafiniranosti ni one blagotvorne kontekstualnosti na kojima se temelje vrijedna dramska djela. Ono što u tom djelcu može ponijeti publiku posjeduje izrazito folklorne značajke i glazbeno-plesni ugođaj, a sve ostalo je tek tlapnja u praznom prostoru.

Redatelj Robert Raponja zatekao se, jadan, u nezavidnim okolnostima, ali nije poduzeo ništa bitno kako bi se izvukao. Dapače, posve se prepustio gomilanju trica koje su ga odvukle u nered i u zorne bezznačajnosti. Usput je propustio i ono sudbonosno odjeljivanje života od glume, odnosno od komedijaške stiliziranosti općenja, tako da se sve okupilo u gotovo klaunovsku istovjetnost i do kraja izgubilo na eventualnoj ozbiljnosti, čak i pretpostavljenoj tragičnosti. Bezbrojni fizički trikovi i manje-više neuspjele doskočice pokušavaju zadovoljiti trenutke, a tek funkcioniraju kao puko razbacivanje sitnišem.

Gluma je, dakako, u takvom ozračju prošla izrazito loše. A možda nije ni mogla bolje proći. Stari, prokušani majstor smiješnoga koje može izgledati i tužnim, Ivica Vidović (Paulino), ispao je posve jednoličnim na onaj svoj veoma poznati način, a njegov se tragični čovjek nije nimalo razlikovao od komedijaša. Uletio je, dakle, do grla u opasno pokoravanje davno postignutom scenskom imidžu, što je, u svakom slučaju, dobitak ravan gubitku.

Inače zorno atraktivna Gordana Gadžić (Carmela) na sličan je način bila jednolika kao živa i kao mrtva, kao ozbiljna i kao smiješna. Izostao joj je i najskromniji individualno-psihološki motiv, odnosno njegova pretpostavka, koja bi se dala pretvoriti u efektnu scensku građu unatoč tomu što ga ni sam zadani tekst ne uspijeva, možda i ne stiže, afirmirati. A da se i ne spominje izvedbeno koreografsko, odnosno glazbeno siromaštvo cijeloga toga slučaja, pogotovu ako se pretpostavi kako se, zacijelo, upravo na plesu i na pjevanju temelji uspješnost izvedaba Sinisterrina komada. Možda bi se u kostimografiji Margite Gavrilović dala naslutiti i jedina nesumnjiva vrijednost toga scenskog zbivanja koje je dolutalo na Splitsko ljeto sve praznije kese i sve sklonije autostoperskom lutanju.

Potpisnik ovih redaka mora odmah priznati da ne pamti kada su mu posljednji put dlanovi tako bridjeli od pljeskanja kao tijekom i nakon ove predstave. Isto se, bez sumnje, događalo i s dlanovima ostalih oduševljenih gledatelja u bezmalo punoj dvorani koja ima 500 sjedišta. Za „kolijevku srpskog kazališta”, u kojoj ono već treću godinu ne radi i čiji su se građani od njega već gotovo odviknuli, to je sasvim dobar posjet. I dok se on („poslije svega što nam se dogodilo”!) može objasniti prirodnim zanimanjem za „bivšu braću” i još uvijek živom jugonostalgijom, vreli dlanovi prate dramu...

Paulino nastavlja igrati svoju ponižavajuću ulogu, dok mu se povremeno, kao svojevrsna grižnja savjesti, javlja duh njegove mrtve žene. Za razliku od njega, koji ostaje bijedni klaun, ona izrasta u prkosnu i veliku tragetkinju, tj. ostaje čovjek.

Rijetke su predstave u kojima tako malo glumaca uspijeva dočarati atmosferu mnoštva makar i nevidljivih sudionika zbivanja (poručnik-redatelj, zarobljenici, general sa svitom!...), a da pritom ništa ne izgubi na svestranoj psihofizičkoj razradi i karakterizaciji vlastitih likova. Zaslugu za tu neodoljivu...

Proteklih dana u Subotici i Novom Sadu gostovao je zagrebački teatar s predstavom „Ay, Carmela”. Dvoje zagrebačkih glumaca, bračni par Ivica Vidović i Gordana Gadžić — koji su nakon rata prvi hrvatski glumci koji su nastupili u Vojvodini — naišli su na dobar prihvat tamošnje publike.

Predstava „Ay, Carmela”, oličena u dvojcu zagrebačkog teatra „Rugantino”, donijela je u subotičko Narodno kazalište – Népszínház, prije svega, simboliku. Ona Beograđanka, on Zagrepčanin dalmatinskog podrijetla; prvo gostovanje dramskih umjetnika iz Hrvatske u Subotici nakon raspada bivše države i, povrh svega, izbor komada — presudne su činjenice da mala dvorana Kazališta, prošle subote, 8. travnja, bude ispunjena do posljednjeg mjesta. Da su prava djela univerzalna za sva vremena i prostore, pokazuje i komad španjolskog autora Joséa Sanchis Sinisterre. Vrijeme građanskog rata u toj zemlji i Frankove (Franco) vladavine veoma se lako mogu preslikati na sve prošle, sadašnje i buduće prostore koji pate od društvene bolesti zvane diktatura, oličene u samovolji vlastodršca.

Prvo pitanje vezano za kazalište, koje se u takvim odnosima postavlja, jest: može li umjetnost, kao „bezgranična” kategorija, postojati u vrlo „suženim” vremenima, i kad je riječ o egzistencijalnim pitanjima? „Ay, Carmela”, kao i bezbroj drugih primjera, daje negativan odgovor. Da je tako, pokazuju i uzaludni napori simpatičnog glumca Paulina, u tumačenju Ivice Vidovića, koji svoju „umjetnost” prilagođava militantnom ukusu (a kakvom bi drugačijem?) Poručnika, čija izvitoperena samovolja na kraju sebi dopušta da i on „malo režira”, i to u čast na smrt osuđenih revolucionara. Kompromis s đavlom poprima po njega najtežu kaznu.

Naime, njegova supruga Karmela, koju igra Gordana Gadžić, zbog svoje ljudskosti — što u ovom slučaju znači nepristajanje na kolaboraciju — biva ubijena na samom kraju „predstave”. No, cijena time nije do kraja plaćena, jer Paulinu, tipičnom antipodu junaka, ostaje život u koji često zalazi duh njegove pokojne supruge, koji svoju snagu „grižnje savjesti” pojačava količinom vinskog isparenja. Glumacki dvojac, Paulino i Karmela, personifikacija su brojnih „neznanih junaka” koji su pali kao „kolateralne žrtve” univerzalnog zla i gluposti što mu prethodi.

Bilo bi doista deplasirano u ovom komadu tražiti primjere iz nekih drugih sredina (Balkana, na primjer, kao pojma također univerzalnog zla i cikličnih gluposti koje se, gotovo po prirodnim zakonima, odvijaju) kada je sve toliko jasno. Zbog toga je i početnu simboliku nepotrebno dalje rasčlanjivati na primjere iz dalje ili bliže prošlosti.