Teatar Rugantino
Kanonsko djelo kazališta apsurda vraća se kući. A kuća je, ne biste vjerovali, u Splitu! Traumatična pretvorba poharala je pogone, ostavljajući za sobom pustoš, a ni naš duhovni pejzaž nije utekao tom usudu. Na pola puta između očaja i rezignacije, dalmatinske inačice Estragona i Vladimira vrijeme trate zaokupljeni najraširenijom hrvatskom zanimacijom novoga milenija: čekanjem.
Za razliku od tisuća drugih koji snivaju svoja radna ili rodna mjesta, iščekuju povrat duga ili stare štednje, geopolitička priključenja ili pravosudna izručenja, njih dvojica već su i zaboravili za kakvim raspletom žude. Prošlost im je oduzeta, baš kao i pravo na budućnost, jedino čime još uvijek raspolažu je ništavilo svakodnevice. Stiješnjeni između „jučer“ i „malo sutra“, oni tek fingiraju život — otkrivaju nadu, da bi je minutu kasnije izgubili; zaneseno se prepuštaju emocijama, da bi im se odmah potom brutalno narugali.
„Sa' će Božo, svaki čas…“ nudi zavodljivu igru prepoznavanja sličnosti između fikcionalnog svijeta apsurda i besmisla naše svakodnevice i pokušava razgoriti golemi — a zatomljeni — komički potencijal originalnog rukopisa. Duboko uronjena u prepoznatljiv lokalni kolorit, i ova se nova-stara priča, na koncu, ispostavlja kao anti-priča.
Happy end je hollywoodska izmišljotina, vele europski intelektualci. Bilo kakav end patetična je laž, dodao bi Beckett. Bez ikakve želje da proturječi pokojnome meštru, „Sa' će Božo, svaki čas…“ trudi se pokazati da i u toj deprimirajućoj maksimi ima dovoljno razloga za ljekoviti smijeh.
Ivica Ivanišević, iz programske knjižice
Teatar Rugantino
U suradnji s kazalištem Zorin dom iz Karlovca. Praizvedba 15. siječnja 2006. u Kazalištu Komedija u Zagrebu; reprizne izvedbe u maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski.
Napisano po motivima drame „U očekivanju Godota“ Samuela Becketta. Radnja je prebačena u Split, a francuski izvornik u mekanu varijantu splitskoga dijalekta. Lik Dječaka je izostavljen.
Šta 'oće reć: o glumcima predstave. Portrete je napisao autor teksta.
Fabijan
Gledati Špira na sceni koji put sliči na gledanje Discoveryjeva dokumentarca o ljudima koji su, premda na pragu jeseni života, hibernirani u dječačkoj dobi. One koji imaju bilo kakvih dvojbi oko toga zašto su glagoli glumiti i igrati sinonimi, valjalo bi poslati na koju Špirovu predstavu.
Jerko
Biti samosažaljiv i grintav grozna je kombinacija. Sve ono što mi s većom ili manjom mukom pokušavamo zatomiti i kamuflirati, Ivica bez krzmanja izlaže oku gledatelja. Do konca večeri postat će nam jasno da zureći u njega, zapravo buljimo u zrcalo.
Mate
Čovjek s energijom bagera, kadar je već prvom rečenicom otpuhati prva tri reda partera. Onima koji se ne prepadnu tako dojmljive demonstracije snage i moći, preostaje radost otkrivanja glumčeve muzikalnosti. Navojec govori kao izvorni dinarid, toliko autentično da posumnjate u priče o njegovu bjelovarsko-bilogorskom podrijetlu.
Luka
Potratiš tolike godine školovanja i šegrtovanja da bi ovladao svakom gestom i grimasom, a onda te osude na ulogu golog scenskog rekvizita. Pristati na takvu ponudu može samo glumac gandijevske krotkosti i samopouzdanja. Čeljade koje će strpljivo čekati svojih pet minuta, jer zna da mu po isteku zadnje sekunde ne gine pljesak dugačak koliko i monolog.
— Ivica Ivanišević
Tako je taj naš „Božo“ postao predstavom koja podsjeća na „Godota“, ali svim svojim bićem teži i — unatoč povremenim aritmijama — uspijeva u onome što Beckettu ne pada na pamet: u ležernom tonu uljuljkati publiku u svoj sraz tugaljivog i komičnog.
Unatoč potresnom tekstu, koji još više boli kad je izrečen, bolje rečeno otpjevan na dijalektu, i naša varijanta „Godota“ prožeta je fascinantnom notom mediteranske ushićenosti i radosti življenja.
Špiro Guberina i Ivica Vidović na sceni de facto djeluju kao emocionalno prozirno (Guberina) i neprozirno (Vidović) zrcalo. Jedan se ogleda u drugome, ali nikada ne zamjenjuju uloge. Oni zbilja jesu „par“ osuđen jedan na drugoga.
Guberina i Vidović su božanski glumački spoj na sceni. Njihovo načelo bilo je i ostalo — profesionalnost i jednak odnos prema svakoj ulozi. Čekajući Godota ili Božu, svejedno, nije potrošena tema niti priča.
Prvi krug izvedbi, Karlovac, prosinac 2005. · Premijera, Kazalište Komedija, siječanj 2006.
2007.
Međunarodni festival glumca, Nikšić, 16.—23. veljače 2007.
2006.
Špiro Guberina · Teatarfest, Doboj, svibanj 2006.
Radijska najava emitirana uoči izvedbi i gostovanja.
Čekanje kao sudbinaVjesnik · Helena Braut
Naš kućni ljubimac očajNovi list · Nataša Govedić
Vatrogasna zabavaFeral Tribune · Bojan Munjin · 20. 1. 2006.
Dok god hodamo, za nas nema mirovineElite · reportaža · 2006.
Kazalištu treba propuhaVjesnik · intervju · 2006.
Razgovor s Ivicom VidovićemStudio · 20. 1. 2006.
Publika dočekala GodoaDoboj · Teatarfest · 2006.
Nagrađena u NikšićuNovi list · 24. 2. 2007.
Grand prix u NikšićuGlas Slavonije · 2007.
Happy end je holivudska izmišljotinaLudus · Kragujevac
52. splitsko ljetonajava · 2006.
Osječko ljeto kulturenajava · 2006.
